Become a Patron!
Priroda Hrvatske

Paklenica – Veličanstven kanjon usred Velebita

nacionalni park, paklenica, velebit, potok, rijeka,kanjon,

Potok Paklenica duboko se usjekao u južni Velebit, stvarajući dugačku oazu zelenila i vode, ali i mnoge geološke oblike. U njemu su se stoga nastanile razne životinje i biljke, a zbog tih vrijednosti, to je područje proglašeno nacionalnim parkom.

Velebit je golemo prostranstvo krša, posebice njegova primorska strana. Kada u ljetnim podnevima nemilosrdno zapeče sunce, za ljude nastaje pakao. Uza sve to, kronično nedostaje vode, a rijetki izvori škrti su i lako presuše. Postoji, međutim, dio Velebita na toj primorskoj strani gdje vode, hlada i zelenila ne nedostaje. To je Paklenica, jedan od osam naših nacionalnih parkova.

Oaza vode usred Velebita

Srce ovog prostora je potok Paklenica, koji u gornjem toku ne presuši čak ni za najvrelijih ljetnih dana. Zajedno s Malom Paklenicom, to je jedina stalna tekućica na primorskoj strani Velebita. Voda je prilično hladna, ispod 20 °C, pa je idealna za osvježenje. Potok izvire na visini od 1250 metara podno Ivinih vodica. Prvih pet kilometara žustro teče u bujnom šumskom okruženju, zaobilazi stijene te poskakuje preko većih kamena u koritu. Ne pravi tu ona, međutim, velike slapove jer horizontalno prati velebitski hrbat i polako svladava visinu.

nacionalni park, paklenica, velebit, potok, rijeka,kanjon,

Tek pošto se spoji s potokom Brezimenjačom kod planinarskog doma Paklenica počinje svoj spektakularni skok prema moru. Rijeka ovdje naglo skreće i počinje se gotovo okomito usijecati u padinu Velebita. Njezine obale mjestimice postaju vrlo strme i teško dostupne, a moguće ju je tada vidjeti s litica planinarske staze kako se pjeni i huči duboko u klancu. Ovdje njezin kanjon doseže i vrtoglavih stotinjak metara dubine. Nakon toga kratkog, ali burnog dijela Paklenica se smiruje i teče u širokoj dolini. Stijene korita ovdje su veće, tvore znatne zapreke i snažnije slapove. Izmjenjuju se brži i sporiji dijelovi, gdje se voda jedva čuje te stvara zapjenjenu masu.

VIDEO: Paklenica u jesen

Takva igra traje do podnožja uzdižućeg Anića kuka. Tu se rijeka gotovo uspavala razlijevajući se široko po ravnom terenu. Konačno ulazi u najdublji dio kanjona, dubine i 400 metara, a širina joj je mjestimice i četrdeset puta manja. Ovdje ona svladava najveći pad, a istodobno nailazi na najveće prepreke, posljedica čega su izrazito divlji slapovi. Konačno, opet se smiri i na sve ravnijem terenu dolazi u dodir s morem. Cijela pustolovina traje 14 kilometara. Mala Paklenica je kraća, siromašnija vodom, ali zato divlja i nepristupačna.

nacionalni park, paklenica, velebit, potok, rijeka,kanjon, slap, vodopad, brzak

U ostatku krškog i poroznog Velebitu kiša se vrlo brzo ocijedi u njegovu šupljikavu nutrinu, pa stalnih tekućica nema, no Mala i Velika Paklenica leže ispod nepropusnih pješčenjaka i dolomita iz dalekih geoloških razdoblja perma i trijasa. Te nepropusne stijene stvorile su postojano korito potoka. Ipak, pri kraju puta ponire kroz više porozne stijene i ulijeva se u more samo u zimskim i ranoproljetnim mjesecima, kada se obilno topi snijeg i pada kiša.

