Telašćica je među najljepšim prizorima Jadranskog mora. Ondje se usred plavetnila sreću velika i mirna uvala, čvrsti visoki strmci, surovost kamenjara, ali i šareno i bogato podmorje.
Telašćica je park prirode na južnom dijelu Dugog otoka, no geografski i reljefno dio je prirodne cjeline Kornata. Tu se krajnji južni dio Dugog otoka rascijepio u dva kraka, koji strše prema Kornatima i otvaraju golemu uvalu obalne dužine čak 69 kilometara. Uvala je dio prirodne osobitosti zbog koje je Telašćica 1988. godine proglašena jedinim parkom prirode na moru, pošto se odvojila od Nacionalnog parka Kornati.
Veličanstveni strmci nad pučinom
Uz dojmljivu sliku desetaka otočića susjednih Kornata, razasutih po moru, možda su, gledano iz zraka, najspektakularniji veličanstveni strmci na Telašćici. Oni su ovdje najviši na cijelome Jadranu. Pružaju se kilometrima uz pučinsku obalu, mjestimice visoki i 150 metara. Na sjeverozapadu se produžuju i izvan granica Parka prirode Telašćica, gdje kulminiraju na strmcu Gračini, koji se uzdiže čak 208 metara iznad mora. Odatle se prema jugu postupno smanjuju, a podno vrha Muravjaka i nestanu pod morem. Stajati na rubu strmca, pred provalijom i sigurnom smrću, diviti se jednostavnosti i surovosti krajolika uistinu je jedinstven doživljaj.
Odmah se može vidjeti da površina te stijene nije ravna, nego je na tipično krški način prepuna pukotina, izbočenih dijelova, stuba i ostalih neopisivih oblika. Okomica, međutim, ne prestaje u moru; ona ostaje takva još desecima metara, jer se strmci mjestimice spuštaju i do 100 metara prema moru te tvore neprekinutu stijenu.
Vegetacija strmaca zbog specifičnog staništa svakako je vrlo zanimljiva. Nije bogata brojem biljnih vrsta, no od njih četrdesetak na tome ekstremnom staništu, najznačajnija je dubrovačka zečina, hrvatski endem. Njezini mekani i svilenkasti listovi rastu iz okomite stijene, pa ih čovjek ne može dohvatiti rukom. Na području parka prirode zastupljena je s dvije podvrste. Ovakav krški teren strmaca, ali i drugih staništa, pruža mnogo životnog prostora za ptice, čijih vrsta ukupno ima 79. Od njih su posebno zanimljive grabljivice, pa se na strmcima gnijezdi sivi sokol, a nije rijetko vidjeti vjetrušu, krškog sokola i Eleonorina sokola.
Ovaj je zadnji sokol tamne boje perja na preletu do Malte, njegova gnjezdišta. Sa strmaca se poslijepodne dobro vide razigrane čiope (bijela čiopa, čiopa i smeđa čiopa) dok klikćući izvode vratolomije u zraku u blizini zajednica. Tu se gnijezde i gavrani te najveća hrvatska sova, ušara, čiji raspon krila doseže 170 centimetara. Noću se iz krša i šumaraka čuje leganj, mala neugledna ptica koja je aktivna po mraku.
Svoju jedinstvenu ljepotu strmci Telašćice, duguju geološkim silama koje su ih tako maštovito oblikovale tijekom milijuna godina, baš kao i većinu naše obale. Odgovore na povijest stvaranja treba tražiti u vrsti, sastavu i položaju stijena. Ovdje su to dolomiti i dolomitni vapnenci nastali tijekom krede, kada je, prije mnogo milijuna godina, sadašnje kopno bilo tek morsko dno. Priča počinje u donjoj kredi, kada su sedimentacijom na morskom dnu nastali najstariji dolomiti. S vremenom su te naslage rasle, a u donjoj kredi je došlo do oplićavanja, čak i kratkotrajne kopnene faze. More se vratilo u eocenu, a tada je počelo približavanje Afričke i Europske ploče te smanjivanje starog oceana Tetisa, kojeg je Sredozemlje danas ostatak.
Tektonski pokreti mijenjali su prvotnu jednostavnu strukturu dna, borajući ga i postupno navlačeći, odnosno izdignuli su ga iznad oceana. Jedan od glavnih aktera bili su rasjedi, kada su pucali slojevi, klizio i propao cijeli jedan dio. Upravo tako nastali su strmci, čija je jedna polovica na suhom, a druga na dnu, dok je okomica litice ploha kojom su klizila i odvojila se dva bloka. Današnji izgled dobilo je područje krajem posljednjega ledenog doba, kad se podignula razina mora i poplavljeni su niži dijelovi tadašnjeg kopna koje je zauzimalo velike dijelove Jadrana. Od negdašnjih brda nastali su brojni otočići Kornata, a more je ušlo u dotad suhe tri depresije Telašćice, današnja tri dijela zaljeva što podsjećaju na jezerca po kojima je i dano ime: latinsko tri lagus znači tri jezera, zatim Telagus i konačno Telašćica. Pretpostavlja se da je otok Kornat s kopnom bio spojen do prije 9 – 10 tisuća godina, a s Dugim otokom do prije 2100 – 2400 godina, dakle u vrijeme antičke Grčke.
