Podravski pijesci je područje jedinstvene pejzažne, ali i biološke vrijednosti. Pješčane dine pokraj Đurđevca zovemo i Hrvatskom Saharom.
U nizinskom području između Bilogore i Drave, usred livada, obradivog zemljišta i sela uz cestu postavljena je ploča GEOGRAFSKO-BOTANIČKI REZERVAT ĐURĐEVAČKI PIJESCI. To su poznati pijesci, kroz koje vodi ugažena staza kroz nisku travu. Pod cipelama se osjeti mekan pijesak, a žućkasta sitna zrnca vire iz rijetke vegetacije. Ipak, nigdje ni traga pustinji kako se zna čuti kada se govori o Hrvatskoj Sahari, odnosno Podravski pijesci. Tek se na sredini nalazi nekoliko otočića golog pijeska u moru bilja; male dine koje je stvorio vjetar jasno su se nazirale na njemu. Pijesci su zarasli na ovoj lokaciji i ni približno ne podsjećaju na pustinju. Unatoč tome, rezervat krije veliko botaničko blago, jedino takvo u Hrvatskoj.
Pješčarske vrste
Dijelom je ovdje rezervat još obrastao autohtonom pješčarskom vegetacijom, s posebnim vrstama prilagođenim za ovakvo neobično stanište. Vegetacija je ovdje, dakle, posebna te iako oku laika nevidljiva, sastavom vrsta izdvaja se iz okolice kao oštra stijena u moru. Tu su ponajprije dvije vrste trave. Ona sa širokom metlicom je vlasulja bradica, a ona s užim cvatom sličnom pšenici je gladica. Zajedno predstavljaju prirodnu pješčarsku vegetaciju, botaničkim rječnikom zvanu psamofilna vegetacija. Takve su biljke posebno prilagođene životu na tako nestabilnoj podlozi. Da smanje gubitak vode, listovi su se evolucijom smanjili, često su prekriveni dlakama, voskom ili su preobraženi u bodlje.
Da se odupru naletima vjetra, imaju čvrste stabljike i listove, a brz rast ih spašava od zatrpavanja koje stalno prijeti. Uz njih, neke od psamofitskih vrsta su majčina dušica pješčarka, trputac vuzlika, poljski pelin, trobridi lanolist i druge.
Ovdje se održava i islandski lišaj. Na pijesku žive i mnoge životinje, iako većina njih nije vezana isključivo za ovu podlogu. Mravlji lav jedna je od najčešćih vrsta životinja na pijesku. Ličinka ove vrste kukca živi ukopana ispod površine pijeska, na dnu jamice. Hrani se životinjama koje padnu u jamicu. Uz pijesak su usko vezane i ose pješčarice. Ženke kopaju kanale u pijesku, dužine do 20 cm, u kojima se razvija jedna ličinka. Ličinku hrane kukcima koje kontinuirano donose tijekom dva tjedna do prelaska ličinke u stadij kukuljice. Plavokrili pješčarski skakavac čest je na pijesku, a uočit ćemo ga najčešće tek kad poleti kada stanemo pored njega. Boja tijela ovog kukca oponaša pijesak na kojemu ova vrsta živi.
Nalazimo i drugi kukci poput uholaža, skakavaca, mrava, gušteri poput livadne gušterice i zelembaća, zmije kao što je smukulja, dolaze zečevi, fazani, srne i druge životinje.
Zarastanje pijesaka
Na području rezervata danas je nađeno oko 120 vrsta biljaka, što je znatno manje od njih 166, koje je zabilježio Ivan Soklić davne 1943. godine. Na modernom popisu nedostaju mnoge pješčarske vrste, a s druge strane, u novije su doba zabilježene vrste koje Soklić nije našao. Tu su ponajprije biljke koje nastavaju vlažnije tlo bogato hranjivima, odnosno “normalna flora” kontinentalne Hrvatske. Na rubovima te pridošle vrste čine gustu prepreku neometanom hodu, ponekad i nepremostivu prepreku.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
To se posebno odnosi na zečjak ili zaik, kako ga lokalno nazivaju. Taj grm tamnozelene boje početkom lipnja okiti se intenzivno žutim cvjetovima, oživljavajući pomalo monotonu žućkasto-zelenu nijansu rezervata, a podsjeća na brnistru. Osim njega, tu je dom našla kupina, zatim bazga, ambrozija i ostale biljke koje potiskuju psamofilnu vegetaciju rezervata. Nadalje, uz sam rub, prema poljima kukuruza i pšenice uzdižu se svijetlozeleni bagremi, mlada stabla što prijete da se dalje nastane na već zaposjednutom području pijesaka. U proljeće je to još podnošljivo, no poslije će bilja biti preko glave, pa noge posjetitelja znaju biti krvave od probijanja kroz guštaru.
