Među njima su naši najveći otoci Cres i Krk, ali i manji, pravi bedemi surove, ali vrlo bogate prirode. Tu nije vruće kao na jugu, a ima i više kiše, pa se susreću eumediteran i submediteran. Kvarneski otoci su i posljednje utočište bjeloglavog supa.
Stisnuti između Istre i kopna, koje se brzo penje u planine Gorskog kotara, kvarnerski otoci danas su poznato turističko područje, ali i iznimna prirodna pozornica. Krk je odmah iza Cresa, koji je tek za koji hektar naš najveći otok, a zbog blizine kopna, davno je naseljen i izmijenjen. Jugoistočna strana mu je strma, a obala visoka i do 400 metara ruši se u more. Ostale strane su blaže i niže s mnogo uvala. Cres je izdužen u smjeru sjever-jug, dug je 66 kilometara, u najširem dijelu širok 12 kilometara, a u najužem tek 2 kilometra. Na njega se nastavlja vrlo razveden otok Lošinj, odijeljen sa samo nekoliko metara umjetno prokopanog kanala u mjestu Osoru.
Burom šibani otoci
Cresko-lošinjsko otočje geološki je nastavak Učke i Ćićarije, čiji su dijelovi potopljeni podizanjem mora nakon posljednjega ledenog doba. Važnu ulogu u geološkoj građi ima dolomit, koji se lakše troši i stvara udoline, a od otpornijih vapnenaca su uzvišenja. Sjeverni dio Cresa je najviši, dok se prema jugu reljef smiruje. Prema Krku se padine obrušavaju u more. Ponešto je izdvojen Rab, otok s dva lica. Velebitska strana Raba slična je Pagu, ogoljena od bure i soli, stjenovita i brdovita. Druga je strana znatno više šumovita i općenito gostoljubiva. Za razliku od stjenovitih obala uz Velebit, pučinska strana je blaža, s dubokim i velikim pošumljenim uzvisinama te obradivom zemljom na flišu. Upravo je ova vodonepropusna podloga omogućila bunare, važne za poljoprivredu.
Blizina Velebita, a posebno bura, hladi otok te se tu susreću hladniji submediteranski vegetacijski pojas i topliji eumediteran te blagotvoran utjecaj mora. Sjeveroistočni vrh Raba kao da je netko prilijepio – to je poluotok kraj Lopara, sličan šaki. Nizak je, s dugim pješčanim plažama, no i ostatak poluotoka je od pijeska. Pješčenjak, vrsta stijene od koje je prostor oko Lopara građen, ovdje je prilično mekan i vjetar ga lako mrvi; osim što nastaje građa za plaže, dine i brežuljke, nastaju razni oblici izrezbarenih ostataka stijena na rtovima. Goli pijesak osvaja šuma hrasta crnike i alepskog bora, a otimaju ga opet vjetar i erozija. Između većih otoka su manji, goli poput Prvića, Plavnika, Sv. Grgura ili Golog otoka. Susak je posve drukčiji od ovih otoka – sav je pješčan. Vjetrovi su na postojeću vapnenačku stijenu napuhali lapor. Danas je Susak poznat po vinogradima i kulturnoj baštini.
Granica submediterana i eumediterana
I ovdje, kao na cijeloj obali, vlada tipičan krški reljef bez površinskih tekućica te krški fenomeni poput ponikvi ili špilja. Unatoč tomu, kvarnerski otoci su od svih naših otoka najbogatiji biljnim vrstama, što je nesumnjivo i zbog velike površine. Tako samo na Cresu raste više od 1400 vrsta, a na južnijim otocima taj broj ne prelazi 1000. Bogatstvu vrsta pogoduju i glacijalni relikti, jer su u to doba otoci bili dio glavnog kopna, a biljke su ostale nakon povlačenja ledenjaka. Takvi su npr. kopitnjak, visibaba, božikovina. Posred Kvarnera prolazi granica vazdazelenog eumediterana i listopadnog submediterana, koji možda nigdje nisu tako jasno odijeljeni, a slijedom klimatskih i geografskih okolnosti. Tako s uskoga obalnog pojasa Istre granica prelazi dublje na more, pa su sjeverni dio Cresa i gotovo čitav Krk još u submediteranu, a već Lošinj i veći, južni dio Cresa te Rab pripadaju eumediteranu.
To se najbolje vidi po šumama. Na Krku nalazimo još veće listopadne submediteranske šume hrasta medunca i bijeloga graba, ponajviše u zapadnom dijelu otoka oko Dubašnice i Glavotoka. Sjeverni je dio Cresa zbog kontinentalnog utjecaja Učke i kopna općenito viši te zbog bure hladniji, pa također raste listopadna šuma. Najpoznatija je šuma Tramontana, tj. čak 5500 hektara šume hrasta medunca i bijeloga graba, a zbog velike prirodne vrijednosti, izgrađena je i poučna staza.
