Panonske gore nisu ni visoke ni krševite kao krške planine, ali to su zeleni otoci usred panonskih nizina, davno kultiviranih i prirodno izmijenjenih.
Između Save i Drave, od Slavonije do Hrvatskog zagorja, iz panonske nizine uzdižu se niska gorja. Najniža Bilogora doseže samo 309 m nadmorske visine, a najviša je Ivanščica sa 1061 m. Granica od 1000 metara krov je ovih panonskih gora, no one strše kao otoci iz žitorodne ravnice. Na istoku se oko pitome, zlatne Požeške kotline uzdižu slavonske gore Krndija, Dilj i Psunj te Papuk kao najmarkantniji od svih, ujedno i park prirode. To su ulančana gorja s dugim i dobro povezanim gorskim kosama, ispresijecana dolinama potoka i rječica od kojih je najveća Orljava, koja odvodi padaline prema Savi.
Najstrmije padine su na sjeveru Papuka i Krndije. Južno od Drave prostire se niska i uska, ali gotovo 80 kilometara dugačka Bilogora, sa strmim potočnim usjecima. Južno, nešto blaže padine dodiruju Moslavačku goru između rijeka Čazme, Ilove i Lonje, tek je nešto viša s vrhom na 489 m Humka. Reljef joj je pravilan, sa središnjim izduženim bilom od kojeg se na sve strane lepezasto šire gorske kose. Znatno stjenovitiji i tektonski razlomljen Kalnik sa svojim poznatim hrptom, prva je gora Hrvatskog zagorja, i inače brežuljkastog kraja s raštrkanim naseljima, vinogradima, malim poljima, šumarcima i dvorcima. Između tih brežuljaka redaju se dugački gorski nizovi (lančano gorje), od istočne granice Slovenije do Podravine: Ivanščica, Ravna gora, Strahinjčica, Maceljska gora te niz manjih brda. Konačno, Medvednica, još jedan park prirode, zvana i Zagrebačka gora vlada pogledima iz glavnoga grada.
Na panonskim gorama znatno su zastupljene sve tri vrste stijena – sedimentne, magmatske i metamorfne. Papuk je vrlo bogato nalazište različitih minerala, stoga je proglašen parkom prirode, odnosno geoparkom. Dapače, ovdje jezgre planina tvore većinom kristali magmatskih i metamorfnih stijena, neke su i 600 milijuna godina stare, za razliku od Dinarida gdje prevladavaju sedimentne stijene i osnova su krša. Panonske planine nastale su tektonskim poremećajima i rasjedima koji su ih uzdignuli. Unutrašnje sile su uz podrhtavanje potresima lomile, spuštale, izdizale stijene na mjestima rasjeda, nabirale stare panonske mase, a istodobno su vulkani bljuvali lavu. Ti su procesi trajali dugo, stalno mijenjajući zemljopisni izgled – izmjenjivale su se morske, jezerske i suhe faze, pa je Medvednica oblikovana otprilike prije 12 milijuna godina.
Za Medvednicu je karakterističan zeleni škriljavac, vrsta metamorfne stijene, danas svojevrstan predstavnik te gore, koji krasi pročelja mnogih njezinih objekata, primjerice Tomislavov dom. Metamorfne stijene nastale su od drugih dviju vrsta stijena u velikim dubinama, pod velikim tlakom i temperaturom, što ih je izmijenilo. Tako su nastali filiti, škriljavci, gnajsevi, migmatiti i amfiboliti. Poslije su ih tektonski pokreti vratili na površinu, ili čak, u ovom slučaju, izdignuli kao dio planine.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
U mezozoiku su na dno tadašnjih mora padale ljušture sitnih organizama i pod pritiskom su nastajale sedimentne stijene, npr. vapnenci ili dolomiti. Te stijene nisu prevladavale kao na dinarskim planinama, ali ipak ih nalazimo, a uz njih i fenomen krša sa špiljama, jamama, vrtačama, čak i krškim dolinama i ponikvama. U krškom polju Ponikvama u kratkim ponornicama voda nestaje u podzemlju te iznutra djeluje na vapnenačke stijene i stvara špilje. Veternica je s više od 7000 m otkrivenih kanala među najdužim špiljama u Hrvatskoj! Na Medvednici nalazimo i rudnike dolomita, a sličnih krških oblika ima i na vršnom dijelu Papuka. Na Kalniku strši poznat strm i erodiran greben od vapnenačko-dolomitne breče između Velikog i Malog Kalnika, poznat i kao „sedam zuba“.
Bilogora je drukčija od ostalih, jer kristalinska je stijena nađena dubokim bušenjem tek na 2000 metara dubine, a sve iznad su “mekši” sedimenti. Bušilica je tijekom istraživanja prolazila kroz slojeve gline, potom pijeska, lignita, zatim opet kroz pijesak, lapor i glinu. Bilogora je geološka izbočina u nizini, nastala u tercijaru lomljenjem tla u području današnjih rijeka Drave i Save. U to je doba cijelo to područje bilo dno panonskog mora na koje su se dugo vremena taložile goleme količine sedimenta, koji su rijeke donosile iz viših dijelova Europe. Te naslage, taložene najviše u kvartaru, čine današnje slojeve.
