Čivitnjača ili amorfa jedna je od najpoznatijih stranih invazivnih vrsta. u nizinskim područjima uz rijeke stvara guste monokulture gdje rijetko koja druga biljak može uspijevati.
Čivitnjača ili amorfa je grmolika biljka iz porodice lepirnjača (Fabaceae). Obično naraste nekoliko metara u visinu, no zabilježeni su i rijetki primjerci visoki do 6 m. Zbog sličnosti s bagremom, naročito u građi lista, za nju se koriste i nazivi bagremac i divlji ili kineski bagrem.
Čivitnjača je na popisu invazivnih vrsta jer svojim prisustvom na staništu uvelike ometa rast i razvoj ostalih, zavičajnih vrsta. Zbog vrlo brzo rasta i gustog sklopa čini zasjenu mladicama drugih biljka, primjerice mladicama hrasta lužnjaka i poljskog jasena. Na travnjačkim površinama čivitnjača gradi jednolične, guste sastojine i onemogućuje rast drugih vrsta, radi čega zavičajne biljke vezane uz travnjake gube staništa. Tako čivitnjača bitno utječe na smanjenje biološke raznolikosti jer onemogućuje obnovu prirodnih šumskih sastojina.
Čivitnjača je zato prepoznata je kao veliki problem i pokušava se njezino suzbijanje. Na već postojećim staništima čivitnjaču je praktički nemoguće iskorijeniti jer se razmnožava vegetativno i sjemenkama, no moguće je kontrolirati njeno širenje kako bi se maksimalno ublažila šteta koju nanosi. Preporuča se mehaničko uklanjanje rezanjem na visini od nekoliko cm u odnosu na površinu tla.
Čivitnjača je porijeklom iz Sjeverne Amerike. Najprije je kao dekorativna biljka 1724. godine prenesena iz Sjeverne Amerike u Veliku Britaniju, a kasnije na preostali dio kontinenta. Na prostore Hrvatske dospijeva početkom 20. stoljeća iz Mađarske. Korištena je kao medonosna biljka, ali i za stabiliziranje nasipa uz željezničke pruge. Čivitnjača se rasprostranila i na području Međimurja, naročito uz vodena staništa. Termofilna je vrsta koja dobro može uspijevati i u zasjeni, ali i na vrlo vlažnim terenima. Rado se pojavljuje na zapuštenim i neobrađenim kao i plavljenim plohama uz rijeke i potoke. Zbog simbioze s bakterijama roda Rhizobium može iskorištavati atmosferski dušik iz zraka pa dobro uspijeva na tlima siromašnim dušikom.
Na korijenu čivitnjače dobro se razlikuje glavni korijen i bočno korjenje. Na korjenju su prostim okom vidljive kvržice u kojima se nalaze simbiotske bakterije. Stabljika je drvenasta, kora siva i glatka. Listovi su neparno perasto sastavljeni od 11 do 25 liski. Rubovi liski su cjeloviti. Na svakoj liski lako je uočljiva glavna lisna žila koja lisku dijeli na dva simetrična dijela.
Cvjetovi čivitnjače su skupljeni u metličaste cvatove. Jedan cvat često sadrži i po 300 pojedinačnih cvjetova. Cvatnja je obično od svibnja do srpnja. U odnosu na ostale lepirnjače (5 latica – 1 zastavica, 2 lađice i 2 krilca), cvijet čivitnjača ima ima samo jednu laticu. To je samo zastavica, a preostale su reducirane. Radi tog odstupanja u građi cvijeta, čivitnjača je dobila svoj latinski naziv ”amorpha” – tj. ”bez oblika”. Unutar ocvjeća smješteno je 10 (9 sraslih + 1 slobodan) žutonarančastih prašnika. Cvjetove oprašuju kukci, naročito pčele. Iz oplođenih cvjetova razvija se suhi plod pucavac dužine do 8 mm, u obliku mahune. Svaka mahuna sadrži po jednu ili dvije smeđe, izdužene i zakrivljene sjemenke. Sjemenke dugo zadržavaju klijavost i dobro se rasprostranjuju vodom . Stoga se čivitnjača pojavljuje uz vodene površine. Osim razmnožavanje sjemenkama, učestalo je i vegetativno razmnožavanje pomoću izbojaka iz korijena. Čivitnjaču je također moguće lako razmnožavati i reznicama.
Čivitnjača je medonosna biljka. Med je tamnocrvenekaste boje, proziran i ugodnog okusa. Pčele iz cvjetova uspiju sakupiti velike količine peluda.
O autoru
