Become a Patron!
Priroda Hrvatske

Dalmatinske krške planine

U jadranskom zaleđu, odmah iznad mora, uzdižu se suhe dalmatinske krške planine. Na Dinari je ujedno najviši vrh Hrvatske. Iako izgledaju kao negostoljubiva kamena golet, ove planine obiluju životom.

 

Dalmacija nisu samo otoci i obala uz Jadransko more, nego i prostrano zaleđe s uzvisinama na krškim zaravnima ili plodnim krškim poljima. Osim najpoznatijeg Biokova, (odvojen tekst) uzdižu se i ostale planine, često izvan glavnih turističkih puteva. To je krški kraj u svojem najboljem izdanju – bezvodne planine, carstvo stijena i kržljava grmlja, žarka ljeta, ali i hladne snježne zime. One su dio Dinarida i dijele njihova geološka i ostala obilježja, a pružaju se tipično od sjeverozapada prema jugoistoku.

Dinaridi se u Dalmaciji račvaju u nekoliko nizova. Najbliži uz bosansku granicu je i najviši: Ilica, Dinara, Troglav i Kamešnica. Kroz Dalmatinsku zagoru pruža se drugi niz, ne tako visok, ali često markantan u krajoliku s Prominom, Svilajom i Mosećom. Konačno, uz more je primorski niz − planine Kozjak, Mosor, Omiška Dinara i Biokovo. Svakako, područjem dominira Dinara, u prvome redu jer je krov Hrvatske. Vrh Sinjal (zvan i Dinara) doseže 1831 metar nad morem.

Carstvo krša

Njihovi najviši dijelovi najčešće su visoke zaravni. Taj je svijet blag izdaleka, no izbliza je vrlo razlomljen i prepun detalja. Litice se ponekad strmo uzdižu iz udolina, a duboke pukotine „ranjavaju planinu“. Škrape, ponikve i ostali krški oblici vladaju krajolikom, a nigdje drugdje krševitost se možda ne pokazuje u tako surovu obliku. Iako pada relativno mnogo kiše, površinskih vodotoka nema, tek ponegdje kapa voda, a izvori su najčešće na rubovima krških polja u podnožju planina. Jedino voda zaostaje na lokvama čije je dno začepljeno ilovačom ili drugom nepropusnom podlogom. Nekim planinama, posebice Dinari, Kozjaku, Mosoru i Biokovu, južna padina je strma te tvori divovske litice koje se naglo ruše s visoravni te završavaju u ravnim krškim poljima. Jugozapadna stijena Dinare dugačka je čak 6 kilometara, a visoka i do 700 metara, s dvometarskim slojevima krednog vapnenca koji se doimaju kao goleme stube. Oblikovala su ih tektonska djelovanja u dalekoj prošlosti.

Čak se i ljeti navuče loše vrijeme, pa hladan vjetar na otvorenom krajoliku stijena i suhe trave zna šibati u lice, svjedočeći da planina može biti negostoljubiva u svako doba godine. Naviknuo na bujnu vegetaciju Gorskog kotara, čak i Velebita, planinar će na većini ovih planina naći malo hlada, jer vladaju kamenjarski travnjaci. Krajolik oblikuje propusni krš na kojem se ne zadržavaju površinske vode već voda odlazi u krško podzemlje, ali i spomenuti klimatski ekstremi te tisućljetno djelovanje čovjeka. Sunce do ljeta sprži vegetaciju u podnožju, pa su se pastiri s blagom penjali na ipak zeleniju planinu, gdje su provodili i po nekoliko mjeseci u ljetnim stanovima.

Čovjek je iskrčio šumu koja je nekad vladala da bi dobio pašnjake i održavao ih vatrom, ali i stokom koja pase; najviše je bilo koza. Kiše i vjetar su potom isprali tlo, što je sve utjecalo na današnje stanje. Šumu i danas nalazimo na nekim mjestima, ponajviše na sjevernim padinama, većim strminama, ponikvama i sličnim manje dostupnim dijelovima. Na južnim padinama Dinare očuvane su termofilne submediteranske šume: najniže položaje zauzima zona bijeloga graba, na nju se nastavlja zona crnoga graba, zatim zona bukve i na najvišim položajima je klekovina bora krivulja.

Škrta vegetacija

Planine najbliže moru, poput Mosora i Kozjaka, nalaze se u submediteranskoj, a najniži dijelovi čak u eumeditarenskoj zoni pa rastu hrast dub, šume tršlje i alepskog bora. No većina šuma degradirana je u šikare (dračici i garizi). Vladaju ogoljeli kamenjarski travnjaci s ponekim grmom, različitih zajednica, poput smilice i ilirske vlasulje, kadulje i kovilja, šaša crljenike i žute krške zečine, a na većim visinama, npr. na Dinari, velike površine zauzimaju travnjaci šašike i šaša crljenike te buri izložene zajednice uspravnog ovsika i šašike.