Od tada je on na udaru erozije niza vodotokova koji su stavili kremu na današnju sliku pobrđa. Za vrijeme Panonskog mora te su planine bili otoci na čijim su se obalama pjenili valovi, a u dubinama mora krstarile su brojne nemani, poput divovskih morskih pasa. Na tim otocima nije bilo taloženja nego samo erozije. More je nastalo je između 24 i 20 milijuna godina kad se uslijed jakih tektonskih pomicanja i poremećaja u dotadašnja jezera probijalo more. Prije oko 13 milijuna godina gubi vezu sa Sredozemnim morem i postupno opet gubi slanost te postaje pliće, a s vremenom se isušilo.
Danas se stijene slabo vide na površini, skrivene su ispod tla i vegetacije. Šume prevladavaju ovim planinama, osim na najnižim i rubnim dijelovima gdje su ljudi zasadili vinograde i voćnjake te obrađuju polja i kose travu. Tu je nekad na visinama do 500 metara vladao hrast kitnjak koji danas nalazimo samo na manjim površinama. Najrasprostranjenije su šume hrasta kitnjaka i običnoga graba na neutralnim, slabo bazičnim do slabo kiselim tlima. Što je tlo kiselije, prevladava hrast, a što je vlažnije grab, pa su u jarcima,klancima, uz rubove potoka česti grabrici. Ova šumska zajednica dolazi na istok sve do obronaka Dilja kod Đakova, a južno od Karlovca prema obroncima Dinarida i rubovima krških polja.
Te su zajednice mnogo bogatije od sličnih srednjoeuropskih zbog lokalnih ilirskih vrsta poput mišjeg uha, kukurjeka, žućkaste grahorice, nekoliko vrsta režuha, biskupske kapice itd. U proljeće se ove šume divno šarene od brojnih proljetnica, sve dok ih ne zasjeni lišće hrasta i graba, ali i javora, divlje trešnje, brijesta te kestena i bukve, a od grmlja rastu poljska ruža, lijeska, divlja kruška, likovac, glog itd. Na kiselijim tlima iznad silikata i pješčenjaka te na nešto toplijim staništima uz hrast kao dominantna vrsta dolazi pitomi kesten. Kesten je nažalost prilično stradao od parazitske gljivice. Na takvom kiselom tlu rastu acidofilne vrste kao što su borovnica, obična žutilovka, žućica, crnkasta žućica te od grmlja runjika, urodica, raznolisna vlasnjača i dr. Zeleni tepisi mahovine često prekrivaju ove šume.
Na istočnim i zapadnim obroncima Medvednice, u Žumberačkom i Samoborskom gorju, na Ivanščici, Kalniku, odnosno na sunčanim i ocjeditim padinama klimatski uvjeti su topliji i suši pa raste hrast medunac, inače dominantna vrsta dalekog submediterana, te crni grab. Ondje nalazimo i hrast cer, crni jasen te mnoge termofilne submediteranske vrste. Na većim visinama, već od 350 m umjesto hrasta prevladavaju brdske bukove šume. To je u Europi izrazito bogata zajednica zbog ilirskih vrsta rasprostranjenih na Dinaridama.
To su mnoge stare vrste koje su ovdje preživjele ledena doba dok su u srednjoj i sjevernoj Europi izumrle, pa su neke od njih danas endemi. Neke od tih ilirskih vrsta su velika mrtva kopriva, koja je, uz bukvu, glavna vrsta zajednice. Kao što naziv kaže, ne peče, a ima lijepe ružičaste cvjetove. Tu su još volujsko oko, kranjska mlječika, mišje uho, mnogolisna režuha i druge. Uz ostale vrste, čine bujan i bogat prizemni te sloj grmlja, vjerojatno najljepši od svih naših šuma. Na kiselijoj podlozi dolazi vrstama mnogo siromašnija i jednolična šuma bukve s bekicom, ponajviše u gorju sjeverozapadne Hrvatske. Na najvišim dijelovima ovih gora uz bukvu raste jela, pokazatelj pravih planinskih uvjeta, gdje zima traje dulje, a snijega napada više od metra. Na nekim manjim lokacijama, ovisno o tlu, strmini, izloženosti suncu ili utjecaju čovjeka, dolaze i druge, površinom manje šumske zajednice…
Prirodno bogatstvo ovih gora znatno povećavaju livade, naročito one s orhidejama. Tu su i mali mozaički, kultivirani prostori šumaraka, živica i voćnjaka. Na Medvednici je zabilježeno ukupno 1205 vrsta i podvrsta. U posebnom botaničkom rezervatu Mali Kalnik, kojim dominira velika i strma stijena izložena jugu, rastu i mediteranske, ilirske i alpske biljke. Posebno su izraženi alpski jaglac, grozdasta kamenika, ljiljan zlatan, suručica, rašeljka i kalnički karanfil.
