Mi djeca se školujemo od rođenja. Mama nas uči govoriti, oblačiti, ponašati, potom krećemo u školu gdje učimo čitati i pisati, zbrajati i množiti… Intenzivno školovanje traje godinama, a zapravo nikad i ne prestaje. Jesi li se kada zapitao/la kako životinje uče?
Mnoge životinje uopće nemaju dodir s roditeljima. Potomstvo kukaca nikad ne vidi ni majku ni oca, ali odmah zna što im je činiti. Komarci itekako dobro znaju da nas trebaju pikati. Mlade ribe se izvaljuju iz jaja, zmije, čak i kornjače koje smatramo inteligentnima. Sve one bez pomoći roditelja pronalaze odgovarajuće stanište, hranu, partnere. Njihovo je tijelo “programirano od početka”, tj. sve su upute već u genetskom nasljeđu. Većina od njih su ipak jednostavnije i manje životinje.
Ptice i sisavci su najbliži ljudima, jer odgajaju svoje mlade. Mladunci ostaju s roditeljima od nekoliko tjedana do čak i preko godine. I dok se roditelji o njima brinu, mladunci uče od njih sve što im je potrebno za život. Mama liska i mama patka vodi svoje šareno, razigrano potomstvo u vodu gotovo odmah pošto se izlegu. Plivaju za njom, uče što je sve jestivo, koji su grabežljivci i kako se sakriti u trsci i rogozu u slučaju opasnosti.
Pjesma u ptica posebno je zanimljiva – svaka vrsta ima svoj repertoar. Kako je ptičji pjev iznimno važan za razmnožavanje, održavanje teritorija, uzbunu i ostalu komunikaciju među pticama, tako je dio mozga vezan uz sluh i pjevanje vrlo razvijen. Mladi mužjaci (mužjaci obično pjevaju, ženke manje) uče od oca i ostalih odraslih mužjaka već s deset dana starosti. S mjesec već i sami pjevaju. Još je to nevješta recitacija, ali s vremenom sve su bolji. Svoju pjesmu uspoređuju s onom u odraslih i tako ju profinjuju. S tri mjeseca već su se do kraja izvještili, a ono što su naučili, pjevaju do kraja života. Mozak im nakon toga teško prihvaća promjene, baš kao što ljudi nakon puberteta teže uče strane jezike. Doduše, neke vrste mogu neprestano učiti nove jezike i to drugih vrsta. Primjerice šojka imitira druge ptice, a ekstrem je australska lirasta ptica koja može vjerno reproducirati gotovo svaki zvuk koji čuje.
Igra je kao i u ljudi sastavni dio odrastanja u sisavaca. Svi znamo kako mali psi i mačke iz naših domova neumorno jure loptice, hrvaju se i love vrpcu, čak svjetlo laserskog pokazivača. Takvu školu imaju i drugi mladunci u prirodi. Kad malo odrastu, lavići promatraju mame i uče kako se treba šuljati za gazelama, kako skočiti na plijen i kako ga uloviti. Potom sami pokušavaju napraviti to isto, uz ispravljanje njihovih mama. Bez mama su mladunci u vrlo teškoj poziciji, no ponekad uskoči teta. Stare slonice izvor su velikog znanja – one pamte mnoge pašnjake i puteve do njih. Ako ih lovokradice ubiju, mladi slonovi u slučaju suše neće znati kamo otići. Uz uobičajenu školu prepoznavanje hrane, identifikacije plijena ili izbjegavanja grabežljivaca, mladunci provode mnogo vremena u igri. Znanost doduše još nije do kraja razjasnila zašto se životinje igraju.
Mnoge jedinke nauče nove stvari i u starije dane nove tehnike love ili hranjenja. Čimpanze su eksperimentirajući su otkrili da se termiti penju uz štapić. Od tada su tu tehniku naučili i ostali pripadnici populacije, bilo mladi ili stari.
Da bi mi naučili domaće životinje, ali i pripitomljene divlje, često koristimo trikove. To su često uvjetovani refleksi – primjerice, nakon izvršene aktivnosti mi životinju nagradimo hranom. Ona ustvari nauči povezivati određenu radnju s nagradom i zato ju izvodi iako od toga direktno nema koristi.
O autoru
