Krško podzemlje – tajanstveni svijet centar biološke raznolikosti
Krško podzemlje krije jedan od najbogatijih svjetova biološke raznolikosti, s nevjerojatnim reljefom, špiljama i vrstama koje ne postoje nigdje drugdje.
Krško podzemlje jedan je od najtajanstvenijih i najfascinantnijih dijelova našeg planeta. Zajedničko djelovanje tektonike i vode kroz tisućljeća oblikovalo je podzemni svijet nevjerojatne ljepote i složenosti. Stvoren je bogati podzemni “reljef” koji nerijetko parira suncem obasjanim površinskim krajolicima. Štoviše, upravo ovdje nalazimo neke od najatraktivnijih i najraznolikijih podzemnih sustava – ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Ovo skriveno kraljevstvo tame dom je brojnim endemskim vrstama, što krško podzemlje čini svjetskim centrom biološke raznolikosti.
Šupljikavi duboki krš
Zajedničko djelovanje tektonike i vode u krškom podzemlju stvorilo je pravi podzemni svijet. Nastao je bogati podzemni “reljef” koji ponekad ničime ne zaostaje za suncem obasjanim svijetom. Dapače, ovdje nalazimo neke od najatraktivnijih “krajolika”, ne samo u Hrvatskoj već i u cijelom svijetu.
Voda je u podzemlju izgradila mnogobrojne prostore, prije svega špilje i jame. Špilje su podzemne šupljine u obliku pretežno horizontalnih kanala i dvorana. Špilje su redovito neravne, prepune većih ili manjih prostorija ili prolaza, koje voda još više proširuje pa tako nastaju raznolike šupljine i podzemne dvorane. Kaverna je prirodna podzemna šupljina u koju nema prirodnih ulaza dovoljno velikih za ulaz čovjeka s površine terena. Najčešće se otkrije građevinskim radovima, kao što su kopanje rudnika i tunela. Mnoge špilje imaju ulaz, bez kojeg, dakako, špilja ne bi bila otkrivena.
Taj se otvor uglavnom razvija kasnije u geološkoj prošlosti, kako dolazi do trošenja krškog terena iznad špilje. U najviše slučajeva postoji glavni špiljski kanal koji se često račva i rasprostire u mnogobrojne bočne kanale, tvoreći špiljski sustav (ili jamski kad govorimo o jamama), često vrlo dugačak. Najdulji je špiljski sustav u Hrvatskoj sustav Kita Gaćešina ‒ Draženova puhaljka dugačak 24 558 metara, smješten na jugoistočnom dijelu Velebita. Jame su s druge strane vertikalni objekti, strmi i duboki, različitih širina. U Hrvatskoj je trenutačno najdublja izmjerena jama jamski sustav Lukina jama – Trojama na sjevernom Velebitu, duboka 1431 metar.
Čudesni svijet špilja i jama
I u jamama i u špiljama nastaju različiti geomorfološki oblici, prava umjetnička djela prirode od kojih ljudi ostaju zaprepaštenima. Najpoznatiji su sige – viseći stalaktiti i stalagmiti koji se uzdižu s površine. Nastali su kapanjem vode, odnosno izlučivanjem kalcijeva karbonata iz bezbrojnih kapi. Male zrnate graškolike nakupine na tlu zovu se pizoliti ili špiljski biseri, a tanke su kalcitne cjevčice makaroni. Ima tu i prevlaka, saljeva, zavjesa, kaskada i ostalih nevjerojatno lijepih špiljskih tvorevina. Kamenica je jezerce, često ograđeno „zidićima“, udubljenje u kompaktnim vapnencima, najčešće na ravnim plohama, nastala korozivnim djelovanjem oborinskih voda. Kamenice su redovito plitke, promjer im je do 2 metra, a u njima se često zadržava voda.
