Samoborsko gorje je pitom krajolik u kojem se divno izmjenjuju idilična sela, šareni travnjaci, mala polja i šume. Jedno je to od najpopularnijih planinarskih odredišta s brojnim stazama.
Gledano s autoceste Zagreb – Karlovac, Samoborsko se gorje uzdiže iznad nizine i dominira krajolikom. Detalji njegovih vrhova često se gube u sumaglici, što daje dojam o strmini. Ipak, vrhovi dosežu gotovo 1000 m, a oni najviši su s druge strane na Žumberku, visine do 1175 metara, koliko strši Sv. Gera. Ovo gorje je smješteno u kutku zapadnog dijela središnje Hrvatske između Medvednice, doline Krke i pokupske te savske nizine. To je i razmeđe gorskih planina panonske te početak krške Hrvatske, a prema Sloveniji granica i prema alpskom području.
Prijelaz u krš
Gorje je znatnim dijelom od trijaskih dolomita, koji uzrokuju alpski karakter dubokih erozijskih strmina, planinskih vrhova i grebena, odnosno usijecanje dubokih dolina. Na istoku je strmo i dubokim dolinama potoka usječeno Samoborsko gorje. Prema jugu, tj. pokupskoj nizini blago se spušta, a to je i poznato vinorodno područje, naročito plešivički kraj s brojnim sortama grožđa. Zapadni Žumberak već ostavlja pravi planinski dojam s dosta šume i visinom, a tu je jače izražen fenomen krša, zahvaljujući jurskim i krednim vapnencima.
Oni su vrlo propusni, što stvara krš pa je središnji i zapadni dio Žumberka pun ponikvi. U njima nalazimo čak 40-ak kratkih ponornica, naročito u Mrzlom polju, jedinom pravom krškom polju cijelog brdskog masiva. Špilje su, dakako, najistaknutiji dio krša, a do sada je istraženo više od 137 speleoloških pojava. Trenutačno je najdublja špilja Bedara s istraženih više od 1020 m dužine i oko 113 m dubine, a najduža je špilja Provala trenutačno sa 1862 m topografski snimljenih kanala. Špilje ovdje nisu velike kao u dinarskom području zbog relativne plitkoće krša. Speleofauna nije toliko raznolika, ali niti još dovoljno istražena, pa opis čekaju još neistražene vrste beskralježnjaka, a već su pronađene vrste špiljskih beskralježnjaka nove za znanost. Špilje i jame su važne za šišmiše.
Šarena proljeća
Naselja su podignuta prilično visoko, iznad hladnih i mračnih usječenih dolina, između 400 i 700 metara nad morem. Čak stotinu sela i zaselaka raštrkalo se na jako razvedenom reljefu, tražeći plodno, osunčano i ravno tlo. Okolno područje čine manje oranice i travnjaci, koji se idilično uklapaju u šumarke i šume, a upravo takav mozaik daje posebnu draž ovom gorju. Posebno je to ljupko u proljeće, kada se šumarci i livade šarene proljetnicama, posebno šafranom, a na zapuštenim dijelovima zarastaju vrištine. Kod mjesta Slani Dol cijelo jedno brdo postane ružičasto od crnjuše! U to doba nije teško naići na nekoliko vrsta kukurijeka, biljke velikih cvjetova. Općenito je flora ovog područja iznimno šarena i bogata po mnogobrojnim vrstama, njih više od 800.
U proljeće ožive travnjaci, vrlo važno stanište, gdje je na jednom četvornom metru zabilježeno i do 40 vrsta biljaka. Od nekoliko travnjačkih zajednica najzanimljivija je ona suhih travnjaka – uspravnog ovsika i srednjeg trpuca. Na njima rastu mnoge rijetke i ugrožene biljke, kao što su orhideje, ljiljani, hrvatski klinčić, crnkasta sasa i druge. Na vapnenačkim pločama kalnička šašina raste s ostalim biljkama zajednice. Vlažnije livade na koje se slijeva voda ili razlijevaju potoci graniče s malim cretovima, gdje rastu rijetke vrste, poput širokolisne i uskolisne suhoperke, čaškaste baluške te biljke mesožderke, tj. planinske tustice.
Šume
Šume zauzimaju strmije površine, naročito su zastupljene na Žumberku, a ukupno čine 60% površina. U nižim dijelovima, gdje ih nije potisnuo čovjek, uspijevaju šume hrasta kitnjaka i graba, na strmijim, ali toplim i na jug okrenutim obroncima rastu šuma hrasta medunca i crnoga graba, a na višim i hladnijim dijelovima gorja vlada bukva.
Ovdje znaju iz Gorskog kotara zalutati i vuk i medvjed, kojima je Žumberak rubni dio područja rasprostranjenosti. Osim njih, u svakom trenutku može iz šumarska iskočiti srna i iznenaditi lisicu koja se šulja livadom. Općenito, ovdje nalazimo tipičnu šumsku faunu brdskih područja. U gustim šumama živi i rijetki crni daždevnjak, srodnik mnogo češćeg i šarenijeg pjegavog daždevnjaka, a i on se može naći na ovome području . Crni daždevnjak živi na hladnim i vlažnim planinama, a visoka vlaga u zraku drži mu tijelo vlažnim, što mu omogućuje disanje preko kože jer pluća nema.
Ova vrsta daždevnjaka izvrsno je sporijim metabolizmom i drugim obilježjima prilagođena životu na hladnoći, vlazi i bez dovoljno hrane, a za ledenog doba vladali su upravo takvi uvjeti u većem dijelu Europe. Povratkom toplog razdoblja ova je vrsta ostala samo na visokim planinama, međusobno izolirana “toplijim” dolinama i nizinama. Živi samo u Alpama i alpskim Dinaridima, a u Hrvatskoj je možemo naći u šumama Žumberka, Gorskoga kotara te Učke. Na stijenama izloženim suncu već u rano jutro sunčaju se poskoci i griju od duge zime, primjerice na Oštrcu. Tada znaju biti nepokretni, no u svakom slučaju valja biti oprezan. Poslije ih je teže naći, no ipak su tu. Na tome području živi još jedna otrovnica – riđovka,. Od guštera dolazi i zelembać, veliki zeleni gušter.
Brojni potoci
Unatoč prevladavajućem kršu, ovo gorje obiluje potocima i riječicama koji se s uzvišenja zrakasto šire i strmo spuštaju u duboke i mračne dolinama, a najveći su potoci Bregane, Lipovačke i Rudarske Gradne, Kupčine i Slapnice. Zbog geološki mlađih i vodonepropusnih naslaga, voda ne ponire. Na cijelom području kartirano je čak 847 izvora, a najizdašniji je izvor Kupčine. Kanjon rijeke Slapnice zaštićen je krajolik, nazvan po brojnim slapištima u duboko usječenoj dolini dužine 10 km. Vranjački slap je pak optočen sedrom – živom stijenom, koja nastaje i danas. Nešto više uzvodno nalazi se 15 m visok slap Brisalo – jedan od najviših u ovome gorju niz koji se voda obrušava u malo bistro jezerce. Najviši je ipak 40 m visok slap Sopot kod Sošica, a istaknut je i Cerinski vir na Javoračkom potoku.
Tu zbog povećane vlage i hladnoće, rastu biljke sjene i vlage poput paprati i mahovine. Ptice pastirice skakuću uz rub, tražeći naplavljene rakušce ili ličinke kukaca. U ovim potocima razvijena je vrlo bogata fauna vodenih beskralježnjaka, cijeli jedan mikrokozmos. Kad okrenemo kamen brzog potoka ili rječice, gotovo sigurno ćemo naći ličinke kukaca obalčara, vodencvjetova, vretenca i tulara. Ličinke općenito podsjećaju na odrasle kukce, ali nemaju krila. Nemaju ni stadij kukuljice. Bočno su spljoštene, s kandžicama ili kukicama na nogama (neke i na kraju zatka) kojima se zakvače za dno da ih ne odnese struja. Dišu s pomoću malih, vanjskih škrga. Ovi kukci dio života provode kao ličinke u vodi, a kao odrasli kukci na kopnu. Vodencvjetovi tako žive na dnu vode tri godine, a na zraku samo jedan dan. Jedini je cilj krilatih, odraslih kukaca razmnožavanje, a sveopća gužva podsjeća na snježnu mećavu, samo usred proljeća. Odrasli kukci drugih skupina mogu se hraniti, pa njihov život traje i nekoliko tjedana.
Ličinke tulara grade posebne prenosive kućice u obliku tuljca od kamenčića, grančica, praznih puževih kućica i ostalog materijala s dna. Neke vrste grade i mreže u obliku vrša ili lijevka koje zakvače između biljaka ili kamenja te njima hvataju sitne organske čestice za hranu. Rakušci su također važni stanovnici rijeka i potoka. Iako sitni i skroviti, mogu biti vrlo brojni te su izrazito važan dio ekosustava tekućica. Dugački su najčešće 1 do 2 centimetra. Lako ih se prepoznaje po svinutom tijelu, najčešće žutosmeđem, a zbog stršećih nožica, podsjećaju na sićušnu četkicu. Zanimljivo je masovno otplavljivanje nizvodno radi hrane i razmnožavanja. Na kamenju u vodi zna se naći spljoštena životinja koja podsjeća na puževe bez kućice, ali koja obično stane na vrh prsta. Podsjeća na pijavicu, ali to je virnjak. Na glavi ima dvije sitne izbočine poput roga – to su ticala. Glava može biti pravokutna ili u obliku tupoga kuta. Pužu polagano po podlozi s pomoću trepetljika na trbušnoj strani tijela, a veće vrste mišićima.
Gledajući na jugozapad sa Samoborskoga gorja i Žumberka, počinje planinska krška Hrvatska sa svojim fenomenom krša, podzemlja, sedre, bistrih i brzih rijeka, ponora, a ovo gorje je dobra najava svega toga.
O autoru