Kukovi

Osim dvaju kanjona, najveća su privlačnost Paklenice njezini kukovi, a najpoznatiji od njih svakako je Anića kuk. Ta gotovo kao nožem urezana stijena okomito se uzdiže vrtoglavih 400 metara, a golem komad monolitne stijene najviši je na Velebitu. Kao i u slučaju kanjona, lekcija iz geologije objašnjava njihov nastanak. Kukovi su ostaci tvrđeg dijela vapnenačke stijene pošto se otopila ljuska od mekšeg dolomita. Anića kuk nije jedini, još se ističu Crljeni, Babin i Krivi kuk. Voda je bila maštovit klesar i u nizu tipično krških oblika mnogo manjih dimenzija. Najčešće su škrape svih oblika i razvojnih faza, a posebno su dojmljive rebraste škrape ili žljebovi koje je izradila ugljičnim dioksidom bogata voda što otapa karbonatnu stijenu. Pregrade dvaju susjednih žljebova toliko su fine i zašiljene da podsjećaju na oštrice golema noža. Ti žljebovi mogu biti dugi i nekoliko desetaka metara, a široki i duboki do jednog metra, pa se u neke od njih čovjek gotovo može uvući.

nacionalni park, paklenica, velebit, potok, rijeka,kanjon, stijene

Prirodno stvaralaštvo posebno je bilo nadahnuto krajem posljednjega ledenog doba. Tada, prije od 23 000 do 18 000 godina, temperatura je bila dosta niža, pa se gomilao snijeg i stvarao ledenjake. Zbog težine, klizili su dolje utirući put kroz doline i topeći se putem na višoj temperaturi. Na taj način iz njih su se rađali brojni potoci. Uz to, napredujući, mrvili su podlogu pod sobom i gomilali je poslije u obliku naslaga tih komadića stijena zvanih morena. Jedan od najvećih ledenjaka putovao je tri kilometra dugom dolinom Javornikom da bi stigao u krško polje Rujno. Gomilanjem vršne morene to je polje danas podijeljeno u Veliko i Malo Rujno.

Bujne šume

Zbog obilja vode, Paklenica ima sve preduvjete za bujan život, omogućujući vegetaciju kakvu se inače ovdje ne bi našlo. Paklenicu oplemenjuje i sredozemni zrak koji preko duboko usječenih kanjona prodire u planinu te se miješa s planinskim. Posljedica su posebni životni uvjeti. Dalje, velika visinska razlika, od 20 do 1757 metara nad morem, omogućuje sve dionice prijelaza. Konačno, iznimno bogat reljef kanjona stvara brojne različitosti. Zbog toga se na njemu razvio izrazito bogat i raznolik živi svijet – i biljaka i životinja. Kao i drugdje, cijela mreža životnih zajednica počiva na biljkama. To se najviše odnosi na šume koje čine dvije trećine površine toga područja i koje su bile glavni razlog da je Paklenica već davne 1949. godine proglašena nacionalnim parkom.

nacionalni park, paklenica, velebit, potok, rijeka,kanjon, šuma

Penjući se od najnižih dijelova prema višim, može se pratiti smjena različitih šumskih zajednica, iako prijelaz nije pravilan zbog reljefa, izloženosti suncu i slično. Najniža je šuma hrasta medunca i bijeloga graba koja normalno doseže do 450 metara, a enklave se penju i na 650 metara, što omogućuje blagotvoran utjecaj toploga morskog zraka. Te su šume prilagođene visokoj temperaturi, no ne i ljudima, pa je taj tip šume najviše stradao zbog blizine i dostupnosti čovjeka. Na nju se u manjoj mjeri nastavlja šuma crnoga graba, a za njom slijedi primorska bukova šuma – pravi predstavnik planina. Ta je šuma razvijena u pojasu od 700 do 900 metara, no zbog spuštanja hladnijeg zraka može se naći i na visini od 300 metara nad morem.

