U zaleđu južne Dalmacije, s druge strane moćnog Biokova i daleko od plaža Makarske rivijere, čini se da vlada krš, no nalazimo zanimljive pojave, vode, polja, jezera …
Puno kiše i snijega padne na planine i visoravni zapadne Hercegovine, no brzo prolaze kroz poroznu kršku stijenu. Voda odande pomalo teče podzemnim putem prema moru, no mjestimice izlazi na površinu – na dodiru propusnih i nepropusnih stijena. To je obilježje našeg krša, posebno krških polja gdje voda izvire na jednome rubu, a ponire na drugom i tako do nižeg polja teče podzemnim putem. Često njima teku i rijeke. To se događa i u zaleđu Biokova i općenito u južnoj Dalmaciji, pa je u imotskom kraju nastalo nekoliko vrlo zanimljivih krških pojava.
Imotska jezera
Tome je pridonijela i prilično aktivna tektonika posljedice koje su dvije goleme rupe u krajoliku, kao da ih je pogodio meteor, a poslije su se napunile vodom i nastala su jezerca − riječ je o Modrom i Crvenom jezeru. To su zapravo duboke ponikve, ostaci negdašnjih golemih podzemnih šupljina nastalih djelovanjem vode, a čiji se svod urušio vjerojatno potresima i otvorio sada bivšu jamu ili špilju na svjetlo dana.
Modro jezero priljubljeno je uza sam grad Imotski. To je velik “krater” ispunjen vodom koja se zrcali modrom bojom neba. Bubrežasta je oblika, površine otprilike 800 x 400 metara, a duboko je dvjestotinjak metara. Rubovi su mu kamene litice ili sipari, prošarani zelenim mrljama vegetacije. To je tipičan submediteranski krajolik hrasta medunca, više šikara, a manje šuma. Unatoč tomu, danas nije teško doći do vode, jer uređena staza sa serpentinama pomalo se spušta. No u kišnijem dijelu godine voda se diže i plavi te staze, jer razina jezera varira čak stotinjak metara! Ljeti pak zna presušiti, pa na dnu gradski momci igraju nogomet. Jezero je estavela − i ponor i vrelo, ovisno o količini vode. Ljeti je voda dovoljno topla za osvježenje i kupanje, a postaje i sve važnija turistička atrakcija.
Crveno jezero samo je nešto dalje od grada, ali i mnogo tajnovitije zbog još strmijih, gotovo okomitih litica, pa je dostupno samo za osobe koje su vješti penjači. Jezero je naziv dobilo po neobičnim crvenkastosmeđim stijenama lijevka veličine 120 x 150 metara na površini da bi se na dnu proširio na površinu 300 x 300 metara. Provalija je duboka čak vrtoglavih 500 metara, pa je dno samo 19 metara iznad razine mora. Od toga 320 metara otpada na dubinu jezera, iako njegova razina varira dvadesetak metara, ovisno o količini vode. To je golema zaliha, između 15 i 22 milijuna kubičnih metara iznimno kvalitetne vode za piće. No to nije kraj tajni i raznolikosti, jer u Crvenom jezeru nije istraženo još na stotine malih, podvodnih i vanjskih špilja − vrata u podzemni svijet tako razigran u imotskom kraju.
Iako se čini izolirano od svega, u jezeru živi naša endemična vrsta ribe – imotska gaovica, koja još naseljava vode južne Hrvatske te Bosne i Hercegovine, odnosno slijevna područja rijeka Vrljike, Matice, Norin i Neretve te Baćinskih jezera. Ona je najveća od nekoliko vrsta gaovica iz roda Delminichthys, a sve su to endemi. Gaovice se mrijeste uglavnom u kasno proljeće kada vodotoci nabujaju. Ženke odlažu relativno malo sitnih jajašaca (samo 1000 − 2000) na kamenitom i šljunčanom supstratu, a mužjaci ih oplođuju. Kad ljeti voda presuši, povlače se u podzemlje, a pošto većina drugih riba to ne može, često dominiraju tim vodotocima. Zimi se udružuju u veća jata te zalaze u podzemlje gdje miruju u mulju.
Rijeka Vrljika
Imotska gaovica živi i u rijeci Vrljici, koja izvire iz snažnog vrela Opačca u Imotskom polju, a dugačka je ukupno 70 kilometara. Naime, Vrljika od Kamenmosta teče kao Matica i tipična je ponornica krških polja koja ponire u nižem kraju polja. Nakon poniranja ponovno izvire i nastavlja tok u susjednoj Bosni i Hercegovini kao rijeka Tihaljina, odnosno Trebižat. Trebižat protječe u blizini poznatog svetišta Međugorja, gdje se ruši preko lijepih sedrenih slapova pod nazivom Kravica te kod Čapljine utječe u Neretvu. Cjelokupna fauna ove rijeke od izvora do mosta na Perinuši od 1971. pod zaštitom je kao poseban ihtiološki rezervat, a zaštićena je i ostala flora te fauna unutar pojasa od 100 metara na svakoj obali. Iako je po opsegu malen, rezervat se odlikuje visokom kvalitetom vode, a ihtiološki je vrlo zanimljiv u europskim razmjerima.
U Vrljici osim gaovice živi više endemičnih rodova i vrsta riba, među kojima i mekousna pastrva. To je jedna od najvećih vrsta pastrva jadranskog slijeva, a naraste do dužine od 70 centimetara. Podsjeća na lipljena i potočnu pastrvu, a dobila je ime po mesnatim usnama na inače malim ustima s također malim zubima koje ponekad i nema. Aktivna je noću, a danju se skriva u sjeni vodene vegetacije. Mrijesti se u proljeće, kad ženke noću iskopaju trlo (mrijesne jame) na šljunčanu dnu, u koje odlažu jajašca, a mužjaci ih potom oplođuju. Mekousnu u Hrvatskoj nalazimo u nekoliko jadranskih rijeka: Krki, Jadru, Vrljici i Neretvi, ali i u BiH (Neretva) te u Crnoj Gori (Zeta). Duga međusobna izoliranost ovih populacija pridonijela je razlikama među njima. Zbog toga ih neki stručnjaci dijele i na zasebne podvrste: neretvanska mekousna, zlousta i solinska mekousna. Nova će istraživanja rasvijetliti sistematiku ovih podvrsta.
Prološko blato i jezerca
Na sjeverozapadnom rubu Imotskog polja, uz rub uzvišenja u proljeće je sve pod vodom. U Prološkom smo blatu, poplavnom području u krškom polju. Zimi i u rano proljeće vode podzemlja plave cijelo područje, tako da samo jedno brdo (Manastir s ostacima franjevačkog samostana) ostaje kao otočić. Tijekom ljeta voda se povlači i ostaje osam jezeraca – četiri u kršu i četiri u polju. Nisu tako duboka, ali također su promjenjive površine i dubine. Najveće je Prološko jezero koje obilno puni rječica Suvaja, a uz rub su izvori i ponori. Relativno plitko i toplo poplavno polje prava je sredozemna močvara, gdje u vodi vladaju mrijesnjaci i parožine, a na obalama oblići i manji dio tračaka. Uz ušće Suvaje bujaju vrbe i topole, koje se pomalo šire i nalikuju na džunglu u vodi.
Tu žive naši riblji endemi, neretvanski vijun, imotska gaovica te makal iz skupine klenova koji još nalazimo u slijevovima Neretve i Matice te u Baćinskim jezerima. Pliće vodene površine važne su pticama močvaricama, posebice tijekom migracije, ali i za gniježđenja, gdje im je voda zapravo prostrt stol. O tome koliko je važan ovaj spoj krša i vode govori činjenica da je zabilježeno 6 vrsta vodozemaca, 11 vrsta gmazova, 127 vrsta ptica iz cijeloga Imotskog polja. Nekad su poplave i voda trajali mnogo dulje, no izgradnjom brane Bajer voda otječe u Vrljiku kroz jarugu Siju, pa je dobivena zemlja za plodna polja i vinograde.