Mirna uvala
Dok se s jedne strane strmci Telašćice strmo ruše nad morem, silazak kroz borovu šumu na drugu stranu blag je i ugodan. Uskoro se otvara slika mirnog i razvedenog zaljeva čija se tirkiznoplava boja snažno ističe nad ogoljenim kamenim pejsažem. Nigdje se odavde ne vidi otvoreno more, samo druga strana na kojoj se uzdižu niska i blaga brda. U plitkom i bistrom moru ljeti se djeca kupaju i istražuju obalne stijene, a malo dalje usidrene su bijele jedrilice. Nema bojazni, jer je Telašćica jedna od najsigurnijih i najvećih prirodnih luka našega mora.
Duga je 8200 metara zračne linije, a široka od 150 do 1500 metara, no podaci ne pokazuju svu razvedenost bijele kamene crte, granice mora koje se vijugavo uvlači u dubinu kopna. To je gotovo 70 kilometara obale. Cijeli zaljev iz zraka podsjeća na rakova kliješta, s jednim debljim i drugim tanjim krakom − strmcima. Razvedenosti posebice pridonosi 25 manjih uvala, od kojih je Ćuška dumboka toliko uska i duguljasta da podsjeća na pravi fjord. Ondje je još pet manjih otočića, jedna hrid i brojni rtovi. U sklopu parka prirode je i nekoliko otoka izvan zaljeva, skupina Garmenjaka i Sestrica te Katina na ulazu u zaljev. Posebno je zanimljiv otočić Taljurić, visok samo tri metra i gotovo potpuno ravan zbog silnih valova što ga prelijevaju.
Kamenjar
Izdignuti geološkim silama na površinu, pretežno vapnenački otoci izloženi su nemilosrdnom djelovanju vode, pa je nastao tipičan krški krajolik sa škrapama, ponikvama, kamenicama, dolcima i špiljama. Na dobrom dijelu Telašćice, prevladava kamenjar. Sjene ima malo, a samo na pučinskoj strani Telašćice nalazimo manju šumu alepskog bora. Izvorne šume hrasta crnike davno su nestale, a od nje su ostali samo makija, garig i dračik. Ljudi su šume sjekli mnoga stoljeća, a ovce i koze uz pomoć erozije od vjetra i kiše ogolili su otoke.
Nastali su kamenjarski pašnjaci, koje sunce nemilosrdno prži jer gotovo da nema sjene od drveća. Najveći dio degradiranih površina zauzimaju dvije zajednice travnjaka. Jedna je zajednica kovilja i ljekovite kadulje, a druga smilice s mogorušem. Zajednica s mogorušem vezana je za vrlo degradirane vapnenačke kamenjare s plitkim tlom, izložene udarima vjetra. Mogoruš je prevladavajuća trava na mnogim otocima te se širi i potiskuje ostale vrste, a u kamenjaru naraste i do pola metra. Telašćica kao i susjedni Kornati botanički su bogati, sa svoje 634 biljne vrste i podvrste, a posebno je važno 18 vrsta endema (17 ih je na Kornatima, 9 na Telašćici). Zanimljivi su endemi s dvjema vrstama perunike s travnjaka te brojne rijetke i ugrožene vrste. Izdvajaju se i orhideje, kao što su Bertolonijeva kokica, trozubi kaćun, raonička kukavica …
Bogatstvo faune
Od većih sisavaca raširena je kuna bjelica. Vitka, brza i krvoločna, živi u divljim kamenjarima, ali, začuđujuće, i u središtima gradova. Doduše, na Telašćicu je unesen muflon, koji se dobro prilagodio i sada ondje živi potpuno prirodno. Od sisavaca u brojnim krškim pukotinama skloništa nalaze šišmiši, njih devet vrsta na Telašćici. Ovakvo stanište prihvatile su tipične kamenjarske vrste ptica, poput kamenjara šarenog perja, modrokosa plavog perja, primorske i bjelobrke bjeloguze s crnom očnom maskom i krilima na inače svjetlijem tijelu, vrlo muzikalna crnoglava grmuša, grmuša, primorska trepteljka …
One se gnijezde na rijetkom grmlju ili u blizini tla. Nebom kruži orao zmijar tražeći zmije, ali i ostali plijen na tlu. Budući da je područje suho, nema mnogo vodozemaca zbog njihove ovisnosti o vlazi; jedino preživljavaju zelena krastača na oba otoka, ali pomalo začuđujuće da na Telašćici živi i gatalinka. Gmazovima koji su dobro zaštićeni od isušenja to ne smeta. Od pet vrsta na Telašćici, a nema otrovnica, a najmanje poznata većini ljudi je slijepa zmija. Teško se uočava jer živi pod zemljom. Iako bez nogu te podsjeća na zmiju, blavor je gušter.
