Uz vuka možda nema kontroverznije životinje u Hrvatskoj od velikog vranca ili kormorana. Ovu veliku crnu pticu ribiči ne vole i optužuju je za pomor ribe.
Moram priznati da vlada poprilična histerija vezana za ovu velikog vranca (doslovno mržnja), no treba pogledati objektivno sa stručne i znanstvene strane riješiti problem. Cilj mi je ovim tekstom samo ukazati na neke činjenice, ne pisati neku studiju. Tekst također nije protest vezan za zimski odstrel, nego općenita problematika.
Mnogi koriste termin kormoran, iako se radi o velikom vrancu (Phalacrocorax carbo) .
Prije svega pozivam da pročitate članak iz pera stručnjaka biologa.
Nije isto ribnjak gdje čovjek aktivno i industrijski uzgaja robu gdje je veliki vranac neželjen te ga treba tjerati i rijeka gdje je vranac samo jedan od živih bića koja ondje dolaze. Godinama radim na ribnjacima Crna Mlaka i znam što znači vranac i koje štete radi. Također znam i za nemar države prema tom problemu. No, na prirodnim područjima je slika malo drukčija.
Govori se kako je invazivna vrsta. No, to je euroazijska vrsta, prisutna milijunima godina na ovom području. Da, lokalno je tijekom stoljeća bio mjestimice istrijebljen, no populacije su se vratile, negdje i eksplozivno. Čak je jedna podvrsta donesena iz Azije i dijelom se pomiješala s lokalnim populacijama, ali to je ista vrsta.
Na žalost, velikog vranca se optužuje za sve, no jasno je da je upravo čovjek je poremetio hidrološke sustave i populacije životinja. Tijekom milijuna godina je postojala dinamička ravnoteža između velikog vranca i ribe koje je uvijek bilo. Očito je sad posrijedi nešto drugo, a to je čovjek. Čovjek je drastično promijenio mnoga područja, a pogotovo vodene površine. Nekad je primjerice na Dravi bilo mnogo više štekavaca, no sada su uvelike nestali. Ribe nema iz mnogo razloga, a degradacija vodenih površina je jedan od glavnih razloga. Do recentnog povećanja populacije kormorana, odgovoran je upravo čovjek, koji je stvorio brojne ribnjake, akumulacije, umjetna jezera, dok je uništavao prirodne tekućice i močvare.
Kaže se da nemaju prirodnih grabežljivaca (pa im treba lovom održavati brojnost), ali većina ptica močvarica ih također nema.
Gledano etički i općenito, riba u rijekama i prirodnim vodama nije vlasništvo čovjeka, nego svih živih bića. Konačno, čovjek lovi iz zabave, a divlja bića radi preživljavanja. Uvjeren sam da na našem području ima mnogo više udica nego kormorana.
U nas veliki vranac gnijezdi i na drveću (također odmara van sezone gniježđenja) koje zbog utjecaja izmeta ugiba unutar dva desetljeća, nakon čega se kolonija seli na drugu lokaciju. No, tvrdnje kako kormoran mahom uništava šume ipak su uvelike pretjerane. Tko je bio u Kopačkom ritu gdje je i najveća kolonija, vidjet će da se radi o najviše nekoliko desetaka stabala, usred mora od vjerojatno desetak tisuća stabala. Da citiram nadzornika iz Kopačkog rita: „svaka jača oluja poruši više stabala nego ih se zbog kormorana osuši u 10 godina.“
Što se tiče etikete štetočine, to je vrlo upitno. Na ribnjacima se to može promijeniti, ali nikako ne u prirodnim područjima. On je ovdje sasvim normalna vrsta, niti uništava nam usjeve.
Kao što su napisali kolege iz BIOM-a, eliminacija dijela zimske populacije svakako neće riješiti problem, jer zamijeniti će ih drugi europski kormorani, samo se bojim da će nastati „pucačina“ u kojoj će stradati i druge vrste, ne mislim samo pobijene ptice. Zima je doba gladi i teških uvjeta, kada nemate grijanje u stanu, frižider i ostale pogodnost. Svaki stres, pretjerano gubljenje energije može biti pogubno.
Na kraju, cilj ovog teksta je samo pojasniti neke predrasude i kriva shvaćanja, s objektivnog i znanstvenog stajališta. Kao što rekoh, neke probleme ne možemo rješavati na temelju emocija ili pojednostavljenog pristupa. Svaliti krivicu samo na velikog vranca je neodgovorno. Kritika se odnosi kako na one koji ih mrze, na državne strukture i zaštitu prirode. Svima nam je stalo da ima i ribe, ali i svih elemenata ekosustava.
Kao nekad s vukom, risom i drugim vrstama, odluka je naša. Hoćemo li opet istrijebiti neku vrstu ili prihvatiti da priroda nije naše vlasništvo i da druge vrste imaju prava na hranu i život.
O autoru