Divlji kanjon Badnjevice
I kao da nije dosta vodenih atrakcija imotskog kraja, između Prološca i Ričice ispriječio se kanjon Badnjevice. Prema nekim izvorima, u njemu su se nalazile prirodne brane koje su stvarale jezera, no voda Suvaje ih je srušila. Tako je čovjek, da bi spriječio bujice u Imotsko polje, podignuo umjetne brane, pa se izmjenjuju plitki i dublji dijelovi. Na gornjem dijelu prema Ričicama kanjon je gotovo neprolazan, uzak jedva da se čovjek može provući, na nekim mjestima potrebno je i roniti, a dalje se ne može bez alpinističke opreme. Suvaja je ovdje bogata ribom, rakovima, vodozemcima i gmazovima.
Vrgoračko polje
Putujući sa zapada, prije doline Neretve, a netko bi je prvi put i zamijenio s njome, plodno je Vrgoračko polje, razvučeno oko 15 m, a široko oko 3 kilometra. Podno krških padina plodna je ravnica s plantažama bresaka, smokvi i vinograda, a tu i tamo uzdižu se osamljena vapnenačka brda sa šikarama drače, borovice, alepskog bora i ostalih krških submediteranskih vrsta. Kroz polje vrluda rijeka Matica, ostatak nekad prostranog poplavnog područja koje se uostalom i zvalo Jezero. Plavile su je vode iz viših visoravni i planina, u iznimno složenom hidrografskom strujanju podzemne vode koja je prihranjuje ponornicama Hercegovine dok teče niže prema moru i Neretvi.
Matica izvire na sjeverozapadu, a ponire na jugoistoku. Rijeka je bistra, u njoj na laganoj struji lelujaju biljke brula, običan žaboćun, parožina, žabnjak, a obale krase vrbice svojim ružičastim cvjetovima … Danas je najveći od negdašnjih poplavnih pašnjaka obrastao gorkastim pelinom, koji jako dobro podnosi izmjene plavljenja i isušivanja. Visine čak do metar i pol, često je toliko gust da, osim njega, ništa drugo ne raste.
Baćinska jezera
Poplave su nekad jako dugo trajale, pa su brda bili otočići, no sada su zauzdane prokopom prema Baćinskim jezerima – još jednim vodenim biserom u kršu. Dio njihove ljepote lako se nazire s Jadranske magistrale, s koje se vidi predivna modra boja između sivkastozelenih krških brda. To je šest potopljenih ponikvi kod Ploča ukupne površine 138 hektara. Pet jezera je povezano, a jedno odvojeno, no sva imaju zajedničke podzemne puteve. Dubina im je od 5 do 35 metara, a i ovim jezerima vodostaj varira ovisno o kiši, čak do osam metara. Tako je bilo, međutim, do iskapanja 700 metara dugačkog kanala prema moru 1912. godine, pa su te varijacije smanjene do dva metra.
Time je znatno izmijenjena hidrologija, a i voda je postala donekle bočata pod utjecajem mora. No o prevladavajućem slatkovodnom karakteru govori tipična močvarna vegetacija. Jezera su obrubljena gustim tršćacima, dok vrba rakita strši ponegdje na strmijim obalama. Na površini plivaju zakorijenjeni listovi lopoča, lokvanja i mrijesnjaka, a u prilično bistroj vodi rastu krocanj i roščika. U ovim uvjetima razvijena je i močvarna fauna, od koje se ističu 24 vrste ribe s čak šest endema, poput baska, peškelja, makala, svalića … Iz mora dolaze jegulje i cipli. Ihtofauna Baćinskih jezera slična je onoj Neretve, ali i Matice. Još prije dvadesetak godina ovdje je živjela ugrožena i rijetka riječna kornjača, no u posljednje vrijeme nije viđena.
Znatno hidrološki izmijenjena krška polja i jezera dalmatinskog zaleđa od Neretve do Imotskog prirodno su vrijedna, iako u sjeni mora i Biokova.
O autoru