Po tlu oprezno gmižu primorska i krška gušterica, a noću se po stijenama, posebice u kućama na glatkim zidovima, spretno penje macaklin zvan tarentula. Po broju vrsta, kao i svagdje, prevladavaju kukci i ostali beskralježnjaci. Ljeti cikade (cvrčci) cvrči iz borovine, a cvjetne livade prava su meka za leptire, njih 58 vrsta. U rano ljeto i proljeće uokolo leprša žuto obojen Kleopatrin žučak. Raznolikosti znatno pridonose lokve, posebice u svijetu vretenaca, vodozemaca, vodenih kukaca i ptica vezanih uz vodena staništa. No one su male i relativno brzo stare prirodnim procesom eutrofikacije.
Slano jezero Mir
Preko malih livada na Telašćici stiže se do slanog jezera Mir, okruženog sa svih strana vegetacijom, osim na malome dijelu gdje su stijene prema moru. Da, jezero na otoku poznato je po velikoj slanosti, što je jedinstveno na našemu moru. Dapače, zbog jakog isparavanja i malog dotoka čak je slanije od morske vode. Jezero predstavlja reljefnu depresiju što se puni morskom vodom preko sitnih pukotina u podlozi dna, naročito sa sjeverne strane. Ime mu dolazi od latinske riječi murus, što znači zid, kojih ima puno u okolici.
Zbog male dubine od šest do deset metara, ljeti je temperatura viša nego okolnog mora, a iz istog razloga zimi je hladnija. Zimi se jezero može i zalediti. Dno je kamenito, a na većoj dubini uglavnom muljevito. Zanimljivo je da se taj sitni mulj sive boje smatra ljekovitim. Iako se čini beživotnom, plitka voda obiluje velikim rakovima, koji se naguravaju te malim račićima kozicama koji naizgled bezbrižno lepršaju u vodi. Uvjeti u jezeru nisu lagani, pa se ondje uspio naseliti mali broj vrsta, posebno prilagođenih takvom životu, poput školjkaša i puževa. Kao u sličnim staništima s nepovoljnim uvjetima, mali broj vrsta zato ima veliku brojnost jedinki, odnosno veliku populaciju.
Na nekim mjestima su stijene potpuno pokrivene školjkašima, a dno je uglavnom prekriveno ljušturama školjkaša i kućicama puževa. Od riba ima nešto cipala i glavoča, no relativno je brojna obična jegulja ili kajman, kako zovu tu ribu. Čini se da male jeguljice na povratku u rijeke prolaze kroz pukotine dna i sazrijevaju u jezeru iz kojeg ne mogu izaći.
Šareno podmorje
Na stijenama uz more vegetacija je halofilna, gdje prska more, a u tim slanim uvjetima uspijeva zajednica uskolisnog trpuca i rešetkaste mrižice. Na stijenama koje strše iz mora nije rijetkost vidjeti morske vrance dok nepokretni suše krila nakon lova. Uz obalu često u niskom letu projuri šareni vodomar da bi stao na jednu od stijena i tražio ribice.
Ispod strmaca ponekad se vide jata dobrog dupina, a tu je nekad živjela i sredozemna medvjedica. Znatan dio Telašćice pripada podmorju koje je znatno očuvano. Cvjetnice (posidonije) stanište su mnogim vrstama, možemo reći jaslice ribama i drugim organizmima. Posebno je zanimljiv morski konjic, vrsta ribe koja se repom prihvaća za vrhove biljaka. Ženka konjica polaže jajašca u posebnu vrećicu na trbuhu mužjaka, koji ih potom čuva dok se posve ne razviju i to do trenutka “rađanja”.
Strmci ili krune u podmorju specifično su stanište, gdje je dno zapravo vertikala. Tu u vrsti sjene nastaje koraligenska zajednica, gdje crvene alge te korasti mahovnjaci stvaraju tvrdi vapnenački skelet, a česti su i crveni koralji. Crveni je koralj sredozemna vrsta, a ima ga na cijeloj obali Jadrana. Koralje nalazimo na stjenovitu dnu, često na okomitim zidovima litica, prevjesa, podmorskih špilja … Uglavnom vole tamnija mjesta s malo sedimentacije, odnosno mjesta s čistim morem. Biološka raznolikost koraligena je velika zbog mnogo malih niša, a neki organizmi, primjerice mnogočetinaši, rakovi i bodljikaši, žive unutar brojnih prostora ili na površini koralja.
Koralje, i to kamene, nalazimo u Telašćici, a to je jedini koralj koji u Jadranu može tvoriti koraljne grebene. Izgrađuje busenaste zadruge koje narastu do 50 centimetara. U uvali ima mnogo riba, pa i velike pučinske kao što su tuna i palamida, ali najčešće su ušate. Općenito je podmorje bogato i očuvano, ponajprije zato što su to zaštićena područja, bez lova i uznemiravanja. Takvo more je prirodno mjesto za razmnožavanje ribe i drugih organizama koji potom naseljavaju ostatak mora. To upotpunjuje iznimnu prirodnu vrijednost ovih prostora, od strmaca, otočića, uvala i, dakako, mora.
O autoru
