Obala
Obala Jadranskog mora svoj izgled i karakteristike duguje krškim procesima. Dužinu od čak 5835 km, odnosno oko 74% ukupne obale Jadrana, duguje brojnim otocima, poluotocima i zaljevima te je jedna od najrazvedenijih u svijetu.
Istočna obala Jadranskog mora je krška, za razliku od zapadne, koja je niža i pješčano-muljevita. Naša je obala očito drukčijeg postanka od talijanske jer nastala je od jadranske karbonatne platforme, tj. vapnenaca. To je bilo veliko područje u tropskome moru u kojem su se nakupljale ljušturice morskih organizama. Milijunima godina taložile su se na dnu, a tlak mora i vlastita težina pritiskala ih je u kompaktnu stijenu. Udarom Afričke ploče o Euroazijsku velik je dio te platforme izdignut u Dinaride, no dio je ostao pod morem.
Rub platforme ide otprilike linijom koja spaja pučinske otoke. Nekoć je to bilo i velikim dijelom kopno, posebice tijekom ledenih doba, kada su ledenjaci „zarobili“ vodu i spustili razinu svjetskih mora. U Jadranu je razina bila stotinjak metara niža, pa je gotovo cijeli sjeverni Jadran bio suh. Mnogi su otoci bili spojeni s kopnom, a rijeke su svojim kanjonima tekle mnogo dalje nego danas. Da su otoci dio Dinarida, dakle Velebita, Biokova i ostalih krških planina (i cijelog kopna s poljima itd.), vidimo po tipičnome dinarskom pružanju otoka u smjeru sjeverozapad-jugoistok. U to su doba današnji otoci bili planine i brda, a sadašnji kanali njihove udoline, polja i zaravni.
Pogledajte najljepše plaže Jadrana
Jadranski otoci
Upravo karbonatnim stijenama dugujemo reljefnu razvedenost naše obale ‒ bogatstvo otoka, poluotoka, zaljeva, kanala … Otoka, otočića, hridi i grebeni više je od 1200, pa je prema tome naša obala među najrazvedenijim u Europi i svijetu. Najveći su otoci Cres (405,78 km²), Krk (405,78 km²) i Brač (394,57 km²). U Hrvatskoj možemo ugrubo podijeliti nekoliko otočnih skupina. Dok su uz Istru veći samo Brijuni, između Učke i Velebita, odnosno na Kvarneru nekoliko je velikih otoka, već spomenuti Krk i Cres te Lošinj, manjih kao što su Unije, Ilovik, Susak, Vele i Male Srakane te još dvadesetak manjih i nenaseljenih otoka. Između Cresa i Krka otok je Plavnik. Podno Velebita ogoljeni su i buri izloženi otoci Goli otok, Sv. Grgur i Prvić. Još je južnije Rab, također na udaru bure i soli, ali i sa zelenijom pučinskom stranom otoka i pješčanim poluotokom Loparom.
Granica prema Dalmaciji jest Pag, gotovo Mjesečeve površine izložene Velebitu. Ovdje počinje zadarsko-šibenski arhipelag, najrazvedeniji dio obale s mnogo velikih, srednjih i malih otoka. Od Ista, Oliba, Premude i Silbe na sjeverozapadu do Zlarina, Krapnja i Žirja na jugoistoku. To su često vrlo izduženi otoci, poput Dugog otoka (s Telašćicom) i Pašmana. Kruna su arhipelaga Kornati, ujedno i najgušća otočna skupina na Sredozemlju s oko 150 otoka, otočića i hridi, posijani u modrini mora na površini od 300 km2. Posebice su poznati po svojoj ogoljenosti, rezultatu vjekovnog brsta koza i ovaca. Brač, Hvar, Šolta i Vis pripadaju skupini velikih otoka srednje Dalmacije, dok su manji otočići razmjerno rjeđi. Tipičnog su geološkog sastava kao i okolno kopno. Južna Dalmacija počinje Korčulom, Lastovom i Mljetom, a prirodno se nadovezuje skupina manjih Elafitskih otoka − Šipan, Lopud i Koločep − vrlo blizu kopna.
Istra i Pelješac dva su najveća poluotoka. Neki su poluotoci u Dalmaciji ipak nastali naknadno, od prvotnih priobalnih otoka iz prapovijesti i antike, čiji je plovni razdvojni kanal umjetno zatrpan, pa su od srednjeg vijeka spojeni s kopnom. Tako je, primjerice, zasipan kanal koji je Primošten dijelio od kopna. Drugdje su upravo radi plovidbe odvojeni neki otoci, primjerice Cres i Lošinj.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Vulkanski otoci i pješčana obala
Iznimke u prevladavajućemu krškom reljefu pučinski su otoci Jabuka i Brusnik, koji su vulkanskog postanka. Nastali su za uzdizanja Dinarida, kada su tektonske sile omogućile magmatsku aktivnost. Ti su ugasli vulkani ugrubo zadržali negdašnji stožasti izgled. No, osim njih, morsko dno skriva još ostataka burne geološke prošlosti. Na otvorenoj pučini središnjeg Jadrana − između otoka Jabuke, Komiže na Visu te otoka Palagruže i talijanskog otoka Pianose − s morskog se dna izdiže još desetak podvodnih vulkana, a neki se čak dijelom mogu vidjeti iz zrakoplova. Oni najplići vide se i s broda, npr. sjeverna pličina kod Jabuke i vulkanska pličina Seget uz vapnenački otočić Barjak kod Komiže. Oba podmorska vulkana strše tek na desetak metara ispod mora, pa su to viškim ribarima dobro poznati brakovi, na ovom području najbogatije ribolovne postaje.
