Kormoran ili veliki vranac (Phalacrocorax carbo) najveći je vranac u Hrvatskoj i vješt ribolovac, često na meti nezadovoljnih ribara.
S dugim vratom, tamnim perjem i prodornim pogledom, veliki vranac – poznatiji kao kormoran – izgleda poput ptice iz mitova. No ova stvarna močvarna ptica itekako je prisutna u našim vodama, gdje svojom iznimnom vještinom ribolova izaziva divljenje… i negodovanje. Naime, kormoran je jedan od najučinkovitijih prirodnih ribara, a njegova glad često stvara sukob s ljudima – posebno s ribarima i vlasnicima ribnjaka. Unatoč kontroverzama, riječ je o fascinantnoj vrsti koja igra važnu ulogu u riječnim i jezerskim ekosustavima Hrvatske.
U Hrvatskoj još žive dvije vrste vranaca: morski vranac (Gulosus aristotelis, nekad Phalacrocorax aristotelis) te mali vranac (Microcarbo pygmeus).
🔍 Kako izgleda veliki vranac (kormoran)?
Veliki vranac (Phalacrocorax carbo) prava je ptičja figura moći i elegancije. Teži u prosjeku oko 2,5 kilograma, iako neki odrasli primjerci mogu doseći i do 3 kilograma. Tijelo mu je izduženo i mišićavo, s dugim vratom koji mu pomaže u preciznom lovu ispod površine.
Perje mu je crno s metalnim, gotovo zelenkasto-plavim odsjajem, osobito kada ga obasja sunce. Oči su mu jarko zelene, hipnotizirajuće i savršene za promatranje plijena pod vodom. Karakteristična je i žuta kožna mrlja koja okružuje područje oko očiju i kljuna – u sezoni parenja ta mrlja često posvijetli do bijele, a uz to se kod mužjaka može pojaviti i bijela pjega na bedrima, što dodatno ističe njihov status spremnosti za razmnožavanje.
Kljun je dug, snažan i blago zakrivljen, idealan za hvatanje skliske ribe, dok dugačka, zakriljena krila omogućuju mu snažan let, iako često izgleda nespretno pri uzlijetanju iz vode.
Kada ga vidiš kako širi krila na suncu – to nije slučajno. Veliki vranac nema razvijene uljne žlijezde, pa njegovo perje brzo upija vodu. Nakon ribolova, mora ga sušiti stojeći raširenih krila, što je postalo njegov najprepoznatljiviji prizor.
🐟 Kako se hrani veliki vranac (kormoran)?
Veliki vranac je pravi podvodni lovac – specijaliziran za ribu. Njegovo ronjenje obično doseže dubine od 1 do 3 metra, no u potrazi za plijenom može zaroniti i do 9 metara. U tome mu pomažu snažni prsti spojeni plivaćim kožicama, no zato je na kopnu pomalo nespretan i ne hoda rado.
Rijetko lovi sam – često se udružuje s drugim vrančevima u prave lovne čete koje, mašući krilima po površini vode, tjeraju ribu prema plićaku. Kad uoči plijen, vranac zaranja i hvata ribu kukastim kljunom, potom izranja i – u jednom preciznom pokretu – guta je cijelu, najčešće glavom naprijed.
Nakon obroka, gotovo ritualno, sjedne na obalu, stijenu ili granu te širom raširi krila – i to ne radi poziranja, već zato što njegovo perje nije vodootporno. Suši se na suncu poput stare kabanice, što je prizor koji često zbunjuje promatrače.
Iako je poznat po iznimnoj uspješnosti u lovu, vranac se često nađe na meti ribara, koji ga krive za smanjenje ribljeg fonda. No istina je daleko složenija. Suprotno uvriježenim mitovima, veliki vranac nije unesena invazivna vrsta, već prirodno rasprostranjena ptica sjeverne polutke, uključujući i Hrvatsku. Sukobi s čovjekom više govore o narušenoj ravnoteži u ribarstvenim ekosustavima – nego o krivnji ptice.
Gdje živi veliki vranac (kormoran)?
Veliki vranac je iznimno prilagodljiva ptica, pa ga možemo sresti u raznim staništima – od riječnih sprudova do morskih hridi. U Hrvatskoj najčešće obitava u panonskom dijelu zemlje, posebno uz velike rijeke poput Drave, Save i Dunava, gdje pronalazi obilje ribe i pogodne uvjete za gniježđenje.
Također ga nalazimo i na Jadranskoj obali, ponajviše izvan turističke sezone, gdje se okuplja u manjim jatima na stjenovitim otocima i priobalnim zonama. Nekad je bio rijetkost, ali danas se redovito viđa, zahvaljujući zakonskoj zaštiti i obnovi močvarnih staništa.
Preferira mirna, plitka jezera, rukavce, ribnjake i ušća rijeka, gdje lako dolazi do hrane i ima dovoljno prostora za sunčanje i sušenje perja. Tijekom hladnijih mjeseci može se vidjeti i u većim jatima na zimovalištima, gdje se okuplja stotine jedinki.
Kako se gnijezdi veliki vranac (kormoran)?
Gnijezdi se u istočnom dijelu Hrvatske, a najveća je kolonija u Kopačkom ritu. Ondje na visokim bijelim vrbama gnijezdo savija i do dvije tisuće ovih ptica. Žrnka leže najčešće 3 – 4 jaja. Gnijezda se vide izdaleka jer vrbe su ogoljene od nagrizajućeg izmeta vranaca. Kako se drveće suši, kormorani pomalo premještaju koloniju. To je, dakako, spor proces i ne uzrokuje znatno sušenje stabala. Veliki vranac dolazi s juga u Kopački rit već u kasnu zimu, a ostaje sve do prosinca.
Zimi pak dolaze ptice sa sjevera Europe. Leti 60 kilometara na sat, a bez stajanja može prevaliti i do tisuću kilometara. Najveći je promet poslije završenog gniježđenja, kada se u ranu jesen skupi na tisuće ptica koje se odmaraju i hrane prije odlaska na jug.
⚖️ Sukob s ribarima i mitovi o velikom vrancu
Veliki vranac već desetljećima izaziva podijeljene reakcije. Dok ga jedni promatraju s divljenjem, mnogi ribari ga doživljavaju kao štetnu i neželjenu pticu, pa čak i konkurenciju.
Najveća optužba? Da “jede previše ribe” i time uništava lokalne riblje populacije – posebno u ribnjacima i na pastrvskim vodama. No znanstvena istraživanja pokazuju da je stvarnost puno složenija.
✅ Što kaže znanost?
Veliki vranac ne izlovljava ribu nasumično, već najčešće cilja male i bolesne jedinke, čime zapravo pridonosi zdravlju ribljeg fonda. U prirodnim vodama gotovo nikada ne uzrokuje drastične pomake u ekosustavu – problem nastaje kad su populacije prenapučene ili kad ljudi naruše ravnotežu.
🚫 Mit: Vranac je unesena, invazivna vrsta.
Istina: Veliki vranac je autohtona vrsta, rasprostranjena duž obala, rijeka i jezera Europe, Azije i Sjeverne Afrike. U Hrvatskoj je prisutan od davnina, iako su se njegovi brojevi povećali zbog stroge zaštite i promjena u okolišu.
🔥 Nerijetko postaje meta progona, pa čak i ilegalnog odstrjela. No takve metode nisu rješenje – umjesto toga, potrebna je edukacija, bolji nadzor ribnjaka i očuvanje prirodnih staništa, gdje riba i vranac mogu koegzistirati u ravnoteži.
Pročitajte više o ovoj problematici
O autoru