Prepoznajemo je po lijepim i debelim stablima, a prizemni je sloj šuštav sag trave jesenske šašike. Na još višoj nadmorskoj visini primorsku bukovu šumu zamjenjuje drugi tip bukove šume, onaj subalpski. To je ujedno najviši tip šume u parku koji se penje do 1450 metara i u skladu s time izložen je najvećoj hladnoći i ostalim klimatskim ekstremima. Stabla bukve često su niska, povijena i čvorasta, što zorno pokazuje kakvi uvjeti vladaju. Obilazeći ove šume, lako bi netko mogao zaboraviti da su more i Sredozemlje blizu; na to podsjećaju padine kanjona prekrivene crnim borom. Te su litice vrlo strme i siromašnoga, plitkog tla, pa neki borovi doslovno rastu iz gole stijene, nagnuti nad provalijom. Po njima je park i dobio ime; naime, nekad se skupljala smola tih borova zvana paklina.

Bogat živi svijet

Prirodno bogatstvo Paklenice nisu samo šume, nego i ostala staništa u kojima povoljne uvjete za život nalaze mnoge biljke i životinje. Tu su livade, kamenjari, stijene, pa i obradiva zemlja, kao i vrlo ekstremna staništa zvana točila, poznata kao sipari. To su manji, razlomljeni dijelovi stijena koji su se skotrljali niz strmu padinu. Nastaju lomljenjem stijena uslijed djelovanja sunca, leda, temperature i vode. Hodati po njima izrazito je teško, jer je kamenje nepovezano i rastresito. Zbog toga se na točilima razvijaju specifične biljke, a među njima ima mnogo endema, primjerice mekinjak ili kitaibelov pakujac. Na području nacionalnog parka četrdesetak je endema te ukupno 800 vrsta biljaka. Najznačajniji endem je pjeskarica, koju se može vidjeti isključivo u Nacionalnom parku Paklenica i nigdje više na svijetu.

I životinje su prihvatile Paklenicu. Na livadama su česti dnevni leptiri, 82 vrste, tek nešto manje od polovice ukupnog broja vrsta u Hrvatskoj. Po mnogima najljepši, ali i vrlo ugrožen leptir prugasto jedarce ovdje je prilično čest. Krško stanište s mnogo kamenja posve očekivano stanište je gmazova, pa ih se ujutro može vidjeti kako se sunčaju na nekom kamenu.

Crvenkrpica, zmije, nacionalni park, paklenica, velebit, potok, rijeka,kanjon,

Crvenkrpica

Samo zmija ima 12 vrsta, među njima su otrovnica poskok te mnogo rjeđa žutokrug. Ne smijemo paničariti, ali ipak treba biti na oprezu, jer poskok je naša najpoznatija i najopasnija zmija. Lako ga se prepoznaje po roščiću na vrhu glave, trokutastoj glavi i okomitim zjenicama. Može biti siv, žut, smeđ, s cik-cak crtom, snažna tijela dužine do metra. Voli osunčana i suha mjesta s kamenjem i vegetacijom, livade s grmljem, uglavnom područje krške Hrvatske, ali i panonske gore poput Kalnika, Medvednice, brežuljaka Hrvatskog zagorja … Živi i na mnogim našim otocima. Aktivan je danju za umjerenije temperature, ponekad i noću. Tipičan je lovac iz zasjede − kamufliran i potpuno nepokretan vreba glodavce, ptice i guštere, ali i drugi plijen. Često blizu vode čeka žedne životinje, a ujesen i na granama. Kada osjeti da je plijen dovoljno blizu, munjevito skače i ispusti otrov. Tek kad žrtva podlegne, poskok je počne gutati.