Još je jedna iznimka pjeskoviti otok Susak, malen izolirani otok u sjevernom Jadranu, nastao taloženjem žućkastog praha lesa (prapora) na postojeću vapnenačku podlogu. Les je vrsta sedimenta koji su nataložile rijeke za toplih razdoblja, a tijekom glacijala nadaleko su ih raširili vjetrovi. Les na Susku došao je ponajprije iz rijeke Po.
Iako les u Hrvatskoj nije neuobičajen (npr. Istra, Slavonija), na otoku Susku debljine je i do 90 metara, što je znatno više od količine na drugim mjestima. Na Jadranu ga još nalazimo, primjerice, na Krku, Srakanama, Unijama, Lošinju, Hvaru i Mljetu (poznata pješčana plaža Saplunara).
Velike pješčane odsječke obala nalazimo i drugdje, ali one su drukčijeg postanka. Najčešće su to flišne doline ili njihovi ostaci nakon podizanja razine mora. Posebice su česte u sjeverozapadnoj Dalmaciji kod Zadra, pružaju se od Vranskog jezera preko Ravnih kotara do Paga. Ovdje tako nalazimo prostrane plitke i dijelom potopljene uvale s prudovima: Ljubač i Plemići na kopnu, Dinjiška i Vlašići na Pagu, Velo i Malo blato na Pagu, ninska i paška solana, ušća Zrmanje i Karišnice te gotovo zatvoreno Karinsko i Novigradsko more. Ušća rijeka donosila su sediment ‒ važne naslage pijeska i mulja koji se nadograđivao na geološkoj podlozi od fliša. Fliš su sedimentne stijene u kojima se najčešće smjenjuju lapori, pješčenjaci, glineni škriljavci i vapnenci. više.
Poluotok Lopar na Rabu posebno je zanimljiv turistima zbog predivnih plaža, a jednu od njih ne zovu uzalud Rajskom plažom. Cijeli je krajolik građen od lapora i pješčenjaka, lako mrvljive stijene. Sakarun ili Saharun, kako se još naziva, velika je uvala na Dugom otoku s pješčanim dnom i plažom. Pijesak donose i rijeke; Neretva gura svoje muljevito-pješčane naslage prema Pelješcu, a isto čini i Cetina kod Omiša, u kojem je poznato kupalište.
Šljunčane obale
Šljunčane su uvale, pravi mali biseri naše obale, prilično rijetke i malenih površina. Kupači ih iznimno cijene zbog ravnog i blagog terena bez oštrine krša, lijepog prilaza i boje mora, gdje modrinu Jadrana u tirkiz pretvara bijelo dno. Najčešće ih nalazimo u manjim, otvorenijim uvalama s jačim valovima i strujanjima. Najčešće je riječ o kopnenome materijalu što su ga nanijele bujice ili je jednostavno kotrljanjem dospio u podnožje, odnosno na obalu. Valovi, struje i morske mijene u tisućljetnim ih ciklusima vraćaju na obalu, a još važnije, zaobljavaju ih na radost bosonogih kupača.
Posebice je Makarska rivijera poznata po šljunčanim plažama, zahvaljujući Biokovu s kojeg su snažne povremene bujice prenosile materijal do mora. I naša poznata plaža Zlatni rat na Braču nastala je zahvaljujući obližnjoj Vidovoj gori kao izvoru stijena iz koje su nastale slavne oblutice. Otok Cres poznat je po svojim skrivenim uvalama i plažama. Podno mjesta Orleca, u sjeni strmaca koje nadlijeću bjeloglavi supovi koji se tu i gnijezde, nalazi se prekrasna uvala Mali bok sa šljunčanom plažom uz predivno kristalno čisto more. Slično je u Orebiću na Pelješcu ili kod Baške na Krku, u kojoj je uz ušće bujičnog potoka nastala lijepa šljunčana plaža. Sličnih primjera nalazimo duž naše obale.
Muljevite obale
Muljevite obale nalazimo ponegdje uz ušća rijeka koje nanose sediment, unutar dubokih uvala i laguna ili uz izvore slatke vode. Osim uz spomenuta ušća rijeka, od kojih je najveća delta Neretve, najviše ih ima u Zadarskoj županiji (posebice na Pagu, oko Nina te uvale Plemići), u kojoj su fliš i pijesak omogućili nastanak mulja, a tu je i močvara Palud kod Rovinja itd. U takva staništa pripadaju i solane, nastale na prvotno muljevitim područjima, ali i dalje su zadržale mnoge prirodne funkcije.
Unatoč raznolikosti, svega 5 % hrvatske obale prekrivaju obalni muljevi, pijesci i šljunci, dok najveći dio zauzima stjenoviti krš.
O autoru
