Iako udaljeni svega tridesetak kilometara od Zagreba, ribnjaci Crna Mlaka utočište su divljine, ali i primjer gospodarskog uspjeha zasnovanog na održivom razvoju.
Odjednom su se ptice vinule u zrak. Stotine galebova, čaplji i ostalih ptica panično su lamatale krilima iznad poveće vodene površine obrubljene trskom i vrbama. Lovci? Dilemu je brzo prekinula velika smećkasta grabljivica, lepezastog bijelog repa. Štekavac se u brišućem letu brzo približio površini vode i snažnim kandžama zgrabio ribu, voda je samo malo zapljusnula. Vladar visina potom se udaljio negdje u sigurnost drveća da ju na miru pojede, a močvara je utonula opet u svoj mir. Ne, nismo u Kopačkom ritu već svega tridesetak kilometara od Zagreba, na Crnoj mlaki! U Pokupskom smo bazenu, na samoj zapadnoj granici Zagrebačke županije, blizu Jastrebarskog.
Iako je blizu, nije baš lako naći ovaj prirodni dragulj. Potrebno je iz metropole doći do Jastrebarskog i onda kod izlaza na autocesti skrenuti prema šumi. Iza nadvožnjaka potom počinje šumska cesta u lošem stanju. Dugačke i ravne dionice prepune rupa i nepouzdanog šljunka već su prevarile mnoge da skliznu u duboke šumske kanale. Bujna šuma također odvlači pažnju od ceste. Moćni hrastovi šire svoje kvrgave i izborane grane okićene sočnim, netom propupalim zelenim listovima. Sada u proljeće stabla strše iz plitke vode. Voda se dignula iz podzemlja pa sada žuti cvjetovi kaljužnice, rozi kockavice i drugih biljaka proljetnica oživljavaju još pomalo uspavane hrastove. Zeleni tepih mahovina prevukao je mnoga stabla, kako ona živuća, tako i ona pala koja sada trule. U mekoj zemlji prepoznaju se tragovi jelena, srna, divljih svinja, divljih mačaka, čak i čagljeva…Tako se konačno dolazi do Crne mlake. Velika tabla najavljuje ornitološki rezervat, druga pak daje ovo privatni posjed.
Svjetski važna močvara
I skoro već na ulazu, otvara se scena dostojna Afrike. Mutno smeđe jezero okruženo je prvo redom trske i rogoza još u vodi, a onda i visokim hrastovima i bijelim vrbama. U daljini se uzdiže zeleno Samoborsko gorje. Površina vode posuta je sitnim točkicama, dalekozor otkriva da u plitkoj vodi gacaju na desetke sivih čaplji. Svojim dugim nogama polako koračaju, tražeći ribice. Kad bi ih uočile, energično bi „zapiknule“ glavom i uz sreću, ribica bi se mlatarala u dugačkom kljunu. Podalje od gužve plove ostale ptice, ponajviše divlje patke s prepoznatljivim zelenim glavama u mužjaka ili glavate patke s crvenim glavama. Odmaraju se ili čiste perje, očito site i bez bojazni za život. Među gužvom bi zaronio mali gnjurac i izronio koji metar dalje.
Veći ćubasti gnjurci već su nekoliko dana u ljubavnoj groznici. Mirno plivaju i onda se mužjak i ženka zalete jedno prema drugom. Kad dođu blizu, propnu i izviju vratove, gotovo stojeći na vodi, nudeći jedno drugom vodeno bilje u kljunu. Potom zasjednu i kao da plešu na vodi, okrenuti jedno drugom. Ornitolozima takav romantični opis možda i nije najbolji, reći će da se radi o učvršćivanju veze prije parenja. U patki njorki je parenje mnogo jednostavnije. Mužjak odjednom samo skoči na patku i držeći ju kljunom za vrat gotovo ju potopi. Mukači zato pružaju pravi koncert. U plitkoj vodi s dosta bilja mužjaci plutaju i napuhavaju vokalne vrećicu. Stotine takvih grla odjekuje Crnom mlakom!
Ove ptice samo su dio od 206 zabilježenih vrsta ptica. Zahvaljujući tom bogatstvu, Crna Mlaka je proglašena posebnim zoološkim rezervatom. I ne samo to, zajedno s Kopačkim ritom, Lonjskim poljem i dolinom Neretve te nedavno Vranskim jezerom na popisu je Ramsara, mreži svjetski važnih močvarnih područja. Crna Mlaka je stavljena na globalnu kartu poput dragulja u kruni močvarnih područja. S punim pravom.
Jedan od glavnih razloga je što nema lova. Kada iz središnje Europe putuju prema zimovalištima u jugoistočnoj Europi i Africi, milijuni ptica selica putuje jadranskim zračnim prostorom i prijeđe Balkanski poluotok. Slika ovih slobodnih zračnih nomada je naizgled romantična, no razdiru je fatalne ljudske intervencije. Svake godine brojni impresivni močvarni krajolici na Balkanu postaju smrtnom klopkom za iscrpljene putnike.Crne Mlaka, ima neizmjernu ekološku važnost, te igraju nezamjenjivu ulogu za europske ptice selice koje putuju područjem istočnoga Jadrana.
Močvaru su stvorili ljudi
Niti stotinjak metara od čaplji su ljudi. Ušli su u vodu i baš kao čaplje hodaju, jedino nose dugačke ribarske čizme. S vodom skoro do pasa i u mulju, grčevito vuku teške mreže. Dakako, to su ribari. Crna mlaka nije prirodno jezero, već ribnjak. Sastoji se od petnaestak jezera različite veličine. Najveći zvan RB400 prostore se na 400 jutara, a najmanji su veličine rukometnog igrališta. Svaki od njih ima različitu namjenu, tako u nekima riba prezimljuje, u drugima se hrani i tako dalje. Glavni cilj je dakako proizvodnja ribe. Sada, proljeće se riba koja je prezimila prebacuje u ribnjake gdje će se toviti. Kasnije, tijekom godine jedna od važnijih aktivnosti je hranjenje ribe. Traktor dovuče prikolicu s kukuruzom, nakon čega radnici kukuruz prenesu u široki ribarski čamac ravnoga dna. Jedan radnik vozi čamac, dok drugi lopatom baca žuto zrnje u vodu.
Svi su pojedinačni ribnjaci spojeni sustavom kanala i mogu se prazniti i ponovo napuniti sustavom spojenih posuda. Iz jednog kanala voda utječe, a u drugi istječe. Takvo protjecanje vode regulira se malim branama i grlenjacima. Voda dolazi s Okića istoimenim potokom koji je izvor većine vode. Cijeli ribnjak okružen je visoki nasipima tako da voda ne istječe. Sami ribnjaci su plitki, u prosjeku tek metar. Ribnjake, ceste i nasipe treba održavati i čistiti pa se radnici se neprestano u središnjem dijelu vrzmaju u svojem svakodnevnom poslu. Nakon završetka radnog vremena, radnici odlaze kućama.
Većina ih živi u neposrednoj blizini ribnjaka, točnije uz glavnu asfaltiranu cestu. Kroz lelujavu trsku i razgranate vrbe, iz daljine se, kao u bajci, naziru crveni krovovi i bijele fasade njihovih kuća. Ti ljudi žive doslovno preko puta vode, a prvi susjedi im nisu golubovi, već čaplje i crne rode. Očekivano, njihove kuće okružuju zeleni vrtovi povrća i šarenoga cvijeća. Poslijepodne, posebice u toplim danima, poslova ne nedostaje: treba plijeviti vrt, kositi travu… Neki, pak, odlaze do obora i puštaju ovce. Ti vunasti biljožderi hrane se na nasipima i tako uvelike pomažu u njihovu održavanju.
Ribnjake su nastali krčenjem šume još davne 1905. godine. Prvi vlasnik bio je Austrijanac Kornelius Zwilling, a Hrvatska je tada bila dio Austrougarske. U to doba nije bilo mehanizacije i sve se radilo ručno, od rušenja drva do kopanja ribnjaka i nasipavanja nasipa. I dan danas za niskog vodostaja iz mulja vire stoljetni panjevi koje tada ruke nisu mogle istrgnuti. Da bi olakšao transport ribe, uspostavio je uskotračnu prugu. Olakšao je i sebi boravak, podignuvši si dvorac “Ribograd” okružen lijepim parkom s ukrasnim vrstama drveća i grmlja. Danas je dvorac zapušten, ali još se drži.
Ovdje se proizvodi najviše šaran, amur, linjak, tolstolobik, smuđ, som… Radnici posebno strahuju od velikih vranaca (kormorana). Ove velike crne ptice neželjen su gost na svim ribnjacima. Vješti su lovci, mogu zaroniti i tako hvatati ribu.
POGLEDAJTE DUGOMETRAŽNI FILM CRNA MLAKA:
Održiv razvoj Crne Mlake
I samo održanje Crne mlake je već pothvat. Mnogi su ribnjaci propali ili su u problemima. Prije rata u Hrvatskoj se uzgajalo na 12 000 ha ribnjaka da bi sada preostalo oko 5 000. Rat, nestanak istočnog stranog tržišta, ekomomska kriza, sve je to kumovalo propadanju. Međutim, Crna Mlaka nedvojbeno može poslužiti kao dobar primjer gospodarskog uspjeha i izvoznika u europske zemlje. Dakle, Crna Mlaka, uz očuvanu prirodu, jata pataka, gusaka, čaplji i čvoraka, u Hrvatsku donosi eure i pridonosi njezinu gospodarskom oporavku te zapošljava tridesetak ljudi.
S obzirom da prirodna močvarna područja nestaju, naši šaranski ribnjaci imaju veliku važnost. Crna Mlaka živi je dokaz tome, štoviše zbog uzgoja ribe je mnogo bogatija od većine prirodnih močvara. To se ne protivi niti načelima Ramsarske konvencije. Crna Mlaka, kao jedino Ramsarsko područje u Hrvatskoj koje je nastalo i opstaje zahvaljujući ljudskom radu, predstavlja izniman primjer povezanosti čovjeka i prirode. Upravo je neintenzivan uzgoj šarana preduvjet bogatstvu ornitofaune tog područja: ribnjaci bez uzgoja ribe ostaju bez vode i zaraštavaju, dok intenzivan uzgoj drastično smanjuje raznolikost ptica koje na ribnjaku obitavaju.
Država čini se to ne prepoznaje. Svi ribnjaci u RH osim Crne Mlake bave se lovom na ptice močvarice i nemaju zabranu odstrela, a subvencioniraju se izdašnim sredstvima. Crna Mlaka ima ograničenja, ali nema nikakve povlastice, što ju dovodi u neravnopravan položaj s drugim ribnjacima koji nemaju ni približno takvu proizvodnju ribe, a kamoli prirodno bogatstvo.
Kolonije na vodi
Ptice su se navikle na te aktivnosti ljudi i više su obuzete gniježđenjem. Par labudova savio je masivno gnijezdo usred rogoza. Ubrzo će obitelj labudova povećati brojnost. Na sličan se način gnijezde i liske, sam u dakako manjem gnijezdu. Dok su te ptice u tišini, iz dubine se cijelo vrijeme čuje pjev velikog trstenjaka: karra-karra-karra, krik, krik! Njime oglašava svoj teritorij s gnijezdom.
No za neke, sezona podizanja mladunaca tek počinje. Bijele mrlje u zraku najavljuju o čemu se radi. Bjelobrade čigre izuzetnom elegancijom grabe vitkim krilima i nadlijeću jezero. Potom se kao navođene rakete gotovo okomito obrušavaju u vodu i uz malo sreće, ribica se bespomoćno lamata u kljunu. Čigra potom odlazi prema rubnom dijelu jezera, svom obraslom vodenim oraškom. I ondje usred tog vodenom tepiha smjestila se kolonija čigri, preko 150 gnijezda na površini malo većoj od nogometnog igrališta.
Gnijezda su tek plutajuće nakupine vodenog bilja. Susjedi su udaljeni tek koji metar. Iako neke ptice joj sjede na jajima, u većini sivi mladunci već nestrpljivo iščekuju roditelje. Kad ovi stignu, halapljivo otvaraju usta i gutaju zalogaj. Na rubu kolonije Dvadesetak gnijezda podigli su i ćubasti gnjurci. Susjedski odnosi nisu baš najbolji. Čigre svako malo prolijeću, a gnjurci im prijete kljunom. No, incidenata ipak nema i jaja polako “dozrijevaju”. Kada se izlegu, mali gnjurci ne ostaju u gnijezdu, nego odmah, ali uz budnu pratnju svojih roditelja, kreću u vodu.
Jesen magla i migracije
Stigao je rujan. Premda se zbog vrućina čini da ljeto još nije prošlo, neke ptice se već užurbano pripremaju za put. Kraći dani i niže jutarnje temperature nagovještavaju da je vrijeme za odlazak na jug. Trstenjaci cvrkutići i rogožari užurbano se hrane po trsci. Skakuću sa stabljike na stabljiku i love kukčiće. Uz njih, tu su i grmuše, kao i druge ptice pjevice. Budući da ih čeka dalek put, moraju se dobro osigurati zalihama masti. Među prvim putnicima su i lastavice, koje se predvečer, pri odlasku na spavanje, okupljaju među trskom.
U listopadu postaje sve hladnije i Crnu Mlaku obavija dugotrajna jutarnja magla. Nejasna prilika polako plovi u tišini. Zbog zaobljene i blago izdužene siluete jasno je da se radi o patki. Pod okriljem magle slijeću dvije velike ptice. Po dugačkim kljunovima, koji su na vrhu izvijeni prema dolje, razaznajemo velike vrance. Budući da su vješti ribolovci, oni su na Mlaki neželjeni gosti. Premda im to na plitkim ribnjacima Crne Mlake nije potrebno, vranci mogu roniti dugo i duboko. S ulovljenom ribom vraćaju se na površinu, da bi je potom progutali. Često love u skupinama, lupajući krilima po vodi i tjerajući ribu na površinu. Pojavom sunca vidik se znatno proširio. Trska u daljini i krošnje drveća ponovo poprimaju svoj prepoznatljivi oblik. Boja se ponovno vraća. Uskoro će podne.
Sunce otkriva još nešto. Nebo je sada prepuno preletima jata pataka. Pojave se iz daljine, poput malog oblaka. Da bi što prije stigle do odabranog jezera, lete užurbano i energično. Tada obično naprave polukrug i uz pikiranje slijeću na vodu. Površina vode već se zatamnila od brojnih ptica. Od pataka, među kojima su i divlje patke te glavate patke, najbrojnije su ipak patke njorke. Gotovo svake godine bude ih po nekoliko tisuća. Izdaleka bismo pomislili da je riječ o plivajućim mrljama na vodi, no pogled dalekozorom otkriva da se radi upravo o patkama njorkama.
Prepoznatljive su po kestenjasto-smeđem perju i nisu tako krupne kao divlje patke. Patke njorke su jedna od najugroženijih vrsta pataka. Njihova brojnost pada u cijeloj Europi. Na Crnoj Mlaki im je vjerojatno najveće okupljalište u srednjoj Europi. Od velike važnosti im je da imaju mirno konačište. Tih nekoliko tisuća ptica čini iznimno značajan dio cjelokupne europske populacije, koju sačinjava između 12 do 18 tisuća parova, što je ogroman broj za tako malo područje.
Nakon što lišće još više zažuti i kada ga jači vjetar počinje raznositi zrakom, dolazi do smjene. Negdje iz trske dopire poznato gakanje gusaka. Treba se dobro potruditi da ih se vidi, jer se vole smjestiti u male lagune u trsci. I onda kada su na većim ribnjacima, redovito su u sredini, te što dalje od ljudi. Premda su velike i agresivne, vrlo su oprezne i strepe od pušaka. Vrlo su bučne, pa imamo dojam da su stalno u nekoj svađi. Na Crnu Mlaku svaku jesen dođe nekoliko stotina gusaka.
Vrhunac godine – izlov ribe
Jesen je u svojem završnom činu. Hladan vjetar poput metle skida već potamnjelo lišće, koje kao da se još nećka prizemljiti i u zraku vrti svoj posljednji ples. Šuma je sada prozračna i hladna. Sunce se u ranu zoru još nije ni probilo kroz ogoljene krošnje hrastova, a petnaestak se ljudi, unatoč hladnoći, poduhvatilo okruživanja ribe. Došli su na sam kraj ribnjaka “RB 400”, koji je najveći od svih. Uz rub ribnjaka razapeli su veliku mrežu i počeli je stezati. Većina radnika ostala je na obali vukući mrežu, dok nekolicina gaca u do pasa dubokoj vodi, održavajući položaj i stabilnost mreže. Budući da je riba stjerana u mali prostor, voda počinje sve više ključati od njihove nervoze. Nakon mukotrpnog povlačenja, u mreži je ostao tek pokoji kvadratni metar slobode. Vrijeme je za “berbu”.
Tada, pomalo neočekivano, nastupa teška mehanizacija: žuti bager s velikom metalnom korpom grabi stisnutu ribu i istresa u otvor elevatora. Taj stroj potom diže ribu do stola, pored kojega čeka desetak pari ruku spremnih za sortiranje ribe. U jedno metalno vjedro stavljaju se šarani, a u drugo ribe koje su manje. Kad vjedra budu puna, radnici ih odnose u bazene na kamionima. Nastojeći nadglasati buku strojeva, jedan od radnika dovikuje: “Bageri i teški traktori koriste se tek posljednjih desetak godina”. Drugi dodaje: “Nekad je ovdje znalo biti i sedamdesetak ljudi. Stali bi po dvoje u lanac i tako prenosili ribu. Radilo se ručno. Međusobno bi si dodavali košare s ribom, tovarili ih na vagone i prugom odvozili do skladišta”. Treći radnik se nadovezuje: “Ovo je najteži posao od svih. Može ga raditi samo onaj tko je lud ili onaj tko voli ribarstvo. A reuma i oboljenja kičme stižu u paketu.”
I tako svaki hladni jesenski dan. Ribe ima mnogo i treba mnogo vremena da se sva izlovi.
Upitna budućnost
Crna Mlaka je primjer održivog razvoja. Naime, u javnosti još uvijek prevladava mišljenje da je očuvana priroda kočnica razvoja, no to je, smatram, zastarjeli koncept na kratke pruge. Klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem dugo su se ili poricale ili svodile tek na etičke i akademske rasprave. No, kada je ranjena klima uzvratila sušama, poplavama, razornim vjetrovima i drugim atmosferskim neprilikama, postalo je jasno u kojoj je mjeri dosadašnji koncept dugoročno neodrživ.
Osim toga, zanemarivane su i, usluge ekosustava, odnosno koristi koju imamo od očuvane prirode. Naposljetku, u vrijeme pisanja ovoga teksta Hrvatsku još uvijek uvelike obilježava ekonomska kriza. Proizvodnja propada iz dana u dan, a posebice propadaju slatkovodni ribnjaci. Međutim, Crna Mlaka nedvojbeno može poslužiti kao dobar primjer gospodarskog uspjeha i izvoznika u europske zemlje. Dakle, Crna Mlaka, uz očuvanu prirodu, jata pataka, gusaka, čaplji i čvoraka, u Hrvatsku donosi eure i pridonosi njezinu gospodarskom oporavku.
O autoru
