Zaštita prirode
Da bi se spriječila ili barem ublažila ugroženost prirode, razvila se zaštita prirode i okoliša.
Tradicionalno su se štitila određena područja, a najpoznatiji su nacionalni parkovi. U Hrvatskoj imamo osam nacionalnih parkova: Brijuni, Kornati, Krka, Mljet, Paklenica, Plitvička jezera, Risnjak i Sjeverni Velebit. U njima su ljudske aktivnosti znatno ograničene, a najčešća gospodarska aktivnost je turizam. Provedbu i upravljanje osiguravaju stručne službe zaštite i nadzora, propisani su uvjeti zaštite prirode, svaki ima stručnu podlogu i plan gospodarenja.
Nešto je manji stupanj zaštite u parkovima prirode. U Hrvatskoj ih imamo jedanaest: Biokovo, Kopački rit, Lonjsko polje, Medvednica, Papuk, Telašćica, Velebit, Vransko jezero, Učka, Žumberak-Samoborsko gorje i Lastovsko otočje.
Uz to postoje dodatne razine zaštite: 2 stroga i 58 posebnih rezervata prirode, 2 regionalna parka, 115 spomenika prirode, 84 značajna krajobraza, 28 park-šuma i 121 spomenik parkovne arhitekture. U Hrvatskoj je i nekoliko međunarodno zaštićenih područja: Plitvička jezera na popisu su svjetske baštine UNESCO-a, Velebit i Mura-Drava-Dunav UNESCO-ovi su rezervati biosfere, a pet je područja na popisu međunarodno vrijednih močvara Ramsarske konvencije: Kopački rit, Lonjsko polje, Crna mlaka, Neretva i Vransko jezero.
Neke naročito ugrožene vrste dodatno su zaštićene, posebice jer mnoge žive i izvan zaštićenih područja. Zakon o zaštiti prirode naziva ih strogo zaštićenim divljim vrstama. Proglašava ih ministarstvo mjerodavno za zaštitu prirode na prijedlog Državnog zavoda za zaštitu prirode. Na taj način zaštićena je 61 vrsta sisavaca, 309 vrsta ptica, 33 vrste gmazova, 13 vrsta vodozemaca, 102 vrste riba, velik broj beskralježnjaka, 348 vrsta gljiva i gotovo 1000 vrsta biljaka. Zakonom ih je zabranjeno uznemiravati, a nisu dopušteni lov, branje ni ostale negativne aktivnosti, a u slučaju prekršaja propisane su odgovarajuće kazne.
Posljednjih godina uz postojeću postoji i nova razina zaštite prirode. Prvo je to bila nacionalna ekološka mreža, koja je prerasla u europsku mrežu NATURA 2000. Ta su područja važna za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova, a određuje ih Direktiva o pticama i Direktiva o staništu. NATURA 2000 u Hrvatskoj obuhvaća 36,73% kopnenog teritorija i 15,42% obalnog mora,. To je jedan od najvećih udjela ekološke mreže u Europi, a proizlazi iz golemoga prirodnog bogatstva Hrvatske, ali i iz velikih nenaseljenih prostranstava Like, Velebita i Biokova, dok je u Nizinskoj Hrvatskoj postotak otprilike kao i u drugim zemljama. Za razliku od tradicionalnih zaštićenih područja, ekološka mreža štiti sva vrijedna staništa i ugrožene vrste s posebnih popisa. Oko 26% ekološke mreže zaštićeno je u jednoj od devet nacionalnih kategorija zaštićenih područja (87% zaštićenih područja uključeno je u ekološku mrežu Natura 2000).
Također, mnogo je više takvih područja: 571 poligonsko Područja očuvanja značajnih za vrste i stanišne tipove (POVS), 171 točkasto Područja očuvanja značajnih za vrste i stanišne tipove (najvećim dijelom špiljski objekti) (POVS) te 38 poligonskih Područja očuvanja značajnih za ptice (POP).
NATURA 2000 Interaktivnu web kartu pogledajte OVDJE.
Granice tih područja su “nenametljive”, neoznačene na terenu i nema ograničenja u kretanju. Njima upravlja mjerodavno ministarstvo, a stručno se njima bavi Državni zavod za zaštitu prirode. U područjima NATURA 2000 prati se stanje (monitoring) kvalifikacijskih vrsta i staništa i donose se planovi upravljanja. U slučaju zahvata koji mogu bitno utjecati na ciljeve očuvanja pojedinog područja NATURA 2000, provodi se ocjena prihvatljivosti.
O autoru
