Podravske šoderice su umjetna jezera, nastala na šljunkom bogatim dravskim terasama. One su danas vrijedna močvarna staništa, ali i popularna kupališta ljeti.
Ljeto je na vrhuncu, kupači uživaju u radostima na vodi. Nismo međutim na Jadranskome moru već u pitomoj Podravini kod Koprivnice, na jezerima zvanim šodericama. Desetak većih ovakvih jezera zrcali se u ravnici na zalazećem suncu… Otkud jezera ovdje, u nizini negdašnjeg Panonskog mora?
Ona nisu ostatak drevnog mora, već su ih stvorili ljudi kopanjem šljunka ili šodera kako ga Podravci zovu pa otud i naziv šoderice, odnosno šljunčare. Ovdje, usred aluvijalnog vodonosnika i u neposrednoj blizini Drave, podzemna voda odmah je punila ta depresije. Ljudi su iskopali šoderice, ne iz želje za kupanjem, već za šljunkom, mineralnom sirovinom za proizvodnju građevinskog materijala. Podravski šljunak visoke je kvalitete i stoga veoma tražen. Nakon kopanja ostale su brazgotine u okolišu, ali priroda ih je počela zacjeljivati. Vrbe i trska ispunile su obalu, a lopoči vodu, nastala je jezero močvara. S druge pak strane, čovjek je preuzeo dio tih voda za kupanje, ribolov i ostale aktivnosti. Mnogi su odrasli s gorkastim okusom barske vode, ondje izvukli prvu ribu, podigli šator….
Dok s često ljudske intervencije u prirodi neusklađene s održavanjem biološke raznolikosti, ovdje je stvorena dodana vrijednost čija korist uvelike nadmašuje štete u okolišu. Biolozi su već poodavno uvidjeli važnost šoderica za očuvanje biološke raznolikosti. Neka močvarna staništa u Podravini prirodno su „ostarjela“ procesom eutrofikacije, druga su isušili ljudi. Šoderice su stoga možda posljednja utočišta mnogim močvarnim životinjama i biljkama. Na žalost, odnos čovjeka prema ovim prostorima dosada nije bio uvijek prijateljski, i to ne samo u neodržavanju kupališta. Nelegalna i divlja gradnja, nanošenje otpada i ostale aktivnosti ugrožavaju šoderice.
Središta biološke raznolikosti
Dok strojevi još uvijek rade, vodu polako, ali neupitno osvaja močvara. Iz gologa šljunka niču vrbe i topole, pionirske vrste drveća kojima treba samo malo tla, a podnose i poplavu. Ništa manja „gužva“ nije i u samoj vodi gdje raste vodeno bilje. Na obalama dominiraju trska i rogoz. U nešto dubljoj vodi rastu plutajuće biljke lopoč s bijelim i lokvanj sa žutim cvjetovima. Ukorijenjeni su čvrstim i elastičnim stabljikama za dno, a na površini plivaju veliki listovi koji katkada u cijelosti prekriju površinu vode.
U još dubljoj vodi vladaju biljke koje su u potpunosti pod vodom, osim za vrijeme cvjetova koji tek malo strše u zrak. Često dominira poznata resa, odnosno krocanj. Neovisno o dubini, odnosno neukorijenjeni u dno su slobodno plutajući makrofiti poput vodene leče i mahovine nepačke. Posebno je zanimljiva mješinka, biljka mesožderka. Dok za cvatnje strše van veliki žuti cvjetovi, u niti razgranjena stabljika joj je pod vodom. Podvodni listići su iglice, a neki od njih su preobraženi u mješinice, odnosno zamke za hvatanje sitnih organizama.