Ovisno o hidrološkim prilikama, ti prostori mogu biti trajno suhi ili trajno potopljeni ili se ciklusi mogu sezonski izmjenjivati. Voda u podzemlju može teći polagano, procjeđivanjem kroz veće ili manje pore, ali i bujično, posebice kada su podzemni prostori u vezi s ponorima i ostalim površinskim tokovima pod utjecajem jakih kiša ili otapanja snijega. Kroz podzemne kanale i kanjone teku prave „rijeke“, često u brzacima, između gromada krša. Ti podzemni tokovi također nanose sediment, pa na dnu tih bržih podzemnih „rijeka“ nalazimo grublje stijene ili valutice, baš kao i u površinskim rijekama. Zbog jake vodene struje, malo se organizama može ovdje održati. Drugdje (ili na istome mjestu, ali u sušnije vrijeme) struja je sporija. U podzemnim jezerima sediment je finiji, od pijeska, praha ili glinaste ilovače. Postoje i lokve, najčešće povremene, odnosno ostatak poplava. Kad splasne visoka voda, one se osuše.
Voda u podzemlju
Krške su rijeke u mnogo izravnijoj vezi s vodom u podzemlju nego one u aluvijalnim ravnicama. Kretanje podzemne vode kroz krško podzemlje znatno je brže u odnosu na aluvijalne vodonosnike na kojima su smještene panonske rijeke. Dok se u naslagama sedimenta voda procjeđuje, voda u krškom podzemlju često doslovno teče kroz krške kanale decimetarskih do metarskih dimenzija. Podzemna voda uglavnom prihranjuje rijeku duž njezina toka, osim u vrijeme visokih vodostaja i jakih kiša, kada rijeka (kao i infiltracija s površine) prihranjuje podzemlje. Krške su rijeke pod znatno jačim i dinamičnijim utjecajem podzemnih dotoka i gubitaka, uz brze i velike promjene ovisno o oborinama na utjecajnom području. Jača kiša može uzrokovati promjene vidljive za svega nekoliko sati.
Cirkulacija vode u krškom podzemlju vrlo je složena i još uvijek nedovoljno istražena. Ona gravitacijski teče od planinskih područja sve do mora, a tek se djelomično pojavljuje na površini, posebice na krškim poljima. Najsloženiji su primjeri podzemni tokovi između Ličkog i Gackog polja te Velebitskog kanala. Ondje voda koja ponire u ponore na Ličkom i Gackom polju ponovno izvire u nizu izvora na ukupnoj duljini obale od 70 kilometara! Istovremeno, ponori su udaljeni od obale oko 25 kilometara, na drugoj strani moćnog Velebita.
Dolazi i do potpunog preklapanja mjesta izviranja, a ponorne su zone međusobno udaljene otprilike 20 kilometara. To znači da i u podzemlju dolazi do višestrukih grananja i spajanja različitih kanala i kanalskih sustava. Cijelu situaciju dodatno komplicira podizanje morske razine nakon zadnjega glacijala, zbog čega su nekadašnji priobalni izvori potopljeni (vrulje), a krški su kanali razvijeni duboko ispod današnje razine mora.
Kretanje podzemnih voda vrlo je složeno, a teško je generalizirati jer uvelike ovisi o lokalnim uvjetima, odnosno o smještaju vodopropusnih i nepropusnih stijena. U Gorskom kotaru poznat je izvor Zeleni vir, no uokolo su na površini ponajviše nepropusni klastiti paleozojske starosti koji su složenim tektonskim pokretima tijekom geološke prošlosti navučeni na mlađe karbonatne (krške) stijene, pa kiša koja padne u okolici zapravo ne izvire ovdje. Umjesto toga, podzemna voda protječe kroz mlađe, propusne karbonate ispod nepropusnih stijena iz
Podzemna fauna
I u ovako naizgled negostoljubivom prostoru razvio se život. Štoviše, u toliko specifičnom staništu razvilo se petstotinjak vrsta, od kojih je čak 70 % endemskih, što znači da ih ne nalazimo nigdje drugdje na svijetu. Znatan dio njih živi u špiljskim vodenim ekosustavima. Špiljske vodene organizme možemo podijeliti u tri kategorije. Stigokseni su organizmi koji su se slučajno „zatekli“ u podzemlju, tj. donijela ih je voda ili su slučajno pali. Oni često žive u graničnom području i imaju veliku toleranciju na različite životne uvjete.