Uz Tramontanu važne su i brojne špilje i jame, primjerice jama Čampari. Nalazimo eumediteranske šume hrasta crnike, primjerice šuma Dundo na Rabu i uz Punta Križu na otoku Cresu, koje su ujedno najbolje očuvane šume crnike na Jadranu. Dundo je poseban rezervat šumske vegetacije. Nekad su tu rasli divovi stari do 200 godina, promjera debela i do metra, no za rata većinom su posječeni, a iz panjeva su izrasla nova, no niža stabla, do visine od 12 metara, promjera 20 do 40 centimetara. Sjemenjaka ostaje jedino svega stabala uz lugarnicu. Mnoga su mjesta pošumljena alepskim borom, često radi sanacije poslije požara ili iz estetskih razloga radi razvoja turizma.
Kao i na većem dijelu našeg Jadrana, prva vegetacija znatno je izmijenjena zbog poljoprivrede, no polja su napuštena te sada ondje prevladavaju vazdazelena makija i garig te listopadna drača. Uslijed paše, požara ili bure nastali su brojni kamenjarski pašnjaci, a najvažnije zajednice vegetacije su pašnjak ljekovite kadulje i kovilja, osobito na buri izloženim površinama, te pašnjak vlasulje i smilice na nešto zaštićenijim položajima s očuvanijim tlom.
U tim ekstremnim uvjetima i naizgled beživotnom kamenjaru rastu specijalizirane biljne zajednice na strmim stijenama i točilima (siparima) izvan dosega ovaca. To su, primjerice, modri cvjetovi busena istarskog zvončića, ljubičaste cvjetne glavice uz stijene priljubljene dalmatinske zečine, bodljasto nakostriješeni cvatući mekinjaci, bodljama oboružane cvjetne glavice riječkog kravljaka i druge.
Strmci
Na Cresu su poznati istočni strmci, u zaštićenim područjima: sjeverno između uvala Fojiške i Predošćice, te južni strmci između uvala Malog boka i Koromačne. Nevjerojatan je prizor kamene ravnine s mrežom suhozida koje se kao odrezani nožem spuštaju u more. Na sjeverozapadu Krka to je desetak kilometara spektakularnih litica i kamenitih kanjona od rta Glavine do uvale Male luke, ujedno ornitološkog rezervata. Između golemih stijena Butinja i Kuntrepa usjekao se veličanstven kanjon Jasenova, dug oko jedan kilometar, a širok tek dvadesetak metara. Svuda uokolo u visinu do 300, pa i 400 metara pružaju se veličanstvene litice, a ispod njih su točila. Litice su važne za ptice grabljivice, među njima za surog orla, sivog sokola, vjetrušu, orla zmijara, sovu ušaru. Sve te ptice love na okolnom području, uglavnom na kamenjarskim travnjacima.
Tu je i zajednica manjih ptica, poput šarenih modrokosa i kamenjara, a na vrhu Diviški gnijezdi se i ugrožena ćukavica. Na golim, suncem opaljenim kamenjarskim pašnjacima Raba gnijezdi se bjelokonkta vjetruša. Za razliku od (obične) vjetruše, bjelonokta je izrazito društvena te se hrani, gnijezdi i seli u skupinama od desetak do više od stotinu ptica. Voli jesti krupne kukce, ponajviše skakavce i šturke.
Castvo bjeloglavog supa
No Kvarner je u ornitološkom i općenito prirodoslovnom svijetu najpoznatiji po bjeloglavom supu. Kako je prije petnaestak godina izgubljena zajednica u Paklenici, litice Kvarnera su posljednje gnjezdište ovoga našega jednog strvinara, a ovdje živi najsjevernija europska prirodna populacija. Još se jedino ovdje može vidjeti kako jedri zrakom, raspona krila čak od 240 do 280 centimetara koja nose gotovo 13 kilograma. Kao i druge velike i teške ptice, slabo zamahuje krilima, pa uglavnom jedri. Budući da je težak, sup se služi toplim zračnim strujama (termalima) koje ga s malo napora dižu u visinu.
Dugo leti tražeći strvinu velikih sisavaca poput ovaca, a za to mu je najbolje krško područje s malo vegetacije. Sup za gniježđenje odabire nedostupne i strme litice, ponekad samo 10 metara iznad morske površine, a najčešće se gnijezdi u labavim zajednicama. Sup je, nažalost, ugrožen nestankom ekstenzivnog stočarenja, odnosno manjkom hrane, ali također lovom te trovanjem strvina. U Hrvatskoj ga nalazimo na sjevernom Jadranu, najviše na otocima Cresu, Krku te Prviću i Plavniku.
Strme sjeverne litice Plavnika naglo se ruše u more, a obale ostalih strana pristupačnije su i s više uvala. Na otoku prevladavaju kamenjari, kamenjarski pašnjaci i makija te nešto manje šume hrasta crnike. To je zahvalno stanište za zmije i guštere te beskralježnjake, a makija je katkad isprepletena paučinom pauka Araneus angulatus. Na Plavniku je zabilježeno tridesetak vrsta ptica, među njima orao zmijar, koji lovi zmije i guštere, suri orao, vjetruša, ušara, ćuk, modrokos, a posebno često ovdje se gnijezdi jarebica kamenjarka. Na otoku je i nekoliko lokvi te izvora slatke vode, no tijekom ljetnih suša nestanu.