Pretežno nepropusna podloga omogućuje, brojnim potocima da teku između brda, negdje u širim dolinama, drugdje u dubljim kanjonima. Na mjestima se pjene i bućkaju preko slapića, a na Papuku je veliki slap Skakavac u blizini izletišta Jankovca, a uz njega nalazimo i sedru. Uz vodu na ovoj i drugim panonskim gorama žive vodenkos te gorska pastirica, vrste tipične za tekućice, a može se vidjeti i trag vidre. U hladnoj i bistroj vodi papučkih potoka pliva pastrva, a po dnu se vuče i riječni rak.
Životinjski svijet šume tipičan za panonske prostore bogat je, ali danas bez velikih zvijeri, iako već po imenu Medvednica jasno prepoznajemo da je ne tako davno medvjed boravio na ovom području. U zoru ili sumrak iz šume na livade izlaze srne na pašu, a ponegdje ima i jelena. Lisice ophode terenom, a skrivaju se i potomstvo podižu u nastambama u zemlji, baš kao i jazavac. Šumama se noću šulja i skrovita divlja mačka. Od manjih sisavaca tu žive sivi puh, vjeverica, poljska voluharica, običan šumski miš, poljski miš i drugi glodavci. Vodozemci također provode život u šumi, ali su vezani uz potoke i lokve za razmnožavanje.
U tim vodama ostavljaju jaja da se razviju ličinke, a dok odrastu, žive na kopnu. Tako žive pjegavi daždevnjak, smeđe šumske žabe, krastače te mali vodenjaci koji podsjećaju na guštere. Često ih vidimo poslije kiše, naročito daždevnjake. U strmim klancima sunčaju se zidne gušterice, vole se ondje penjati i velike zmije bjelice, na vlažnijim mjestima skrivaju se smukulje koje često zbog naizgled sličnih šara, ljudi ubijaju misleći da su to otrovne riđovke. Ponekad naiđemo na beznogoga guštera sljepića. Papuk je dom našem najmanjem gušteru kratkih nogu – ivanjskom rovašu. Uz krš i kamenje živi i naša najopasnija zmija poskok, a nalazimo je npr. na Kalniku, Ivanščici, Medvednici…
U šumama su i bogate zajednice ptica, od poznatih sjenica, brgljeza, crvendaća do djetlića i žuna, koje dube duplje i stvaraju prostor za gniježđenje ostalih ptica. Na njih u zasjedi vrebaju jastreb i kobac, vješti letači između krošnji. Škanjac je sporiji letač, vidimo kako kruži visoko dok traži plijen na čistini kamo i slijeće te onda čeka. U Parku prirode Papuk gnijezdi se oko 18% hrvatske populacije goluba dupljaša, koji je na popisu ugroženih vrsta te 6,6% europske populacije bjelovrate muharice. Obje vrste gnijezde se u manjim ili većim dupljama u starim stablima. Zlatoglavi i vatroglavi kraljić, kreja i planinski djetliće, koji se gnijezde u šumama bukve i jele, predstavljaju izoliranu zajednicu planinskih ptica u ovom dijelu Hrvatske, odijeljenu nizinama i poljoprivredom od ostalih gorskih područja.
Vrlo je bogat i život šumskog prizemlja. Treba samo pogledati na tlo. Naročito u proljeće oko proljetnica zuje bumbari, ali i muhe, na tlu gmiže metalnozeleni kornjaš, koji u slučaju opasnosti luči ljepljivu žućkastu tekućinu, odbojnu grabežljivcima. Vatrene stjenice spojene su zatkom poput plesača, a tako ostaju satima, često i danima. Mužjaci time osiguravaju da budu jedini očevi potomstvu ženke s kojom se pare. Ujesen i zimi te u rano proljeće zadržavaju se masovno na toplijoj, južnoj strani stabala. Poslije izlaze jelenci, veliki kornjaši poznati po velikim usnim organima, koji podsjećaju na rogove jelena, pa otuda i ime, a mužjaci se bore za ženke.
Mjestimice se može naići na humke, široke čak nekoliko metara, prepune šumskog crvenog mrava. To je zajednica iz koje radnici prelaze i desetke metara da love kukce ili traže strvine, a ližu i slatku rosu koju luče biljne uši dok sišu biljke. Listopadna šuma pravi je zoološki vrt različitih kukaca: potkornjaka, kornjaša, leptira…, a tek fauna tla, sitni organizmi u listincu i humusu sa sitnim, ali mnogobrojnim organizmima. Gljivari posebno u jesen u pitomim šumama nalaze obilje gljiva, od velikih sunčanica, ukusnih vrganja do vrlo rijetkih i malo poznatih vrsta. Na Medvednici je zabilježena 81 vrsta gljiva , a među njima je čak 21 vrsta koja nije pronađena drugdje u Hrvatskoj!
O autoru
