Makarska rivijera divan je dio naše obale. Široke uvale izmjenjuju se s blago izbočenim rtovima, šljunčane plaže sa zelenilom šume. Uz tanak pojas obale već stotinjak metara od mora naglo se uzdiže planina Biokovo, a njegova strma stjenovita padina oduzima dah svakome tko se prvi put ovdje nađe. Na planini je, pak, drukčiji svijet visoravni, livada, šuma, a najviše divljeg i surovog krša.
Biokovo je planinski masiv između Cetine i Neretve. Kao i većina Dinarida, izduženo je u smjeru sjeverozapad-jugoistok, oko 35 kilometara, a široko je sedam do devet kilometara. Jadranska (primorska) padina je strma i gola, a zagorska bujna i blaža. Nigdje na našoj obali nije se tako impresivna planina približila moru kao ovdje, čiji su najviši vrhovi od mora udaljeni samo tri kilometra. Ipak, zimi je to često ledena i snježna utvrda.
Pročitajte više o planinama Hrvatske općenito kao i o krškim planinama Dalmacije
Reljefne stepenice biokova
Reljefno je Biokovo podijeljeno na nekoliko terasa. Najniža doslovno počinje od razine mora, pa sve do visine od 300 metara. Riječ je o Makarskoj rivijeri, koja se postupno uspinje. U njezinim uvalama natiskalo se mnogo naselja, jedno ljepše od drugog: Brela, Tučepi, Baška Voda … Kristalno čisto more i plavo nebo mame na bijele šljunčane plaže što se kilometrima protežu obalom, isprekidane samo naseljima i rtovima. Klima je više nego ugodna, prava sredozemna s blagim i kišnim zimama te vrućim i suhim ljetima. To je jedno od najsunčanijih područja na središnjem i sjevernom Sredozemlju, s velikim brojem vedrih dana. Nekad je od mora bila mnogo važnija zemlja, plodno flišno tlo koje su bujice tisućljećima taložile, danas pogodno za poljoprivredu i naseljavanje. Tu su rasle mnoge vazdazelene šume s crnikom u nižim dijelovima te listopadne šume bijeloga graba i hrasta medunca, no sada su tu polja, maslinici, vinogradi, mali travnjaci ili šikare te nasadi alepskog bora.
Većina naselja nije se razvila uz more, nego nešto više, podno strmih padina. Jedno od takvih je Stara Podgora, naseljena mnogo prije dijela na moru. Zapravo, to je skup zaselaka na širokom pojasu, čak 15 kilometara dugom, povezanih spletom boljih i lošijih putova. Razvojem turizma i zbog plaža, danas je Stara Podgora slabije naseljena. Tu je ugođaj potpuno drukčiji od vreve dolje na moru. Spokoj i mir, s jedne strane modrina mora u podnožju, s druge surovi krš planine. Tišinu prekidaju samo čiope dok nisko prelijeću, a pjesma slavuja čuje se u daljini, kroz aromatičan topli zrak Sredozemlja. Još je nešto pogodovalo boravku čovjeka ovdje, a to je obilje svježe vode. Tu su mnoga vrela pitke vode što se cijede s Biokova.
Na drugoj, prigorskoj terasi visina naglo počinje rasti, do čak 1300 metara, a time se povećava i krševitost. Na površinu izbijaju gole stijene rudistnih vapnenaca, spektakularne na primorskoj strani. Na nešto ravnijim dijelovima rastu šikare crnoga graba i hrasta medunca, no najzanimljivija je flora na pukotinama stijena. Te biljke rastu na malo tla što se nađe u njima, a gole i izblijedjele stijene često oživljavaju busenovi modrog lasinja, sa svojim lijepim vjenčićima iz kojih vire krupni prašnici. Uz nju dolaze i Portenšlagova zvončika, divlji koromač i druge, a vrletne i okomite te više stotina metara visoke stijene iznad Podgore obrasta endemična vrsta crvenkasta zečina.