To je biološki vrlo bogato stanište, no ovdje zbog stalne ljudske prisutnosti nema velikih životinja kao u Kopačkom ritu ili Lonjskom polju. Tek se koja liska skriva uz sam rub trske i tek kad je sigurna, izlazi na otvoreno da bi se hranila. U gustišu gradi gnijezdo te polaže jaja, a u kasno proljeće roditelji uče mlade ptiće što jesti – vodeno bilje, ali i male životinje. Na sličan način gnijezde se i mlakuše. Plašljiva kokošica tek katkad izlazi podalje od trske. Tu i tamo primijete se pokoja patka i čaplja. Iz sela u lov, ali i na kupanje stižu lastavice. S obližnjih kolonija na Dravi hrane se čigre, elegantno grabeći krilima. Ponekad i saviju gnijezdo na golom šljunku otočića šoderice. Svježe iskopane ili odronjene obale katkada odaberu šarene pčelarice i smeđe bregunice. Obje vrste buše tunele u mekoj zemlji na čijem vrhu je kuglasta prostorija – gnijezdo.
Pozornost valja usmjeriti i na manje životinje. Listovi lopoča i trske izvrsne su platforme za odmaranje vretenaca, kukaca močvarnih staništa. Ali na njih vrebaju mnoga gladna usta. Pauk vučjak i pauk ribolovac hodaju po vodi i zaranjaju da bi ulovili male ribice, kukce i ostale male beštije uz površinu vode. Kornjaš pipa također se ne boji vode, štoviše, spremno zaranja. Cijeli mali mikrokozmos pliva, klizi i puže u plitkoj vodi. U proljeće odjekuje pjesma vodozemaca. I dok zelena žaba za ljudske standarde nemuzikalno krekeće, mukač napuhavanjem vokalne vrećice sasvim pristojno privlači ženke. Mukač ima jaku konkurenciju u trstenjaku. Kao što mu ime kaže, ova ptica živi u trsci, a gotovo tako i izgleda. Teško se primjećuje, ali zato se dobro čuje dok mužjak oglašava teritorij.
Jedino doba kada se na šodericama viđa veći broj ptica jest zima. Ptice bježe od leda na sjeveru, tražeći još nezaleđena jezera. Brojni su labudovi i liske, a među njima je i pokoja patka – najviše divlja patka, ali i krunata, glavata…. Tu su i riječni galebovi, veliki vranci, gnjurci itd. Kako je sve hladnije, tako ptice plivajući održavaju bazene slobodne vode u ledu da bi se mogle hraniti. U tome prednjače labudovi. Velike bijele ptice za nagradu mogu uzdignuti rep visoko u zrak dok zagnjurenim glavama na dugom vratu poput podvodnih usisivača brste vodenu vegetaciju.
Mutne dubine
Život šoderica bogat je i ispod površine. Osim što je isprepletena resom, ljeti je voda vrlo mutna. Dijelom je to zbog što većih, što sitnijih ostataka biljaka i životinja koji pomalo sipi na dno i od kojeg nastaje mulj. Kupači podižu taj mulj koji dugo ostaje u vodi dok se opet ne slegne. Dijelom mutnoću uzrokuju i sitni mikroorganizmi koji lebde u stupcu vode, a skupno ih zovemo plankton. Alge baš poput biljaka uz pomoć sunčeve energije fotosintezom dobivaju energiju za stvaranje hranjive tvari. Ovaj je sloj osvijetljen te ima dovoljno kisika za razvoj biljaka pa je proizvodnja organske tvari velika. Ljeti i u ranu jesen voda je zelenkasta od mnogobrojnih algi.
Životinjama resa ne smeta, štoviše, pomaže im u skrivanju. I s obale se u plićini vidi sunčanica, unesena vrsta ribe. Na dnu za hranu traži sitne životinjice. Jato mladih riba ljeti izvodi pravi ples – na stotine uklija skuplja se blizu površine. Ova se vrsta mrijesti kasno i krajem ljeta ribice su još brojne i mlade. Proždrljive uklije stalno su u pokretu, tražeći hranu od jutra do mraka. Neće se dvoumiti niti skočiti van vode, ugledaju li kojega kukca. Među uklijama se motaju i slatkovodne meduze. Ovi organizmi ne žive samo u moru, već i u slatkoj vodi, no kao i sunčanica, i ovaj stanar na šodericama nije autohton. Krajem ljeta dolazi do prave eksplozije ovih mekanih i prozirno-bijelih organizama, pa se čini da snijeg pada u zelenoj vodi.
Još dublje, vlada mutna voda. Potopljena stabla česta su u šodericama. Zaostala nakon kopanja ili naknadno bačena, to su sada mumije obložene muljem. Ona su svijet za sebe. Potopljena stabla omiljeno su mjesto za somove. Ove velike ribe ne boje se ronioca, čak im i radoznalo prilaze. Znaju se naći i ogromne grdosije, što svjedoče ronioci, posebno zimi kada je vidljivost mnogo bolja. Manje ribe moraju se paziti grabežljivaca poput štuke koja u zarasloj vodi nalazi izvrstan zaklon za zasjedu. Kad uoči plijen, eksplozivno skače i grabi ju sa svojih 700 zuba u velikim ustima.
Vegetacija je dobra i za šarana. Hrani se u sitnijom hranom, kako ličinkama različitih životinja, kukcima, ali i mladicama biljaka, sjemenkama, korijenjem.Često čeprka po mulju na dnu. Šaran je aktivan i noću i danju, a ribolovci znaju da najbolje grize ujutro te navečer i to od srpnja do listopada. Kasnije ujesen prestaje jesti i pomalo se zavlači u dublje dijelove gdje provodi zimu. Vegetacija je pak ključna amuru, vrsti ribe unesenoj iz Azije (rijeke Amur), često radi čišćenja bilja u vodama. Naime, dnevno može pojesti biljaka koliko je i sam težak, a jede i tvrdu trsku. Ponekad se naiđe na malo jato crnih somića. Sada kad su mali, somići su često u gustim jatima. Hrane se na dnu, a kad narastu jedu i ribe i biljke. To je invazivna vrsta iz Amerike, a obično naseljava stajaće vode poput šoderica i mrtvica. Bodlje na leđnoj i prsnim perajama obrana su od grabežljivaca.
Mjestimice vidljivost doseže manje od jednog metra. Temperature padaju i na 8 °C, čak i ljeti. Tada nastaje termoklina, odnosno granica površinske i vode na dnu, ponekad vrlo tanka, a dva se sloja ne miješaju. Razlika u temperaturi vode zna biti i nekoliko stupnjeva. Na dubini većoj od deset metara dno je uglavnom golo. Voda je toliko mutna da svjetlost slabo dopire do dna i onemogućuje rast biljaka. Bakterije razgrađuju mulj i pritom troše kisik kojeg ponestaje, a ujedno stvaraju ugljični dioksid. Tek neki organizmi ovdje uspijevaju preživjeti, većinom vrste koje se hrane već djelomično razgrađenom organskom tvari, a ujedno podnose manjak kisika. To su ponajviše maločetinaši i ličinke mušica. Šljunčano dno se mjestimično jedva vidi od mulja nastalog taloženjem mrtvih organizama.
Jezera koja stare
Šoderice su tipična plitka jezera umjerenog pojasa. U velikom dijelu jezera osvijetljeni sloj ide često do dna i u cijelom stupcu vode rastu biljke i fitoplankton. Njihovi ostaci se nakupljaju na dnu kao mulj, jezero je sve pliće, procesi se ubrzavaju. Jezera su eutrofna, jer su procesi hranjenja vrlo intenzivni. Šoderica se sama zatrpava i stari. Veliku ulogu u bujanju doprinosi zagađenje iz naselja pa i samih kupača – bakterije razgrađuju složenije organske molekule na jednostavnije mineralne tvari koje su hrana za biljke. Starenju jezera doprinose i umjetna gnojiva s obližnjih polja koja kišama lagano prodiru u porozno tlo i stižu do Šoderice. Kako potiču rast kukuruza i pšenice, tako i vodenih biljaka.
Pogledajte i film:
O autoru
