Alpska strizibuba (Rosalia alpina) je ljepotica planinskih šuma alpska strizibuba . Treba malo bolje pogledati oko stabala da bi ju se pronašlo, ali vrijedi truda.
Alpska strizibuba (Rosalia alpina), često ju nazivaju i alpinska cvilidreta, jedna je od najljepših i najelegantnijih vrsta kornjaša koje možemo susresti u našim planinskim šumama. Prepoznatljiva po svom svijetloplavom tijelu s crnim točkama i dugim ticalima, ova rijetka vrsta nije samo vizualno atraktivna, već ima i važnu ulogu u šumskim ekosustavima. Iako se nekad smatrala uobičajenom, danas je alpska strizibuba sve rjeđa i zakonom zaštićena, a njezino prisustvo često je pokazatelj zdrave, stare šume bogate mrtvim drvom.
U nastavku saznajte gdje obitava, zašto je ugrožena, te kako je možemo prepoznati i zaštititi u prirodi.
Kako izgleda alpska strizibuba
Alpska strizibuba je pravi estetski biser među europskim kornjašima. Njezino tamno sivoplavo tijelo gusto je prekriveno finim dlačicama koje joj daju baršunasti izgled, a posebno se ističe jedinstveni uzorak crnih mrlja na pokrilju. Na svakom elytronu nalaze se tri jasno izražene crne mrlje, pri čemu je srednja mrlja najuočljivija i najveća. Ovakav uzorak nije samo vizualno atraktivan, već služi i kao savršen oblik kamuflaže, osobito na glatkoj, sivoj kori bukve – njezinom omiljenom staništu.
Posebno su dojmljiva duga, prugasta ticala, u plavo-crnom tonu, karakteristična za sve strizibube, no kod ove vrste dodatno naglašena. Kod mužjaka, ticala mogu biti gotovo dvostruko dulja od tijela, dok su kod ženki nešto kraća, ali i dalje izuzetno izražajna. Tijelo odraslog jedinka dugačko je između 15 i 38 milimetara, a krase ga i vitke noge istog plavičasto-crnog uzorka, savršeno usklađene s ostatkom tijela.
Ova upečatljiva vanjština nije samo estetski fascinantna – ona je rezultat evolucijskih prilagodbi koje omogućuju strizibubi da preživi i ostane neprimijećena u kompleksnom svijetu šumskog tla i mrtvog drva.
Gdje živi alpska strizibuba?
Alpska strizibuba obitava u brdskim i planinskim šumama Europe, a posebno preferira stare, očuvane bukove šume. Njezino prirodno stanište nalazi se u višim predjelima, najčešće iznad 600 metara nadmorske visine, gdje dominiraju bukve s velikom količinom mrtvog drva i starih stabala – ključnim elementima za njezin životni ciklus.
Ovaj kornjaš je saproksilna vrsta, što znači da je usko vezana uz trulo, odumrlo drvo koje koristi za razvoj ličinki. Najradije bira sunčane rubove šuma, proplanke, šumske putove i mjesta gdje je došlo do prirodnog ili djelomičnog krčenja šume – dakle, područja gdje sunčeva svjetlost može doprijeti do debla.
U Hrvatskoj, alpska strizibuba je prisutna u Gorskom kotaru, Lici, Žumberku, Papuku, Velebitu i drugim planinskim regijama, ali je rijetka i strogo zaštićena. Njezino prisustvo ukazuje na visoku ekološku vrijednost šume i očuvanost prirodnog okoliša.
Čime se hrani alpska strizibuba?
Alpska strizibuba najaktivnija je tijekom toplih mjeseci, a odrasle jedinke možemo najčešće susresti od lipnja do rujna. Danju se često zadržavaju na sunčanim deblima, granama i proplancima, gdje se mogu lako uočiti zahvaljujući svojim živopisnim bojama.
U ovoj fazi života, odrasli kukci se hrane peludom, biljnim sokovima te lišćem različitih biljaka, pri čemu posebnu sklonost pokazuju prema cvjetovima bazge, ljeske i ostalog šumskog grmlja. Hrana im osigurava energiju za razmnožavanje, no odrasle jedinke žive relativno kratko – tek nekoliko tjedana.
Za razliku od odraslih, ličinke alpske strizibube žive skrivene unutar mrtvog drva (najčešće bukve) i tijekom razvoja se hrane unutrašnjim dijelovima drveta, čime pridonose prirodnom procesu razgradnje i kruženju tvari u šumskom ekosustavu. Ovaj razvojni stadij može potrajati dvije do tri godine, prije nego što se kukac preobrazi u odraslu jedinku.
Razmnožavanje alpske strizibube
Ime je dobio po “cviljenju” jer, kao i ostale vrste strizibuba (Cerambycidae), proizvodi zvuk. Stružu prvim prsnim kolutićem o izbočinu s gornje strane srednjega prsnoga kolutića. Mužjaci time privlače ženke, ali se i bore za pristup partnericama. Poslije parenja one polažu jaja pod koru starih bukovih stabala, trupaca ili panjeva.
Iz jaja se razviju ličinke koje žive tri godine u drvetu, hraneći se njime kao i korom. Stoga alpska strizibuba spada u ekološku skupinu saproksilnih kornjaša. Potkraj tog razdoblja začahure se i u kasno proljeće izlaze na svjetlo dana. Tada žive samo tri do šest tjedana i u to se vrijeme razmnožavaju te ugibaju. Kako stare šume s trulim stablima u kojima se jaja mogu razvijati nestaju, tako i alpinske cvilidrete ima sve manje.
Jeste li ju vidjeli?
Akcija „Jeste li ih vidjeli?“ koju Ministarstvo zaštite okoliša i energetike provodi s ciljem uključivanja javnosti u određivanje rasprostranjenosti kornjaša te podizanja svijesti o važnosti njihovog očuvanja, održava se i ove godine. Više na linku
O autoru