Na najvišim, najhladnijim dijelovima izložene vjetru i snijegu su rudine sa zajednicama kitajbelova šaša i alpske sunčanice, a na tek nešto zaštićenijim su rudine bosanske vlasulje. Na rastrošenim vrhovima, a posebno lijepo na Sinjalu, živi endemična zajednica dinarskog rošca. U ovako razlomljenu kršu, u pukotinama stijena, česte su zajednice piramidalnog zvončića i modrog lasinja te u točilima mirisne paprati i planinskog mekinjaka. Unatoč naizgled negostoljubivoj sredini, biljni svijet vrlo je šarolik i bogat, pa samo na Mosoru nalazimo više od 900 vrsta. Posvuda su brojne endemične i ugrožene vrste.

U ovakvim prilično ekstremnim uvjetima dom su našle specijalizirane životinje. Možemo reći da vladaju paučnjaci, kukci i gmazovi, otporni na isušivanje, koji se u nepovoljno doba godine zavlače pod stijene ili tlo. Skakavci često napuče svaki kutak i hodanjem kroz planinski travnjak skaču na sve strane. Naročito je zanimljiv sredozemni zeleni konjic. Naraste do 12 centimetara, no viđeni su i veći primjerci. Vitak je i izduljen, dugih nogu, velike glave i narančastih ili žutih ticala.

Za razliku od velike većine ostalih ravnokrilaca, koji su biljojedi, sredozemni zeleni konjic je grabežljivac. Lovi druge ravnokrilce te ostale kukce, ali je i kanibal. Na ovim planinama, na vrlo suhim i kamenitim staništima nalazi se krški skakavac, smeđe-žutog tijela. Njih i ostale kukce lovi strašan grabežljivac, bogomoljka Empusa fasciata. Podsjeća na izvanzemaljsko biće, s produženom glavom, velikim ticalima, tjelesnim nastavcima i varijabilnom obojenošću koje uključuje ljubičaste pruge ili mrlje. Nalazimo je na Dinari, Mosoru, Biokovu i Kozjaku.

Idealno za gmazove

Poskok je čest na ovakvu staništu, no na planinskim travnjacima južnih obronaka Velebita, Dinare, Troglava i Kamešnice te pojedinim ličkim planinama iznad 1000 metara živi još jedna otrovnica – žutokrug. To je i jedna od najrjeđih i ugroženijih zmija. Dugačka je do pedesetak centimetara, kao i sve ljutice, kratka i nabijena, od svijetlosive do žute boje, s tamnom cik-cak šarom duž leđa. Budući da se ta zmija često sunča sklupčana ukrug, dobila je ime žutokrug. Populacije su u Hrvatskoj odvojene i male. To je balkanski endem. Katkad ulovi guštera ili male sisavce, ali hrani se uglavnom skakavcima koje odmah guta. Zbog toga im otrov nije jako važan te je slab i služi za probavu.

Uz poskoka i žutokruga, ovdje žive i dvije poluotrovnice – zmajur te crnokrpica. Stvaraju otrov, ali grizu stražnjim zubima, pa ne mogu ubrizgati otrov, a i unose ga presporo da bi ugrozile život čovjeka. Zmajur je sive boje, kruta držanja i pomalo zastrašujućeg izgleda, s „obrvom“ iznad oka. Prilično agresivna zmija glasno i dugo sikće. Najbrža je od svih europskih zmija. Dosta manja crnokrpica najčešće je sivkasta s tamnim mrljama. Lovi uglavnom u sumrak i noću, izvlači plijen iz zaklona, a često se i prikrada. Šara poljarica također je agresivna u obrani i slična ponašanja, ali je maslinastosiva do sivosmeđa. Jedna je od najljepših zmija crvenkrpica sa svojim šarama. Tu dolazi i naša najveća zmija, četveroprugi kravosas, no jedna je i od najpitomijih. Elegantna, vrlo vitka i brza zmija koja progoni plijen je šilac.

I kod guštera je slično; već zelembaći žive u višem području, a krška i oštroglava gušterica od morske obale do visokih područja. Na visinama dolazi i mosorska gušterica, koja je upravo na temelju primjeraka ulovljenih s Mosora opisana kao nova vrsta dotad nepoznata u znanosti. Voli mnogo stijena, ali i malo više vlage. Zbog hladnoće, jaja joj se moraju dvostruko brže razviti od jaja ostalih gušterica; samo 17 – 20 dana nakon polaganja izvaljuju se mladi. Od vodozemaca najčešća je zelena krastača, jer je najprilagođenija suhom staništu, ali i ona je aktivna noću kad je veća vlaga.

Ptice

I ptice su se prilagodile kamenjaru. Treba pogledati pod kamen ili u grmlje, jer tu često nema drveća na kojem bi se one gnijezdile, pa gnijezda moraju smjestiti na tlu ili stijenama. Tu se gnijezde strnadice cikavice, bjeloguze s uočljivom crnom očnom maskom i krilima na inače svjetlijem tijelu, posebno na trbuhu, potom smećkaste i prugaste trepteljke te šarenije juričice i druge. Sve te ptice manje su od kosa, a glasaju se i lepršaju okolo s kamena na kamen ili na koji rijedak grm. Planinsku ševu u Hrvatskoj nalazimo samo na Dinari i Troglavu, a na tim planinama ima dosta i vrtne strnadice, koju prepoznajemo po glasnu tugaljivu pjevu.

Sivilo kamena oživljava kamenjar, s plavom glavom i leđima te crvenkastim trbuhom i repom. Boje udahnjuje i mužjak modrokosa, za gniježđenja posve plav, s tamnijim krilima i svjetlije glave. Ženka je smećkasta. Modrokos često nadzire teren s neke stijene ili grane. Kad uoči plijen, obruši se na njega. Lovi sve što može pojesti, od beskralježnjaka poput skakavaca i ostalih kukaca, gujavica, ali i većih guštera, žaba, miševa i zmija. Jarebica kamenjarka sa svojim šarenim perjem skrovito korača kamenjarom i travom u potrazi za izdancima biljaka, sjemenkama, bobicama, ljeti i kukcima. Pari se potkraj ožujka, pa u travnju ženka snese do 16 jaja u neugledno i skriveno gnijezdo s dobrim pogledom na okolicu i moguće neželjene goste. Nalazimo je u Hrvatskom primorju i Dalmaciji, na obali, otocima i u zaleđu, od razine mora do planinskih predjela. Strme litice stanište su daurske i hridne lastavice, kao i brgljeza kamenjara.

Visoko u zraku, u ophodnji je suri orao − gospodar visina ljutoga krša. S krilima raspona više od dva metra, ovo je, uz supa, najveća ptica u krškom dijelu Hrvatske. Osim veličine, prepoznajemo ga po tamnosmeđem perju i karakterističnoj silueti orla snažnih krila. Ovaj orao voli otvoren teren, a u Hrvatskoj ga nalazimo u gorskom području i priobalju. Leti elegantno i visoko, često dugo jedreći. Kao i mnogi orlovi, ne bira previše – jede sve životinje koje može uloviti: zečeve, miševe, ptice, katkad mlade srne, koze i ovce, lisice, kornjače, zmije … Munjevito dolijeće i snažnim kandžama ubija i grabi plijen. Potom na miru kljunom kida žrtvu i hrani se. U zimskim mjesecima često se hrani strvinama. Suri su orlovi doživotni parovi. Gnijezdo podižu često na nedostupnoj litici, a grade ga od većih komada suhih i zelenih grana. Uz njega, ovdje love i gnijezde se orao zmijar, sivi sokol i ostale grabljivice krša i litica.

Vuk još živi ovdje

U bespućima kamenjara i šumaraka na ovim planinama živi još vuk. Često za plijenom silazi u podnožje, privučen mirisom ovaca i ostalog blaga. Na stjenovitim područjima sa škrapama, rasjedima, špiljama, jamama i vrtačama živi dinarski voluhar – balkanski endem, ali i relikt ledenog doba. Vrlo ga je teško vidjeti, jer na jelovniku je gotovo svakog malo većeg grabežljivca pa izbjegava otvoren prostor i bježi u pukotine stijena. Uz to, aktivan je noću. Ovoga glodavca dugačkog 13 – 15 centimetara krasi gusto, meko krzno koje ga štiti od hladne planinske klime. Na leđima je plavosivkast do smeđ, a na trbuhu svjetliji. Velike su mu uši također prekrivene gustom dlakom. Biljojed je te brsti travu, zvončiće, mlječike te ostale biljke. Za zimu voluhari spremaju hranu u „skladišta“. Upravo na ovim planinama česti su vrtni puh i krški miš.

Suhe krške planine, iako zanemarene često i od planinara, pružaju od prirode mnogo i nisu samo vizualne kulise poznatijih područja.

 

Podijelite ove stranice:
error

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *