Najpoznata od svih špiljskih životinja jest čovječja ribica (Proteus anguinus).
Boja njezine kože asocira na kožu u ljudi, a duguljasto tijelo na prvi pogled podsjeća na zmiju, zakržljalih udova i očiju. To je rijedak vodozemac i jedini kralježnjak u vječnim tminama našega krškog podzemlja, a nalazimo ga samo u Dinaridima – u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Živi u vodi koja teče podzemljem ovoga krškog područja.
Dugačka je oko 25 cm, ali katkad i više. Iako djeluje nježno, tijelo joj je mišićavo, jer podzemne vode mogu jako strujati. Udovi su joj vrlo tanki, prednji s dva prsta, a stražnji s tri. Na repu je kožna peraja, a pliva jeguljastim pokretima tijela. Čovječje ribice hrane se sitnim životinjama kao što su račići, puževi i kukci. Imaju sitne zubiće, ali ne žvaču hranu. Kako je plijen prilično nepredvidljiv u špiljama, čovječja ribica može odjednom pojesti mnogo hrane kad ju nađe, a može i izdržati dugo bez hrane zahvaljujući zalihama masti, ali i smanjivanjem metaboličke aktivnosti.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Glava je izdužena i tupa. Oči se jedva zamjećuju – zakržljale su neupotrebom. U vječnom svijetu tame mnogo su korisnija osjetila mirisa i okusa te sluha. Osjeća i slabe električne i magnetske podražaje te strujanje vode. Nema pigmenta, a blaga rumena boja potječe od kapilara u koži. Kroz takvu gotovo prozirnu kožu naziru se unutarnji organi. Zanimljivo je da čovječja ribica može potamniti ako ju voda za jakih kiša izbaci na površinu. Kroz takvu kožu ribica može disati, baš kao i ostali vodozemci. Služi se i djelomično zakržljalim plućima, ali i trima vanjskim škrgama sa svake strane tijela. Te čupave, crvenkaste škrge s perajom i još nekim karakteristikama “ostaci” su ličinačkog stadija.
U njih nema potpune preobrazbe u tijelo odraslog vodozemca, a to se zove neotenija. Unatoč tomu, čovječje su ribice posve funkcionalne i mogu se razmnožavati. Inače socijalni mužjaci čovječjih ribica za parenja održavaju teritorije s kojih tjeraju druge mužjake. Nema zamarajućih borbi zbog malo hrane u podzemlju, već je posrijedi samo pokazivanje. Mužjak i ženka se udvaraju, dotiču se repom, glavom i kloakom, potom hodaju zajedno.
Tijekom udvaranja mužjak ispušta spermatofore koje ženka prihvaća svojom kloakom. Iz spermatofora spermiji plivaju u kloaku i oplođuju jaja. Nakon nekoliko dana ona ih počinje polagati, sedamdesetak pod kamen, i to gotovo mjesec dana. Ovisno o temperaturi, od tri mjeseca do pola godine iz jaja se izlegu sićušne ličinke (veličine oko 2 cm). Potpuno se razvijaju do odraslih u još četiri mjeseca. Spolno aktivni postaju tek nakon 14 godina, ali zato žive i do 60 godina. U svijetu neprekidne tame, malo hrane i energije, metabolizam je spor, a život dugačak.
O autoru
