Gušteri su najbrojnija skupina gmazova kojoj pripada više od polovice opisanih vrsta. Fauna guštera je i u Hrvatskoj značajna.

Tko se to sunča na kamenu i munjevito bježi u pukotine kad se približimo?
To su gušteri, mali, ali nevjerojatno prilagodljivi stanovnici naše prirode! Svojim okretnim tijelima, pokretnim kapcima i moćnom sposobnošću odbacivanja repa, gušteri su pravi majstori preživljavanja. Upoznajmo ove fascinantne gmazove koji obitavaju širom Hrvatske – od sunčanih stijena krša do plodnih panonskih ravnica.

Kako prepoznati guštere?

Većina guštera ima četiri kratke, ali snažne noge s pandžicama koje im omogućuju brzo kretanje po tlu, stijenama i čak po zidovima. Njihovo vitko tijelo završava dugačkim repom, često duljim od samog trupa, koji igra ključnu ulogu u ravnoteži i obrani. Za razliku od zmija, gušteri imaju pokretne očne kapke – mogu treptati – te vidljive ušne otvore, što ih čini lakima za razlikovati od svojih beznohih rođaka.

Kao i zmije, spadaju u skupinu gmazova ljuskaša te imaju nepropusnu kožu s rožnatim ljuskama, što im omogućuje da žive u suhim staništima. U Hrvatskoj je većina vrsta vezana za krška staništa, no ima ih i u panonskom prostoru.

Gušteri, poput svih gmazova, su hladnokrvne životinje – što znači da ne mogu sami stvarati dovoljno tjelesne topline. Umjesto toga, oslanjaju se na sunčevu energiju kako bi zagrijali svoje tijelo i postali aktivni. Ujutro ih često možemo vidjeti kako se sunčaju na kamenju, zidovima ili stazama, upijajući toplinu koja im pomaže u probavi, kretanju i općem funkcioniranju.

Sunčanje nije samo užitak – ono je ključno za njihov opstanak. Bez dovoljno topline, gušteri postaju tromi i ranjivi, a njihove životne funkcije usporene. Zato su tople, osunčane površine omiljena staništa ovih majstora prilagodbe.

Prehrana guštera

Gušteri su mesožderi koji se uglavnom hrane manjim životinjicama, a posebno obožavaju kukce poput mrava, pauka, skakavaca i muha. Neki veći gušteri mogu pojesti i manje kralježnjake poput crvića, gujavica ili čak manjih guštera. Zahvaljujući svom oštroumnom vidu i brzini, gušteri su vrlo uspješni lovci, a njihova prehrana igra važnu ulogu u očuvanju prirodne ravnoteže jer pomažu u kontroli broja kukaca u ekosustavu.

🦅 Gušteri kao plijen

Iako su vješti lovci, gušteri su i sami česta meta mnogih grabežljivaca. U prirodi ih love ptice grabljivice poput sokolova i škanjaca, ali i zmije, ježevi, lasice, pa čak i veći gušteri. Njihova sposobnost mijenjanja boje, brza reakcija, te odbacivanje repa (autotomija) ključni su obrambeni mehanizmi koji im pomažu da izbjegnu opasnost.

U slučaju opasnosti, gušter može naglo otkinuti vlastiti rep – fenomen poznat kao autotomija – kako bi zbunio grabežljivca i pobjegao. S vremenom im izraste novi rep, ali on je obično kraći i građom drugačiji, jer umjesto kosti sadrži hrskavicu. Ova izvanredna sposobnost čini guštere pravim majstorima preživljavanja u prirodi.

Zahvaljujući svojoj prilagodljivosti i lukavosti, gušteri uspijevaju preživjeti unatoč brojnim prijetnjama u svom okolišu.

🦎 Razmnožavanje guštera

Sezona parenja guštera obično započinje u proljeće kada temperature porastu. Mužjaci tada postaju iznimno teritorijalni i često se bore za ženke, uz karakteristično mahanje repom, promjene boje i druge ritualne pokrete. Nakon parenja, većina ženki polaže jaja u tlo, birajući topla, suha i zaklonjena mjesta.

Jaja su najčešće omotana mekanom, kožnatom opnom, koja čuva vlagu i omogućuje razvoj embrija. Kod macaklina, ta su jaja zaštićena i vapnenom ljuskom. No, nisu svi gušteri jajoležni – sljepić i živorodna gušterica su živorodni, što znači da ženke ne polažu jaja već kote žive mlade. Ova strategija pruža veću sigurnost potomcima, osobito u hladnijim ili promjenjivim staništima.

Vrste guštera u Hrvatskoj

Ivanjski rovaš

Ivanjski rovaš (Ablepharus kitaibelli) je najmanja i najrjeđa vrsta guštera u Hrvatskoj. Za sada je nađen samo na Papuku i Iloku. To je nježan gušter, malih nogu u dugog repa pa djeluje dugačko i vitko. Djeluje sjajno i glatko zbog sitnih ljusaka. Smeđe je do maslinastozelene boje, često bez uzorka ili s točkicama koje tvore pruge duž leđa i repa.

Livadna gušterica

Livadna gušterica (Lacerta agilis) je zdepasta, sivkastosmeđa s trima, često isprekidanima i svijetlim uzdužnim prugama na leđima te redom bijelih točaka omeđenih tamnim mrljama na bokovima. Nastanjuje različita suha staništa poput travnjaka, rubova šuma, ali i vrtove i vinograde. U Hrvatskoj je najčešća u panonskoj Hrvatskoj, ali dolazi u planinama Dinarida sve do najviših vrhova.

Živorodna gušerica

Živorodna gušerica (Zootoca vivipara) srednje je veliki gušter, od tamnosmeđe do zelenkaste boje. Na leđnoj strani tijela nalaze se crne točke i mrlje. Nastanjuje pješčana područja, močvare, šume i planine do 1000 m nadmorske visine. U Hrvatskoj je ova vrsta zabilježena u Gorskom kotaru, Velebitu, Lici, panonskim gorama te u nizinskim dijelovima istočne Hrvatske. 

Ova je vrsta gušterice specifična da se razmnožava na dva načina. Prvi je kao u većine guštera da nakon oplodnje ženke liježu jaja iz koje se razvije mlado (oviparan način razmnožavanja). No mladi mogu izaći direktno iz ženke način, jer se razvijaju u jajetu unutar jajovoda majke sve dok se potpuno ili gotovo potpuno ne razviju (zato naziv živorodan, odnosno ovoviviparan način).

Zelembaći

I zelembaći su gušteri širokog spektra staništa, dolaze uz stijene, ali i uz travnjake, živice, poljoprivredna područja…Veliki zelembać (Lacerta viridis) nastanjuje području Gorskog kotara, Like te kontinentalne Hrvatske. Nema ga u Istri. Samo na Cresu živi zapadni zelembać. U Dalmaciji i ostalim jadranskim otocima je rasprostranjen veliki zelembać. Ove tri vrste izrazito su slične i jako ih  je teško razlikovati.

Najlakše ih je razlikovati po obojenosti mladunaca. Mladunci velikoga zelembaća na leđnoj strani tijela imaju tri ili pet izraženih uzdužnih bijelih pruga, a mladunci običnoga zelembaća uglavnom nemaju pruge ili imaju tek dvije ili četiri pruge, vrlo rijetko tri ili pet pruga. Veliki zelembać je također i najrobusniji.

 Zidna gušterica

 Zidna gušterica (Podarcis muralis) još je jedna vrsta koja dolazi na velikom broju staništa kao i regija Hrvatske. Kao što joj naziv kaže, dobro se penje po stijenama. Boja joj je varijabilna, no najčešće su smećkasta i sivkasta s brojnim uzorcima kože (ljusaka). Dolazi i nizinama te visokim planinama, na suhim i sunčanim staništa kao što su stijene, suhozidi, suhe livade, no moguće ju je pronaći i u listopadnim šumama i urbanim područjima. Zabilježena je u cijeloj Hrvatskoj osim juga Dalmacije, a nema ju ni na otocima izuzev Cresa. 

Baš kao i u zmija, najveća raznolikost guštera je u krškom području, jer su gmazovi općenito jako dobro prilagođeni na suhe uvjete. Mogu ući u zimsku hibernaciju, kao i ljetnu estivaciju.

Gušterice na obali

Primorska (Podarcis sicula) i krška gušterica (Podarcis melisselensis) među raširenijim vrstama guštera, no slične su i može ih se zamijeniti. Obje su zelenkaste do smeđe, ali budu dosta promjenjivih nijansi, s prugama i mrljama, često i mrežastog uzorka. Primorska je sa nešto veća i robusnija od krške gušterice. Obje su vrste prisutne na obali, a primorska gušterica penje se na veće visine. Krška gušterica je otocima je prilično promjenjive boje, a poznata je posve crna krška gušterica na otoku Brusniku.

