Zmijastog oblika tijela, jegulja spaja more i rijeke. Česta je u brudetima i sličnim delicijama, ali i ugrožena pregrađivanjem rijeka.
Jegulja (Anguilla anguilla) jedna je od najzagonetnijih i najfascinantnijih riba koje nastanjuju hrvatske vode. Njezino izduženo, zmijoliko tijelo, sposobnost preživljavanja izvan vode i nevjerojatno migracijsko putovanje preko tisuća kilometara čine je pravim prirodnim čudom.
U rijekama poput Save, Drave i Neretve, jegulja obitava godinama – dok jednog dana ne osjeti unutarnji poziv da napusti sve poznato i krene na epsko putovanje prema Sargaškom moru, gdje se mrijesti i završava svoj životni ciklus. Ovaj fenomenalni migracijski instinkt, koji znanstvenici još uvijek potpuno ne razumiju, svrstava jegulju među najmisterioznije životinje Europe.
Kako izgleda jegulja?
Jegulja (Anguilla anguilla) je riba koju ćete teško zamijeniti s nekom drugom vrstom – njezin dug, zmijoliki oblik tijela odmah upada u oči. Tijelo joj je glatko, bez izraženih ljuski, prekriveno sluzi koja joj omogućuje lako kretanje kroz vodu, ali i kroz mulj ili čak po vlažnom tlu.
Leđna peraja počinje daleko iza prsnih peraja i neprekidno se spaja s repnom i trbušnom, stvarajući jednu dugu, valovitu “perajnu traku” koja završava pri vrhu repa. Rep je zaobljen i prilagođen uvijanju i guranju kroz uske pukotine, što jegulji pomaže u životu pri dnu rijeka i močvara.
Glava joj je mala i pomalo šiljasta, s relativno sitnim očima i donjom čeljusti koja je duža od gornje. Ova prilagodba pomaže pri hvatanju plijena iz zasjede. Koža odrasle jegulje obično je smeđezelenkasta do smeđožućkasta, a trbuh svjetliji – no nijanse se mogu mijenjati ovisno o fazi života.
Dužina odraslih jedinki najčešće je između 60 i 80 centimetara, no neke narastu i više od metra, posebno ženke koje su veće od mužjaka.
Osim što izgleda neobično, jegulja je i iznimno savitljiva i pokretna, što joj omogućuje kretanje ne samo kroz vodu, nego i po vlažnoj zemlji – osobina zbog koje je stekla reputaciju “vodenog bijega” iz ribarskih mreža i kanti.
Životni ciklus pun tajni i dalekih putovanja
Jegulje imaju jedan od najneobičnijih i najuzbudljivijih životnih ciklusa u životinjskom svijetu. Većinu života provode u slatkim ili bočatim vodama – rijekama, jezerima, močvarama i kanalima – ali za razmnožavanje odlaze daleko, u ocean.
Kada dođe vrijeme mriješćenja, u jegulji se događaju drastične promjene. Tijelo joj postaje srebrnkasto duž bokova, trbuh izbjeljuje, oči se znatno povećavaju, a čeljust produljuje. Ove promjene ne služe samo za navigaciju u dubokom moru, već i kao priprema za zadnji zadatak života. Jegulje tada prestaju jesti – probavni sustav im se doslovno smanjuje, dok se reproduktivni organi razvijaju do maksimuma.
U tom stanju, poznatom kao “srebrna faza”, napuštaju rijeke i kreću prema Sargaškom moru, zagonetnoj regiji u zapadnom Atlantiku. Putovanje dugo tisuće kilometara može trajati i do godinu dana, a tijekom puta skupljaju se u misteriozna jata, koja znanstvenici rijetko uspijevaju pratiti.
Od kraja zime do ranog proljeća, na dubinama između 400 i 2.500 metara, ženke polažu i do 500.000 jaja, koja mužjaci oplođuju. Nakon toga – iscrpljene i izgladnjele – sve jegulje ugibaju. No tada počinje novo poglavlje: iz jaja se razvijaju prozirne ličinke, tzv. leptocephalusi, koje vjetrovi i morske struje nose natrag prema Europi.
Ovo povratno putovanje može potrajati i do tri godine, tijekom kojih se ličinke transformiraju u staklaste jegulje – male, prozirne ribice koje ulaze u riječne ušće. U slatkoj vodi zatim postaju smeđežućkaste mlade jegulje, poznate i kao žute jegulje, koje tu rastu i razvijaju se godinama, ponekad i desetljeće, sve dok ne sazriju spolno i ponovno krenu prema oceanu, zatvarajući veliki životni krug.
Gdje nalazimo jegulje u Hrvatskoj?
Jegulje nastanjuju brojne slatkovodne i bočate vode uz hrvatsku obalu, osobito tamo gdje prevladavaju muljevita dna i bogata vodena vegetacija. Preferiraju mirne, plitke dijelove rijeka, kanala, jezera i močvara, gdje se mogu skrivati među korijenjem, granjem i vodenim biljem.
Tijekom dana se zavlače u mulj ili među guste vodene biljke, a aktivne postaju noću, kada vijugavim pokretima plivaju tik uz dno, tražeći plijen. Imaju izuzetnu sposobnost kretanja i po vrlo plitkoj vodi, pa čak i puzanja kroz vlažan mulj – zahvaljujući sluzavoj koži koja sprječava isušivanje i omogućuje klizanje.
Hrane se sitnom ribom, ribljim jajima i mlađi, ali i raznim vodenim beskralježnjacima – ličinkama kukaca, vodenim puževima, račićima, pa čak i jajašcima žaba i punoglavcima. Jegulja je opportunistički grabežljivac i važan član ekosustava, jer sudjeluje u kontroli populacija manjih organizama.