Zarasli Đurđevački pijesci sa znanstvene su strane sasvim normalna pojava, prirodan proces, jer se nalaze na području koje dulje vrijeme teži prema šumi. Čak kad se očisti gornji sloj tla, ponovno kliju tipične pješčarske biljke, ali i klijanci bagrema, zečjaka, ambrozije. Zbog visokih okolnih šuma, vjetar slabi i gubi erozivnu snagu, a humus nastaje odumiranjem biljaka i životinja.
Podravski pijesci – rasprostranjenost
Podravski pijesci su smješteni u pitomoj podravskoj ravnici s brojnim poljima te raštrkanim kućama i zaseocima u okolici Đurđevca. Krajolik je to odavno izmijenjen tisućljetnim boravkom ljudi, još od predrimskih vremena. Ipak, usred ravnice uzdižu se humci, a iako nevelika, ta uzvišenja jasno se ističu u nizini. To su zapravo pješčane dine, danas debelo zarasle vegetacijom i zbog toga neprimjetne. Neke od njih još su prije nekoliko desetljeća bile otvorene, pa su ljudi iz njih vadili pijesak za osobne potrebe. Uz to, ove dine ne protežu se samo oko rezervata Đurđevačkih pijesaka, nego na mnogo širem području od sela Molva do Podravskih Sesveta, dobrih 20 kilometara udaljenosti!
Sadašnji rezervat čini tek mali dio pijesaka u Podravini. Ne samo sela, nego i cijeli jedan grad, Đurđevac, nastao je dijelom na tom sipkom materijalu. Tako je poznata tvrđava, s koje su Picoki ispalili pijevca i obeshrabrili Turke (i stvorili legendu o pijescima) sagrađena na velikoj dini, usred močvarnog tla ili bereka, kako ih ovdje zovu. Malo selo pokraj Kalinovca zove se Pijeski, što dovoljno jasno govori o tlu na kojem je podignuto. Ovo su uvijek bili siromašniji posjedi, jer takva zemlja nije plodna, a i teško je na njoj raditi. Postoji u Đurđevcu cijela četvrt zvana Peski, ali i dalje, poznata katedrala u Molvama na rubu je prostiranja pijesaka.
Posljednji ostaci izloženog pijeska danas se mogu naći samo na pjeskari kod Draganaca poznatoj kao Kloštarski pijesci. Strojevi su otkrili minijaturnu pustinju koja je sada posljednja uspomena na živi pijesak. Na površini su sitna pješčana rebra, ne veća od nekoliko centimetara. Nastala su stalnom igrom vjetra, koji u svakom trenu može puhnuti i na trenutak zaslijepiti čovjeka.
Nastanak podravskih pijesaka
Veliku ulogu u nastanku Podravskih pijesaka imao je vjetar, a za većinu ljudi možda neočekivano – i voda. Pijesak i voda često ne idu zajedno, no ovdje su saveznici, barem u rađanju sadašnjih pijesaka prije mnogo tisuća godina. Pustinjska priča počinje daleko odavde, u visokim planinama stotinama kilometara daleko. Naime, analizom sastava i oblika pješčanih zrnaca utvrđeno je da on potječe od kristalnih škriljevaca Alpa. Zbilo se to za topljenja leda nakon posljednjeg ledenog doba. Nabujala je Drava tada nosila velike količine do tada zarobljene raspadnute stijene nastale struganjem ledenjaka, ono što mi zovemo kamenom, šljunkom i pijeskom.
Kada bi se ta velika rijeka sezonski snizila, taložila bi taj materijal na izloženo dno i obalu. Za tog suhog razdoblja, jak je vjetar s Alpa dizao taj pijesak i odlagao ga po Panonskoj nizini, tako i u Podravini, a dio i podno Bilogore. Na nekim mjestima njegova debljina doseže i do 80 metara. Na taj način smješten pijesak mijenjao je svoj izgled zajedno s kasnijim smjenama sušnijih i vlažnijih razdoblja. U vlažnijem bi ga razdoblju naselile biljke i stvorile humus, a u sušim bi poprimio stepski karakter i izgubio dio organske tvari. Postao bi tada opet pokretan, živ pijesak.
Ljudi oblikuju podravske pijeske
Pijesak snažno određuje ovdašnji reljef, ali i više od toga. Osim na biljni i životinjski svijet, utjecao je na povijest ljudi, njihov razvoj i život općenito. Kada su ljudi došli u ovaj kraj, pijesci su bili uspavani pod zelenim biljnim pokrivačem. Probudio ih je čovjek krčenjem šuma, širenjem poljoprivrede i ispašom stoke. To se zbivalo od 17. do 19. stoljeća, kada se pojačano naseljavalo područje između Đurđevca i Drave te su se razvijale ljudske aktivnosti na njemu. Kako su pijesci tada izgledali, opisuje Dragutin Hirc u svojem poznatom djelu “Prirodni zemljopis Hrvatske” iz 1905. godine: “Počevši od sjeverne strane Molva, pa prema jugoistoku do Sesveta i dalje, uzdižu se gomile, humovi, brežuljci, jarci i klanci od samog pijeska, na kojem ne rodi ništa, jer rahli pijesak bježi pred plugom i lopatom, a ljeti je tako vruć, da bi u njem svaki prirod izgorio”.
Na ovom području su za vrijeme turske prijetnje živjeli vojnici stočari, spremni u svakom trenutku za obranu granice. Tijekom tog dugog razdoblja, u vrijeme mira oni su od svojih domova preko područja pijesaka do ljetnih konaka vodili stoku da pase. Pod kopitima stoke i njihovim stopalima pijesak se uspijevao obraniti od navale biljaka i ostao je pokretan. Međutim, raspadom Vojne krajine stanje se drastično promijenilo. Đurđevac je tada izgubio oko 1500 stanovnika, koji su naselili konake – stočarske stanove. Jedan od uzroka bio je i raspad tradicionalnih obiteljskih zadruga i podjela zemlje kada su sinovi nasljednici dobili konake.
Krvavi podravski pijesci
Novi stanovnici konaka i istočnog Đurđevca našli su se u problemima s pijeskom. On im je nasipavao usjeve, vinograde, ulazio u kuće pa je čak stvarao zdravstvene probleme. Ljudi su si stoga nastojali olakšati život i obuzdati to nestabilno i nepoželjno tlo. Prvi korak u smirivanju bilo je grabljanje kojim su se dine poravnavale, a nakon toga kopali su se kanali u koje se sadio zečjak. Ta biljka sprječava da vjetar odnosi poravnat pijesak, zatim brzim i grmolikim rastom štiti ostale sadnice. Između tih kanala posijana je trava, najviše vlasulje bradice. Konačno, posađeni su bagrem i bor da se smanji brzina vjetra i spriječi premještanje pijeska. S mnogo truda, peski su zaustavljeni, s manjim iznimkama.
Podravski pijesci – zaštita i očuvanje
Jedan od ostataka upravo je rezervat Đurđevački pijesci, 1963. proglašen kao poseban geografsko-botanički rezervat površine oko 20 hektara. Svrha osnutka takvog zaštićenog područja bila je očuvati jedinstven pješčarski reljef te pripadajuću floru i faunu. Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Koprivničko-križevačke županije stoga ulaže napore da zaustavi njihovu sukcesiju. Čisti se humus, u nastojanju da vratimo dio originalnog pješčarskog staništa. U svijetu koji postaje sve sličniji, Podravski pijesci svakako su snažan lokalni, ali i nacionalni fenomen koji se izdvaja iz tipične slike ruralne Podravine. Čovjek ih je probudio iz dugog sna, pokazao svijetu svu njihovu ljepotu, a zatim ih nastojao opet uspavati kada je osjetio da mu smetaju. Samo ih čovjek opet može održati na životu, onako slobodne, pustinjske.
O autoru