Stigofili se dobro snalaze i u površinskim i u podzemnim vodama, a neki su prilagodbom dijelom izgubili vid i pigmentaciju tijela. Neke su od riba povremenih krških rječica (često u krškim poljima) tako stanari površinskih voda u vlažnom razdoblju, a povlače se u podzemlje kada korita presuše. Tu su i stanari špiljskih ulaza, gdje svjetlo i ostali atmosferski utjecaji još dopiru do njih. Konačno, prave špiljske organizme, koji nikad ne vide svjetlo dana, nazivamo stigobiontima.
Duboko u špiljama vladaju potpuno drukčiji uvjeti nego na površini. Oči i pigmenti, stvoreni za život na površini, nepotrebni su i dugotrajnim evolucijskim procesima pomalo nestaju. Razlog tomu nisu samo slučajne negativne mutacije već i potreba za smanjenjem energije organa koji više nisu potrebni. To ne znači da su ti organizmi doista „slijepi“, jer snalaze se u svojoj okolini pomoću drugih osjetila, prije svega opipom, mirisom i okusom. Dapače, ta su im osjetila postala oštrijima, a organi su se produžili ili povećali, poput ticala, antena itd. Nisu stoga sve prilagodbe za ovakve uvjete regresivne. Kornjašima su, primjerice, često obrasli osjetilnim dlačicama .
Još jedna posljedica tame jest prestanak dnevnih ritmova, poput ciklusa spavanja, hranjenja, razmnožavanja itd. Ritmovi su zamrli i pod utjecajem stalne temperature. Ljeti, kad su vrućine, unutar špilja i jama nam djeluje hladno, a zimi, pak, toplo. Temperatura u špiljama gotovo je stalna i ugrubo se podudara s prosječnom godišnjom temperaturom nekog kraja.
Druga vrlo važna karakteristika špilja jest nedostatak hrane. Kako nema svjetlosti, nema ni biljaka i algi koje fotosintezom stvaraju organsku tvar. Špiljskim organizmima stoga hrana dolazi izvana, gdje počinje njihov hranidbeni lanac. Taj je donos hrane izvana relativno slab i nepredvidiv. Da bi preživjeli s malo kalorija, metabolički su procesi špiljskih organizama usporeni. Drugim riječima, štedi se na energiji. Špiljski su organizmi relativno sporiji u odnosu na njihove srodnike na kopnu i duže žive. Primjerice, podzemni vodeni rakušci iz roda Niphargus žive više od 30 godina, dok njihovi najbliži nadzemni srodnici iz roda Gammarus žive desetak puta kraće. Uz neke iznimke, špiljski su organizmi manje agresivni i najčešće se ne bore za hranu. Potom, dolazi do znatnijeg nakupljanja masti, odnosno rezervne energije za teška vremena bez dovoljno hrane.
Organizme koje nalazimo u podzemnim vodama došle su, dakako, s površine. Neke su došle u geološkim okvirima relativno nedavno, prije nekoliko desetaka tisuća godina, a druge prije mnogo milijuna godina. Od najjednostavnijih organizama, nalazimo jedinu pravu podzemnu slatkovodnu spužvu u svijetu. Središte joj je rasprostranjenosti ogulinski kraj.