U Hrvatskoj su posebno brojne u močvarnim područjima i estuarijima Jadranske obale, gdje se miješa slatka i morska voda. Ušća rijeka Neretve, Cetine, Zrmanje, Krke poznata su staništa jegulja, kao i Vransko jezero ku Dalmaciji, koje obiluje podvodnim zaklonima i organskim materijalom.
Zaštita jegulja i prijetnje vrsti
Iako su u prošlosti bile mnogo brojnije, danas su jegulje ugrožene zbog gubitka staništa, onečišćenja, prelova te neprohodnosti rijeka uslijed gradnje brana i hidroelektrana. U nekim područjima nestaju i zbog nedostatka slobodnog puta do mora, što im je nužno za razmnožavanje.
Europska jegulja (Anguilla anguilla) danas je kritično ugrožena vrsta, unatoč tome što je nekoć bila vrlo rasprostranjena i brojna. U posljednjih nekoliko desetljeća populacija joj je drastično opala – za više od 90 %, što je izazvalo zabrinutost znanstvenika i zaštitara prirode diljem Europe, uključujući i Hrvatsku.
Glavne prijetnje jegulji su:
- Gubitak i degradacija staništa – uništavanje močvara, melioracije, regulacije rijeka i zagađenje vode dovode do smanjenja pogodnih mjesta za život.
- Nepremostive prepreke na rijekama – brane, ustave i hidroelektrane onemogućuju prirodne migracije između slatkih i morskih voda, ključne za mriješćenje.
- Prelov – posebno u fazi staklaste jegulje, kada se u nekim zemljama masovno izlovljavaju za akvakulturu i ilegalnu trgovinu.
- Klimatske promjene – promjene temperature mora i strujanja, posebno Goljfske struje, mogu poremetiti povratak ličinki iz Sargaškog mora u Europu.
- Bolesti i paraziti – posebno invazivni parazit Anguillicola crassus, koji oštećuje plivaći mjehur i otežava migraciju.
Kako bi se zaustavio daljnji pad broja jedinki, jegulja je zaštićena vrstom u mnogim zemljama EU, a njezin izlov i promet strogo su regulirani. U Hrvatskoj se lov jegulje smije provoditi samo uz posebnu dozvolu, a zabranjeno je izlovljavanje staklastih jegulja.
Uvođenje ribljih prolaza na brane, povećanje kvalitete vode, zaštita močvarnih područja i podizanje svijesti o važnosti vrste ključni su koraci za očuvanje ove nevjerojatne ribe koja spaja dva svijeta – rijeke i oceane – i nosi u sebi misterij davnih migracija.
Jegulja u tradiciji i kuhinji
Jegulja ima posebno mjesto u gastronomiji i tradiciji hrvatskih priobalnih i močvarnih krajeva. Njezino masno, bogato meso cijenjeno je stoljećima, osobito u Dalmaciji, na Neretvi i u Vranskom kraju, gdje se smatra pravim specijalitetom – osobito u svečanim prilikama i zimi.
U neretvanskoj dolini jegulja se tradicionalno priprema u jelu zvanom brudet, koje se kuha s krumpirom, lukom, rajčicom i domaćim vinom, a poslužuje s palentom. Ovaj jeguljin brudet je zaštitni znak regije, a recept se prenosi generacijama. Na Vranskom jezeru i zadarskom području također je poznata dimljena jegulja, koja se priprema sušenjem i dimljenjem nad vatrom, što joj daje intenzivan, aromatičan okus.
Osim u kuhinji, jegulja se u narodnoj tradiciji često spominjala u pričama i vjerovanjima kao tajanstvena riba, gotovo zmija, koja se pojavljuje iz mulja i nestaje u tami vode. Zbog njezina noćnog načina života, klizavog tijela i nevjerojatne otpornosti, jegulja je ponekad izazivala strahopoštovanje i smatrala se simbolom snage, izdržljivosti i povezanosti s podzemnim svijetom.
Danas, kada je jegulja na rubu nestanka, sve se više cijeni ne samo na tanjuru, nego i kao važna karika u prirodnim vodnim ekosustavima. Održivo upravljanje, edukacija i zaštita njezinih staništa ključni su kako bi i buduće generacije mogle uživati u ovom jedinstvenom stvorenju naših voda.
Zanimljivost: Kamene vrše u Vranskom jezeru
U plitkim vodama Vranskog jezera kod Pakoštana skriva se pravi etnografski dragulj – kamene vrše, poznate među lokalnim stanovništvom kao jugovir. Riječ je o jedinstvenim ribolovnim zamkama, koje su stoljećima koristili ribari ovog kraja.
Kamene vrše građene su tako da se u plitkom jezerskom dnu poredaju u obliku lijevka, od većih kamenih ploča, stvarajući usmjereni prolaz koji vodi ribu u zamku. Riba koja jednom uđe, rijetko izlazi – pa se ovaj način ribolova pokazao iznimno učinkovit i održiv, jer se riba lovila u manjim količinama, za svakodnevne potrebe.
Ove kamene konstrukcije danas su pravi živi spomenici tradicijskog načina života, i rijedak su primjer prirodno-kamenog ribolova koji se očuvao do današnjih dana. Nalaze se u zaštićenom području Parka prirode Vransko jezero, a posjetitelji ih mogu vidjeti tijekom vožnje čamcem ili šetnje oko jezera – kao tihi podsjetnik na spojevnicu prirode i čovjeka u službi suživota s vodom.
O autoru