Oštroglava gušterica

Oštroglava gušterica (Dalmatolacerta oxycephala) sivkaste je boje, a također dolazi od obale južnog Jadrana pa sve do većih visina.  Dobar je penjač pa ju nalazimo i na strminama kao što su litice ili zidovi. Podnosi velike vrućine uz obalu, ali i hladnoće na planinama sve do nadmorske visine od 1600 m, gdje hibernira kraće od većine drugih vrsta guštera.

Mrki ili ljuskavi gušter

Mrki ili ljuskavi gušter (Algyroides nigropunctatus) gušter raširen je uz istočno jadransko obalno područje i penje se do 700metara visine. Osim uz stijene, voli i zasjenjena područja šuma i grmlja. To je tamni gušter, odrasli mužjaci imaju kontrastno plavo obojeno grlo. Dosta je grubog, robusnog izgleda, posebno zbog leđnih ljuski čiji je središnji dio ljuski je uzdignut.

Velebitska gušterica

Velebitska gušterica (Iberolacerta horvathi) planinska vrsta, nalazimo je ju Hrvatskoj od 900 m, pa sve do 1800 m nadmorske visine. Raširena je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, na Kapeli, Velebitu, na jugu do Šibenika.. Leđna strana je obično sivkasto-smeđa s izrazito kontrastnim tamnim bokovima. Vrlo je vezana uz stijene, a zna dobro p poskočiti s jedne na drugu kad lovi.

Mosorska gušterica

I mosorska gušterica (Dinarolacerta mosorensis) voli stijene. To je relativno velik gušter, spljoštenog tijela, tankog i dugog repa. Leđa su joj od sive, smeđe do maslinaste boje, s nepravilnim tamnim mrljama. vezana uz krške planine mediteranskog zaleđa od 500 do 1900 m nadmorske visine, samo na Mosoru i Biokovu.

Macaklini

Macaklini su svijetli gušteri velikih očiju koji se izvrsno penju po strmim i ravnim plohama stijena, ali i zidovima. Tijelo im je zdepasto i spljošteno, oči su bez kapaka, a zjenica je okomita kao prilagodba na pretežno noćni način života. Prsti su prošireni i spljošteni s prijanjajućim jastučićima kojima se pričvrste i na najglatkiju površinu pa lako žive i na stropu.

Kod nas žive nježniji i manji kućni macaklin (Hemidactylus turcicus) te robusniji zidni macaklin (Tarentola mauritanica). Kod kućnoga macaklina ispod svakoga se prsta nalaze dva reda prianjalki, a kod zidnoga macaklina samo jedan red. Obje vrste vezane su za obalni dio Hrvatske (osim Istre), no zidni macaklin puno je rjeđi.

Beznogi gušteri

U Hrvatskoj žive beznogi gušteri koji na prvi pogled izgledaju kao zmije. Evolucijom su naknadno izgubili noge. Od njih se razlikuje po slobodnom očnom kapku, “tupljoj” glavi, vidljivim ušnim otvorima te repu koji je mnogo dulji od tijela Kao i u zmija, jezik im je račvast. Sljepić (Anguis fragilis) je dugačak do pola metra, ali mu je glava mala. Površina tijela prekrivena mu je ljuskama, glatka i sjajna. Leđa su mu siva, smeđa ili bakrenasta, bokovi i trbuh u ženki su tamniji.

Blavor (Pseudopus apus) je također bez nogu, robustan smećkasti gušter dosta veći od sljepića, naraste i do pola metra. I sljepića i blavora nalazimo u različitim staništima, pa ih uz stijene (i suhozidove) viđamo i na livadama s nešto grmovite vegetacije, makije, u vrtovima itd.  Sljepić je prisutan u cijeloj Hrvatskoj, no ponajviše u kontinentalnom dijelu. Blavor je češći u obalnome pojasu. Beznogi gušteri često stradavaju od ljudi koji ih zamjenjuju za zmije (koje također nedužno stradaju jer nisu prijetnja čovjeku).

O autoru

Goran Šafarek

Goran Šafarek je fotograf, snimatelj, biolog, autor i avanturist. Sudjelovao je u brojnim stručnim i znanstvenim projektima u Hrvatskoj i svijetu, objavio je više od stotinu članaka u popularno-znanstvenim časopisima poput National Geographica i Meridijana, snimio nekoliko dokumentarnih filmova te objavio nekoliko knjiga.
Više o autoru...

• Blog
• Facebook
• Instagram
• YouTube