Jedna od naših najljepših, ali i najrjeđih ptica, zlatovrana (Coracias garrulus) je kritično ugrožena gnjezdarica Hrvatske.
Da nema šarenog perja, zlatovrana bi se mogla zamijeniti s malo većom vranom; čak se i glasa slično. Trbuh i glava su joj tirkiznoplavi, a krila su tamnoplave, smeđe i crne boje. Tijelo je snažno, na glavi su velike oči i snažni, dugi kljun. Noge su sitne i tanke s malim pandžama.
Zlatovrana živi na rubovima otvorenih šuma, uz livade, pašnjake ili oranice gdje nalazi dovoljno hrane, često u blizini vode. Lovi kukce i ostale člankonošce, katkad guštere, vodozemce ili male sisavce. Najčešće promatra okoliš s povišene grane ili stupa i kada uoči plijen, obrušava se na njega i hvata ga. Veći plijen drži u kljunu i udara u kamen da ga ubije. Zlatovrana je najaktivnija rano ujutro ili navečer, a danju je često primirena na promatračkome mjestu.
Gnijezdi se u već postojećim dupljama drveća ili kopa rupe duge oko pola metra u zemljanim obroncima. Parenje započinje u kasno proljeće te ženka leže do šest jaja na kojima uglavnom sama leži. Kad se poslije 18 dana izlegu mladunci, hrane ih oba roditelja tridesetak dana i potom izlaze iz gnijezda. Na jug Afrike seli se u kasno ljeto, a vraća se u travnju.
U Hrvatskoj se zlatovrana gnijezdila u Hrvatskom zagorju i Podravini do kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća, no nestala je. Tek je 2010. opet uočeno njezino gniježđenje, ali u Ravnim kotarima.
O autoru