U podnožju, gdje se nakupljaju otkotrljane stijene, razvija se endemična zajednica primorskog mekinjaka i biokovskog lanilista. Na ovakvom staništu gnijezdi se suri orao; procjenjuje se dva para. Tu se gnijezde i orao zmijar, sivi sokol, ušara … Dakako, te se ptice gnijezde u stijenama i višim terasama, a sljedeća je gorska, najveća na Biokovu. Strmine naglo prestaju, ulazimo u biokovsku visoravan, ali i u planinsku klimu s mnogo kiše, magle, hladnoće, snijega, no zbog ravnijeg terena ima više tla, odnosno planinske crnice, što je dovoljno za razvoj šuma. Da tu vlada planina, pokazuje dominacija bukve u dvije zajednice: primorska bukova šuma i šuma bukve s jelom. Primorske padine krase i šume crnog bora, pionirske vrste koja ovdje osvaja negdašnje pašnjake. Stari borovi imaju tanjuraste krošnje te bijelu raspucanu koru, a posebno se ističe zaštićeno stablo zvano Miletin bor na području Velikog brda.
Biološko blago
Čovjek je bio prisutan i u ovom dijelu Biokova. Uspinjao se magarcima čija su snažna leđa nosila sve bez čega je život bio nezamisliv. Ljeti su stanovnici sela iz podnožja napasali blago u ljetnim stanovima i uzgajali krumpir na dnu ponikava gdje se taložila dobra zemlja. Što ovce nisu popasle, to su marljive ruke srpom i kosom za blago sačuvale. Odatle su led donosili za ribu koju bi dolje uhvatili. I danas su vidljivi ostaci takva života. Između raštrkanih kuća mali su vrtovi i maslinici u kojima se zelene vrtovi i plavi lavanda.
Šume su većinom degradirane ili posječene da bi nastali pašnjaci na dijelovima koje je stoka brstila i održavala. Najčešće su zajednice kamenjarskih travnjaka s klečicom i zajednica šaša crljenike i šašike, a na vršnim grebenima izloženim buri održava se endemična zajednica Pančićeve vlasulje i biokovskog zvonca. Travnjaci su, kao i drugdje, važni za visoku biološku raznolikost, pa leptira ima čak 221 vrsta. Vrsta Zerynthia ceryisi na području Hrvatske zabilježena je samo ovdje, i to u jednoj izoliranoj populaciji. Mali plavac globalno je ugrožena vrsta, a zabilježena je na Biokovu među ostalim brojnim vrstama. Dalmatinski okaš endemična je podvrsta leptira i vrijedna je vrsta.
I danas su stada krava i konja na planini, u ljetnim mjesecima stalno. Skupljaju se oko manjih kamenica i većih lokvi s vodom na nepropusnom sloju gline koja privlači i ostale životinje, jer unatoč gotovo 2000 milimetara padalina na godinu, na Biokovu nema stalnih vodenih tokova. Iako male površinom, od životne su važnosti vodozemcima − pjegavom daždevnjaku, malom vodenjaku, žutom mukaču, smeđoj i zelenoj krastači, zelenoj žabi i gatalinki. Ptice iz okolnih staništa ovdje dolaze utažiti žeđ. Na Biokovu nalazimo zajednicu planinskih ptica, primjerice galice, gavrane, zatim one vezane uz krš poput modrokosa, bjeloguze, kamenjara itd. Zanimljiva je jarebica kamenjarka, koja voli otvorene prostore kamenjara, ispresijecane grmljem i drvećem. Dolazi također na pašnjacima i makiji. Jede izdanke biljaka, sjemenke, bobice, ali i kukce, ponajviše ljeti. Kao i druge kokoške, uglavnom korača po tlu, a skriva se najčešće u vegetaciji. Mnogo manje ovisni o vodi su gmazovi, kojih u krševitim uvjetima ima mnogo vrsta, od guštera do zmija. Među njima samo je jedna otrovnica – poskok.
Divokoza je za mnoge kraljica planinskog krša i livada, a Biokovo je njezino stanište. S velikom lakoćom i elegancijom kreće se između stijena, koje su ljudima često nepristupačne. Prepoznatljiva je po crnim, vitkim rogovima, gotovo okomitim nad glavom, ljetnom smeđem krznu (zimi je deblje i sivkasto), s dugačkom tamnom prugom na leđima. Unatoč negostoljubivu terenu, mogu brzo potrčati i skočiti dva metra uvis te čak šest udalj. Ljeti se hrane travama i mnogim zeljastim biljem, a zimi preživljavaju na lišajevima, mahovinama i mladicama drveća. Rado konzumiraju jake eterične trave. Aktivne su danju, a usred vrućine znaju se odmarati. Budući da žive u planini, na kršu i planinskim travnjacima, prilagodile su se prirodnim ciklusima i ekstremima. Zimi se sele u niže krajeve, u kojima je snijeg niži te lakše nalaze hranu. Divokoza bježi od vuka koji obilazi ovu planinu, a i zec je čest na njezinim travnjacima. Od manjih sisavaca među krškim travnjacima od kuna i lisica skrivaju se dinarski voluhar i krški puh. Šišmiši, a ima petnaestak vrsta ovih letećih sisavaca, također se skupljaju oko lokvi, love leteće kukce, a dan provode u mnogim pukotinama.
Krševitost i podzemlje
Biokovo je ponegdje vrlo krševito i nedostupno, s mrežom ponikvi, dolaca i jama koja izgleda kao labirint. Ponikve znaju biti duboke 60 – 80 metara, promjera oko 150 metara, a osim vode u kršu, oblikovali su ih u manjoj mjeri ledenjaci u vrijeme ledenih doba. Ta površinska krševitost dobar je pokazatelj iznimno bogatog podzemlja, jer već spomenuta velika količina padalina nestaje u podzemlju i tu je izdubila oko 400 špilja i jama. U njima u vječnoj tami živi oko 120 špiljskih organizama; više od polovice su hrvatski endemi, a 25 vrsta živi isključivo na Biokovu. Po vlažnim stijenama kližu špiljski puževi, neki dugački samo milimetar, staklasto prozirni okrugli puževi do čudnih golaća s kućicom.
U dubokoj jami Amfori nalazimo pijavicu o kojoj se jako malo zna. Na vlažnim zidovima špilja i jama žive bijeli kopneni jednakonožni račići, a neki su mirno priljubljeni na stijenama nižih i toplijih špilja. U malim nakapnicama i podzemnim jezercima živi endemni špiljski rakušac Niphargus buturovici. Posebno je zanimljivo desetak vrsta lažištipavaca, a neki su najveći na svijetu. Div među uobičajeno malim špiljskim životinjama jest špiljski pauk Stalagtia hercegovinensis. Na paučini, posebno u ulaznim dijelovima, nalazimo brojne vrste baldehinskih pauka, koji vise naopačke u mrežama. Jedan od najvećih grabežljivaca biokovskog podzemlja je oko 2 centimentra dugačka špiljska striga. Veličinom zadivljuje i najveća europska dvojenoga, vrsta stonoge. No od špiljskih životinja najzastupljeniji su kornjaši; naime, od osamnaest vrsta samo jedna nije endem! Špilje svakako posjećuju i organizmi svjetla. Leptiri ondje prezimljavaju, a tulari se ljeti dolaze pariti u ledenim jamama. Špiljski konjici noću izlaze iz svojega skrovišta u potrazi za plijenom, kao i šišmiši koji izlijeću u sumrak. U jamama Biokova gnijezde se žutokljune galice, manji planinski srodnici vrana i gavrana. Najčešće ih vidimo u većim skupinama.
Najviši vrhovi
Visoravan s obje strane nadvisuju kupolasti vrhovi, najviša terasa Biokova. Nešto su niži vrhovi s primorske strane te viši s kopnene, a najviši, na 1762 metra nad morem, je Sveti Jure. Sjeverozapadni dio planine oko vrha Sv. Ilija uzak je hrbat čija se južna padina strmo ruši u veličanstven amfiteatar visok čak 1000 metara! U tim već ekstremnim uvjetima rastu kržljave bukove šume te visokogorski travnjaci s bosanskom vlasuljom. Na vrhovima vjetru i hladnoći odolijevaju biljke pukotina stijena iz zajednice kitajbelova šaša i alpske sunčanice te zajednica mirisne paprati.
Biokovo je jedno od središta biološke raznolikosti i endemizma u Hrvatskoj, u prvome redu zbog svojega “otočnog” položaja, blizine mora i izrazitoga krškog reljefa. Samo biljaka ima oko 1400 vrsta i podvrsta, što je rezultat bliskog dodira Sredozemlja, Alpa, sjevernih hladnih šuma i kontinenta.
O autoru