Jedini špiljski žarnjak, često sa spužvicom, jest Velkovrhia enigmatica, mala kolonijalna životinja. U podzemnim vodama dolaze i virnjaci − male, anatomski jednostavne životinje koje puze po površini mokrih stijena, ali i po drugim životinjama. Vodeni puževi vrlo su rašireni u podzemlju, i brojem vrsta (više od 50) i brojem jedinki. Ima i mnogo endema. Nalazimo ih u svim tipovima podzemnih vodenih staništa, uključujući i izvore, vrulje i morske špilje. Za razliku od puževa, od školjkaša nalazimo samo vrstu Congeria kusceri, sa sjevernog Velebita i porječja Neretve i Omble.
Od mnogočetinaša dolazi samo Marifugia cavatica, česta vrsta na prijelazu suhog i mokrog dijela špilja. Živi u duguljastoj vapnenačkoj kućici, odnosno cjevčici blijedožute boje koju sama izgrađuje. Nalazimo i nekoliko vrsta pijavica, a posebno je zanimljiva ona otkrivena 1994. godine u Lukinoj jami, tada nova za znanost – Croatobranchus mestrovi. Vrsta je to pijavice koja živi isključivo u podzemnim vodama, puže po potopljenim ili vlažnim zidovima dubokih špilja, a oblik joj je tijela zanimljiv s postranim izraslinama. Rakovi su važni organizmi podzemnih staništa. Rakovi veslonošci znatno su zastupljeni, njih čak 40 % obitava u podzemlju, stalno ili povremeno.
Rakovi ljuskari manje su zastupljeni, kao i jednakonožni rakovi. Jednakonožac Spaeromides virei mediodalmatina s dužinom od 3 centimetra najveća je podzemna vodena babura i jedan od glavnih podzemnih grabežljivaca općenito. Rakušci su jako dobro zastupljeni, pa nalazimo čak 60 vrsta, a posebno je važan rod Niphargus. Rakušci se u ovim vodenim ekosustavima hrane detritusom, raspadnutom organskom tvari, odnosno ostacima biljaka i životinja,no ima i rakova grabežljivaca. Ovdje obitavaju i rakovi kozice iz roda Troglocaris.
Od kralježnjaka ovdje stalno obitava samo jedna vrsta. To je svakako najveći i najpoznatiji stanar podzemnih krških voda ‒ čovječja ribica. Ovaj duguljasti blijedi vodozemac istinski je pokazatelj izgleda životinja u podzemlju: nema pigmenta i očiju, ima izvanredno razvijeno osjetilo okusa, ali i elektroreceptore. Diše vanjskim škrgama, a živi i do stotinjak godina. Pliva kao jegulja pomoću produženog i plosnatog repa. Usto, čovječja ribica ujedno je i vrsni grabežljivac. Široko je rasprostranjena, od Italije (tršćanskog krša), Slovenije i Hrvatske do Bosne i Hercegovine.
Istraživanje krškog podzemlja
Takvih primjera ima mnogo, a još uvijek mnogi od njih nisu do kraja istraženi. Istraživanje krških podzemnih voda jedna je od najkompleksnijih znanstvenih (i sportskih) disciplina. Osim neizravnih speleoloških metoda uzorkovanja „na suhom“, što je zbog uvjeta u špiljama već prilično zahtjevno, istraživanja u samim vodama jedna je od najekstremnijih aktivnosti. Potrebno je istodobno biti vrstan speleolog, ali i ronilac te imati odgovarajuću opremu. Uz standardnu ronilačku opremu, tipičnu speleološku opremu čine kacige i svjetla. Koriste se dvije boce, a često u slučaju dužih zarona i tri. Ipak, najvažnije je sigurnosno uže, tzv. Arijadnina nit.
Pomoću nje se ronilac – speleolog može vratiti istim putom kojim uđe. Vidljivost je golem problem jer nema gornjeg svjetla. Polumračno je, vidljivost je tek koji metar. Čak se i vrlo iskusni konvencionalni ronioci ne osjećaju ugodno zbog moguće pojave osjećaja klaustrofobije. Osim toga, može se javiti i dubinsko pijanstvo ili dušična narkoza s djelomičnom ili potpunom dezorijentiranošću, što može imati tragične posljedice.
O autoru