Danas na otoku ima ovaca, kao i nekoliko napuštenih kuća. Prvić je još suroviji, geomorfološki nastavak najkrševitijeg dijela Krka, šiban burom i „steriliziran“ posolicom, s mnogo strmih litica, usjeklina i klisura, gdje mjestimice preživljavaju samo najotpornije biljke. Ipak, nabrojena je čak 351 vrsta, a biološkoj raznolikosti pridonose i gorske vrste na vršnom sjevernom grebenu, poput uskolisne šašike, alpskog likovca, uskolistastog dimka …
Voda na otoku
Otvoreno stanište prepuno stijena i rijetke vegetacije raj je za gmazove, a u lokvama ima i vodozemaca. Tako su na Cresu zabilježene 32 vrste, a na Krku dvije manje, među njima tipične krške vrste, primjerice četveroprugi guž, zmajur, zrv, šara poljarica, primorska i krška gušterica. Po tome su ovi otoci na vrhu bogatstva herpetofaune na Sredozemlju. Zanimljivo je da nema otrovnica, osim što na Krku živi poskok.
Veliku važnost u bezvodnom Cresu (osim povremenih bujica i lokvi) ima Vransko jezero (→ jezera). Dugo je čak 5,5 km, a široko do 1,5 km, no dimenzije variraju ovisno o razini vode. Nakon strmoga pada s obale, dno jezera uglavnom je jednoliko, duboko oko 40 metara ispod razine mora, pa je ujedno i kriptodepresija. No na dijelu promjera oko 100 metara naglo postaje duboko do 61,3 metra ispod razine mora, a tu je moguća veza s podzemnim vodama koje pune jezero, inače bez stalnih izvora ili vodotoka koji se ulijevaju u njega. No, prema posljednjim istraživanjima, smatra se da voda dolazi ipak isključivo kišom. Voda se redovito izmjenjuje, tj. u ravnoteži je s isparavanjem i otjecanjem. Budući da ukupna dubina doseže čak 84 metra, ovo je jedno od oligotrofnih jezera s malom proizvodnjom biomase, pa je voda vrlo čista te je izdašan izvor pitke vode za šire područje.
U unutrašnjosti Krka dva su manja jezera − Jezero kraj Njivica i Ponikve u zaleđu Krka. Nastala su taloženjem nanosa bujice, koji su stvorili nepropusno dno. Kroz krška polja, primjerice Vrbničko i Dobrinjsko, teku bujični potoci, a kroz Bašćansku dolinu i jedini stalan potok, Suha Ričina (Vela Rika), ne samo na Krku nego i na našim otocima. Dolina prelazi u Bašćansku dragu, 3 kilometra potopljenu morem. Nedaleko od vrha Diviške slikovita je slatkovodna lokva s rijetkom i ugroženom vodenom faunom, to više što se smjestila u bezvodnom, gotovo Mjesečevu krajoliku na području Baške.
Dom dupina
Sjeverni Jadran koji okružuje otoke relativno je plitak, prosječne dubine četrdesetak metara. Kvarner je pod velikim utjecajem okolne kopnene mase koja mijenja fizičke i kemijske karakteristike vode. Dno je muljevito, a vidljivost slabija nego na jugu. Kvarner je poznat i po dupinima, a upravo je ovdje jedini rezervat dupina na Sredozemlju. Ove dražesne morske sisavce dugačke oko tri metra nalazimo po cijelom Jadranu, no zasad su jedine poznate stalne populacije pokraj Lošinja i Cresa (te Kornata i Visa). Oni su svojevrstan simbol bogatstva mora, no tu su i druge rijetke morske životinje, primjerice kornjače glavate želve, morski psi, tune …
Podmorje Lošinja najčišći je dio sjevernog Jadrana s podvodnom vidljivošću, gotovo uvijek većom od dvadeset metara, pa dolaze i zajednice koralja kojima je važna čista voda i malo taloženje organskih tvari. Oko otočića Ćutina Velog i Ćutina Malog, uz istočnu obalu Cresa, posebno su lijepe zajednice, kamo dolaze rijetke i zaštićene vrste poput morske lepeze i crvenoga koralja. U akvatoriju Lošinja i Cresa nađeno je 95 vrsta ribe, gotovo četvrtina vrsta nađenih u Jadranu. Još uvijek prostrane podmorske livade morske cvjetnice posidonije pružaju zaštitu brojnim ribama i drugim morskim stvorenjima. I ovdje nalazimo zajednice tipične za dno. Vrlo je očuvano i podmorje goletnih otoka Prvića i Sv. Grgura.
O autoru