nacionalni park, paklenica, velebit, potok, rijeka,kanjon,

Ni skupina sisavaca nije zakinuta; sa 47 vrste čini gotovo polovicu hrvatskih vrsta. Od svima poznatih velikih biljojeda, tu su srna, jelen, divlja svinja i divokoza, a od zvijeri medvjed, rjeđe vuk i ris. Ornitolozi su dosad na području Paklenice zabilježili 212 vrsta ptica. Najzanimljiviji tip staništa za ptice su stijene i litice, prostori koji u Paklenici nimalo ne nedostaju. Za njih su vezane ponajviše ptice grabljivice, poput orla zmijara, surog orla i sivog sokola te manjih ptica, kao što su brgljez kamenjar i modrokos. Ponos parka bio je bjeloglavi sup. Još do 1999. godine kod Anića kuka gnijezdila su se tri para, no otad ih više nema. Sve manje prirodne hrane zbog nestajanja stoke te trovanje vukova imali su tragičnu cijenu za ovoga velikog strvinara.

Strme i nedostupne litice izvrsna su zaštita i drugim pticama u vrijeme gniježđenja, jer do njih teško dolaze grabljivice. Tako se gnijezde daurska i hridna lastavica, koje kao i poznatija lastavica iz naših sela, stvaraju kuglasto gnijezdo od blata. Među liticama često leprša brgljez kamenjar. Voli planine s mnogo stijena, a Hrvatska je zapadna granica njegova areala. Sličan je brgljezu, no jednoličniji i svjetliji, posebice na trbuhu. Uz brzake je čest i vodenkos.

Svijet livada i snijega

Iznad kanjona Paklenice nazire se drugi svijet. Njegovo lice je nevidljivo, pogled sprečavaju gole litice što se nadmoćno dižu uvis. Djeluju poput golemih zidova neosvojive tvrđave. Kada u kanjonu već buja svibanjsko proljeće, na vrhovima se naziru bijeli jezici snjegova u pukotinama. Na većim nadmorskim visinama bijeli pokrivač još čvrsto stišće nevidljiv krov Velebita. Naporno je prevaliti strminu, prolazeći kroz kamenjar i šumu, a nakon nekog vremena i golu stijenu. Gola, ali ne i ravna – tisućljeća atmosferskog djelovanja užlijebili su je i izoštrili. Nakon zadnje strmine stiže se na ravniji teren. Kao potezom čarobnog štapića promijenili su se i klima i krajolik. Kamenjar i šumu zamijenila je predivna zelena livada, a blage crte uzvišenja i dolina zamijenile su izlomljen i oštar krš. U daljini se jednako tako blago uzdižu najviši vrhovi Velebita, svi viši od 1700 metara, a među njima i onaj najviši – Vaganski vrh na 1757 metara nad morem. Istodobno, to je i najuži dio Velebita, pa iz Like izgleda vrlo moćno, dajući mu izgled visokoga gorja.

nacionalni park, paklenica, velebit, potok, rijeka,kanjon,

Posebno se to odnosi na desetak kilometara dojmljiva hrpta od Babinog brda do Svetog brda. Hrbat je širok oko kilometar, s ponikvama golemim poput kratera. Usred takva idiličnog pejsaža zrcali se nebo u Babinu jezeru. Gotovo kružnog je oblika, ne veće od polovice nogometnog igrališta. Osim što je tako rijetka slika za Velebit, ovo jezero posebno je i po ledenjačkom postanku. Nije veliko, no dubina mu nije neznatna – sedam metara. Druge ponikve pružaju još vode, no zaleđene.

Iznad 1450 metara prevladavaju planinski travnjaci. Od drveća opstaje samo kržljavi bor krivulj, viši jedva od dva metra. Iako mali, grupirani su u guste i teško prohodne otoke. Čini se da je takva klekovina bora bila mnogo raširenija, no za potrebe stočarstva paljena je i nastale su sadašnje livade. Pravi, prirodni travnjaci ostajali bi samo na vjetru i hladnoći na najizloženijim grebenima i vrhovima. Stočari su još prije rata dolazili čak iz udaljenog Kruševa, no sada Paklenicom odjekuju glasovi planinara, a kad oni odu, čuje se tek huk vjetra.

nacionalni park, paklenica, velebit, potok, rijeka,kanjon, anića kuk

Podijelite ove stranice:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *