Slapovi

Slapovi su mjesta gdje se voda prelijeva preko litice ili preko barijere koja može biti prirodna ili umjetna. U našim krškim rijekama su česti sedreni slapovi.

Slapovi su najvjerojatnije najljepši ukras rijeka. Oni krase uglavnom naše krške rijeke. Pored slapa ili vodopada, u dalmatinskim krajevima često će se još čuti i naziv „buk“, vjerojatno po buci koju stvara slap. U kontinentalnom dijelu Hrvatske nekoliko slapova nosi naziv Sopot, Sopotski slap ili Sopote, što izgleda dolazi od glagola ‘soptati’, odnosno ‘hučati’. Poslapak će biti manji slapić, a slapište skup od nekoliko slapova koji su zaredali jedan za drugim.

Različiti su uvjeti postanka slapova na našim rijekama. Možemo govoriti o slapovima nastalima formiranjem ili izdizanjem sedrenih barijera, zatim o slapovima uvjetovanima tektonskom aktivnošću, slapovima nastalima trošenjem stijena različito otpornih na eroziju, slapovima nastalima obrušavanjem kamenih sipina ili blokova stijene s kanjona u korito rijeke i slapovima umjetno stvorenima ljudskom rukom, uglavnom za potrebe usmjeravanja vode na mlinice ili pile na vodeni pogon. No ipak, načelno slapove možemo podijeliti na destruktivne ili erozijske i na konstruktivne, rastuće slapove.

Destruktivni slapovi se troše, što vodi do njihova postupnog nestajanja. Rastući slapovi nastali su izdizanjem sedrenih barijera i upravo ovi sedreni slapovi su najzanimljiviji na našim rijekama. Ovaj fenomenalan, dinamičan proces taloženja sedre stvorio je slapove impozantnih visina i izuzetno zanimljivih formi koji su donijeli svjetsku slavu Plitvičkim jezerima i nadaleko poznatim slapovima rijeke Krke. U geološkoj prošlosti slapovi su bivali razarani prirodnim djelovanjem leda i erozijom, preplavljivani ujezerenim dijelovima tokova rijeka zbog nastanka novih, viših slapova, potapani izdizanjem razine mora i ponovno građeni taloženjem sedre. I tako se već desecima tisuća godina ovaj dinamičan proces odvija sve do danas.

Najvišim slapom u Hrvatskoj smatra se Veliki slap na Plitvičkim jezerima (78 m) koji tvori rječica Plitvica obrušavajući se niz stijenu kod slapišta Sastavci i pritom formira rijeku Koranu. Impozantne visine su i Manojlovački slapovi na Krki koji u nekoliko kaskada savladavaju visinu od 59,6 metara. Općenito se za Krku može reći da je rijeka visokih slapova, jer na njoj su Miljacka (23,8 m), Roški slap (25,5 m) i Skradinski buk (47 m). Skradinski buk s dužinom od 800 m i širinom 200 do 300 m smatra se najvećim sedrenim slapištem u Europi.

Slapovi Gubavice na rijeci Cetini u stiješnjenom kanjonu kojim rijeka protječe kod Zadvarja preko dvije glavne stepenice tvore gotovo pedeset metara dubok pad. Na skok sa preko tridesetak metara visokog Štrbačkog buka na Uni odlučit će se tek odvažniji iskusni rafting-skiperi stvarajući takav prizor od kojeg polaznicima turističke raftingaške ture zastaje dah. Visoki slapovi nisu samo odlika naših većih rijeka. Zeleni vir kod Skrada omiljeno je izletište Gorana i nezaobilazna destinacija posjetioca Gorskog kotara. Duboka šuma zavila je u svoje zelenilo šum slapa koji se s vrha visoke stijene ruši u izvor potoka Curka. Sopotski slap na Žumberku nedaleko Sošica preko tri kaskade ruši svoje vode s četrdesetak metara visine na lopatice mlina u podnožju.

Daleko od toga da je visina jedina zanimljiva odlika naših slapova. Topoljski buk, Veliki buk ili slap Krčić, kako ga neki zovu, na rijeci Krčić potpuno presušuje za ljetnih mjeseci. No rijeka ispod njega teče i dalje. Razlog tome je što slap u svojoj utrobi krije izvor jedne druge rijeke – rijeke Krke. Pod debelim sedrenim naslagama koje sakrivaju vodene zavjese mnogih naših slapova nalaze se pravi speleološki objekti ukrašeni stalaktitima, stalagmitima i drugim kalcitnim tvorevinama. I dok mnoge od njih tek treba otkriti, neki se već koriste u turističke svrhe.

Studenci je naziv za skupinu izvora u donjem dijelu toka Cetine. Na mjestu utoka u Cetinu izvori su formirali niz sedrenih slapova. I dok se skiperi spuštaju gumenim raftovima niz opasan brzak Oblačnik, turisti se provlače kroz prolaz ispod sedrenog slapa i na drugoj strani ponovo uskaču u gumenjake nestrpljivo očekujući nastavak avanture. Zanimljive forme predstavljaju i nizovi manjih slapića na dugačkim sedrenim barijerama kao, na primjer, Ogrlice iznad Roškog slapa koji se poput lijevka širi prema Visovačkom jezeru na Krki ili niz od devet slapova na rijeci Krupi zvan Deveterac..

O slapovima Plitvičkih jezera ne treba puno govoriti. Ondje se priroda u svojoj punoj kreativnosti poigrala s vodom stvorivši slapove najraskošnijih oblika, visina i razvedenosti. Taj labirint sedrenih barijera, slapova i jezera tvori toliko jedinstven, ali i osjetljiv prostor da su Plitvička Jezera upisana u UNESCO-ov Popis svjetske prirodne baštine još 1979. godine. Na svega 64 km toka Mrežnice, od njezinog izvora do ušća zaredalo je stotinjak slapova. Rijeka ih je rasporedila prilično nejednoliko duž toka. Zanimljivo je istaknuti kako je u gornjem dijelu Mrežnice na jednoj dionici od pet kilometara smješteno čak 27 slapova, dok je na cijeloj dužini od 25 kilometara završnog toka te rijeke samo 23 slapa. I svaki je poseban, i svaki je drugačiji od ostalih. Neki presijecaju rijeku pravocrtno, drugi pak u luku, u jednoj ili više kaskada, duboko u kanjonu ili u ravnici.

I koliko su zanimljivi slapovi na Mrežnici, toliko su zanimljivi i ujezereni dijelovi toka koje slapovi tvore. Oku izuzetno dojmljiv krajobraz što ga u plitkom, zelenilom pokrivenom kršu tvori stalna izmjena slapova i jezera jedan je od najvažnijih razloga zbog kojih se u posljednje vrijeme ova rijeka nastoji zaštiti jednom od kategorija zaštite prirode. Još je jedna od karlovačkih rijeka okrunjena prekrasnim slapovima: Korana. Već pri izlasku iz Plitvičkih jezera ona tvori niz lijepih slapova koje dodatno rese obnovljene stare mlinice zgusnute u kanjonu sve do Koranskog mosta.

Daleko poznatija po pitoresknim mlinicama je Koranina pritoka Slunjčica, gdje su one razbacane po ogromnoj sedrenoj barijeri preko koje se u desecima slapova Slunjčica rastače prema Korani. Taj lokalitet nazvan Rastoke završava Vilinskom kosom – slapom kojim se Slunjčica obrušava u Koranu. Rijeka Krupa jedinstvena je po tome što je na svom svega sedam kilometara dugom toku izgradila neke od najljepših slapova u Hrvatskoj. Oni viši, Deveterac, Panin buk i Dragičevića slap, oblikuju dugačke sedrene brade, zavjese i prevjese. Duž ruba slapa poput krune se protežu novonastale, istaložene sedrene nakupine prekrivene mahovinom. Nalik dugačkim zelenim bradama, vise sa slapova jezici sedre obrasle u mahovinu i alge spuštajući se praktički do same vode pod slapom. Tako nastaju galerije čudnovatih oblika jer slapovi kao prirodne barijere zadržavaju i otpalo granje pa čak i obrušena stabla s korijenjem i nagomilano otpalo lišće.

Možda će zvučati nevjerojatno, ali i panonska ravnica krije slikovit slap. To je slap Skakavac na Papuku koji je nastao skretanjem potoka Jankovca preko visoke stijene s koje se voda ruši u korito potoka Kovačice. Lijepe slapove nalazimo i na Žumberku. Vranjački slap i slap Brisalo dolinom Slapnice uvode nas u unutrašnjost Žumberačke gore, gdje nas u samom srcu planine očekuje pravo vodeno iznenađenje – veliki Sopotski slap. Još jedan Sopotski slap, ili slap Sopot kako ga neki zovu, krasi jednu planinu, ali ovaj put ne Žumberačku, već Zagrebačku goru, to jest, Medvednicu. Slap se prelijeva preko devet metara visoke stijene u gornjem toku potoka Vrapčaka i jedna je od omiljenih destinacija zagrebačkih planinara.

Slap Skakavac na Papuku

U velikom broju slučajeva slapovi na našim rijekama nisu tek prirodne prepreke preko kojih se prelijeva rijeka. Na većini slapova nastalih na završecima dužih sedrenih barijera, uzvodno od samog slapa, nastali su manji otoci na kojima rastu johe, vrbe i trava. Nije rijetkost zapaziti bizamskog štakora kako preplivava vodu između otoka, a nešto rjeđe vidi se i vidra. Pličine koje formiraju sedrene barijere slapova na Mrežnici obrasle trstikom, lopočima i šibljem idealno su stanište barskih kornjača, žaba, pataka, čaplji i trstenjaka čiji prodoran pjev otkriva dinamičan život slapa.

Ovdje će zmije ribarice šuljajući se dnom plićaka svoje strpljenje obilato naplatiti neopreznošću riblje mlađi. Ljeti sve vrvi od raznobojnih vretenaca koji oblijeću šilje i šaš u potrazi za životnim partnerom. Ličinke vretenaca napuštajući prvotnu razvojnu fazu izlaze iz svojih oklopa i ostavljaju tek napuštene ljušture na kamenju i po vodenom bilju. Patke svojim plosnatim kljunovima prebiru po travi i algama na slapu u potrazi za sitnim rakušcima i gujavicama. Gnjurci nestaju pod vodom da bi se pojavili ponovo na površini, čak kojih deset metara dalje. Kako ih ne bi odnijela snažna struja vode na slapu, ličinke tulara su od sitnih ljuskica vapnenca izgradile svoje cjevaste kućice.

Slapovi na mnogim našim rijekama zapravo su zasebne minijaturne ekološke cjeline na kojima se odvija veći dio života na rijeci. Ispod njih zadržava se sitna riba očekujući da kakav neoprezan kukac padne s bujnih trava na slapu i završi u vodi. Grabežljivice pak vrebaju tu sitniju ribu. Bijela riba u pjeni slapa očekuje busen algi protkan sitnim rakušcima, koji će s krhke sedre odlomiti neoprezni kupači. Mjehurići zraka ne samo da obogaćuju vodu kisikom već ribama predstavljaju i odličan zaklon od grabežljivaca.

Ali što je s rijekama na kojima nema prirodnih slapova ili su rijetki? Gorski kotar oduvijek je bio prije svega šumarski kraj. Kupa, Dobra, Čabranka, Lokvarka i njihove pritoke prilično su se dobro utkale u goranske šume šumeći brzacima kroz kanjone. Kad je trebalo obrušene trupce stabala pretvoriti u drvnu sirovinu, daske, grede, letve i slično, Gorani su na pogodnim mjestima, na brzacima i užim dijelovima toka izgradili pregrade i ustave, uglavnom od slaganog kamena pa se preko njih voda prelijevala i procjeđivala dalje u svoje korito; dio vode su skrenuli i na pilane na vodeni pogon ili „žage“, kako bi se to tamo reklo. Sačuvano ih je još nekoliko, poput pilane na Dobri kod Vrbovskog i pilane na rijeci Gerovčici u Gorskom kotaru. Tako su na nekim našim vodotocima nastali umjetni slapovi, koji su s vremenom obrasli u mahovine i alge i potpuno se uklopili u prirodni okoliš.

O autoru
Goran Šafarek
Goran Šafarek
Goran Šafarek je fotograf, snimatelj, biolog, autor i avanturist. Sudjelovao je u brojnim stručnim i znanstvenim projektima u Hrvatskoj i svijetu, objavio je više od stotinu članaka u popularno-znanstvenim časopisima poput National Geographica i Meridijana, snimio nekoliko dokumentarnih filmova te objavio nekoliko knjiga.
Više o autoru...