Krka

Krka

Krka je naša najpoznatija jadranska rijeka, omiljena među turistima. To može zahvaliti dobroj pristupačnosti i organiziranim boravcima u istoimenom nacionalnom parku. Krasi je predivan Skradinski buk, jedan od naših najpoznatijih slapova.

Voda slapova koji oduševljavaju na Skradinskom buku skuplja se kilometrima daleko, dalje čak od glavnog izvora koji je udaljen 72,5 kilometara. U Krku se slijevaju kiše i otopljeni snijeg sa širokoga okolnog područja, uključujući planine poput Dinare i Svilaje, ali i iz Bosne i Hercegovine. Tako na vrhovima planina oko Knina padne dvostruko više oborina (srednja godišnja količina je 1750 mm) nego na ušću Krke (srednja godišnja količina iznosi 850 mm). Voda kroz propusne stijene odmah otječe u podzemlje i zamršenim podzemnim putovima cijedi se i polako dolazi do izvora. Krka izvire podno Dinare nedaleko od Knina, ispod Topoljskog buka, slapa kojim se rijeka Krčić ulijeva u Krku. Upravo je ovo prva u nizu pojava koje obilježavaju tok Krke. Naime, njezino se vrelo nalazi u unutrašnjosti 22 metra visokog slapa, odakle voda snažno kulja ispod sedrene zavjese.

Krka prve kilometre teče gotovo na ravnom terenu Kosovog, Petrovog i Kninskog polja. Ovdje u ravnom krškom polju ima dovoljno mjesta da izgradi aluvijalnu ravnicu nastalu taloženjem rijekom nošenih ostataka okolnih stijena. Tu nalazimo pijesak, šljunak i barsko-jezerske sedimente. Blizina vode, meko i ravno tlo s humusom na tim ravnicama omogućuju poljoprivredu. Najveće ravnice su Liver, Vukša, Marjanovića torovi, a široke su do 250 metara. Rijeka polako teče u sjeni stabala, uz poneki brzac ili šljunčano-pješčani sprud, a dno je uvijek vidljivo blizu, jer rijeka ovdje još nije duboka. Kroz bistru vodu šmugne pastrva i nestane u bujnoj vodenoj vegetaciji, gdje se i mrijesti. Uz rubove vode izlazi na površinu te se pojavljuju i sekundarni izvori. Stoga je uz Krku nastalo više rječica koje ju obogaćuju: Krčić, Kosovčica, Orašnica, Butižnica. Poslije, kod Skradinskog buka, pridružuje joj se Čikola s Vrbom, pa cijeli slijev zauzima više od 2500 km2. I dalje Krka skuplja vodu s još nekoliko većih izvora, na kojima izviru podzemni tokovi s okolnih krševitih područja. Veći izvori su Miljacka i Jaruga te Torak u Čikoli. Krka dobiva vodu i od udaljene Zrmanje, koja ljeti zbog toga presuši, jer najveći dio vode podzemnim putem teče do izvora imena Miljacka.

Krka kod Brljanskog jezera izlazi iz polja. Nema više meke i plodne zemlje nego uz obalu nalazimo pravi, ljuti krš. Na žarkom ljetnom suncu sjevernodalmatinske vapnenačke zaravni rastu samo najotpornije biljke, pune trnja i malih, kožastih listova. Vode ovdje nema ni za lijek, a kamenje isijava vrućinu poput žeravice. Zato je rijeka koja se pjeni na većim brzacima i stijenama u ovom surovom krajoliku poseban prizor. Ipak nije lako doći do vode, jer Krka teče dubokom i strmom klisurom. Mjestimice su litice kanjona toliko strme da čovjeka hvata vrtoglavica kada pogleda toliki prostor ispod sebe. Ipak, na mjestima gdje je stijena podložnija mehaničkom raspadanju, rijeka se može nešto proširiti. Takva su mjesta Roški slap, kod manastira Krka, na sjevernom dijelu Visovačkog jezera. Poprečni rasjedi i tektonski lomovi u terenu na nekim mjestima također proširuju njezin kanjon.

Kao šlag na torti kanjon Krke ukrašavaju slapovi. Tu i tamo nalazimo sedru u obliku većih ili manjih nakupina, no na nekoliko mjesta goleme sedrene barijere zapriječile su tok i natjerale rijeku da se ruši preko njih. Voda pršti na sve strane, a sunce blista na maglici duginih boja od sitnih kapljica. Zbog obilja vode, oko slapova raste vrlo gusta sredozemna vegetacija čineći doista prave vodene oaze života. Najpoznatiji i veličanstven svakako je Skradinski buk, ali tu je još šest velikih slapišta. Prvi u nizu je Bilušića buk s dvije glavne terase i još nekoliko manjih na 300 metara dužine te s ukupnim padom od 22,4 metra. Slične je veličine i slap Brljan dva kilometra nizvodno. Brljan je najljepši u proljeće kada ima vode i sve se zazeleni. Kroz prepreku prolazi cesta, a tu je bila još u antičko doba, o čemu svjedoče ostaci obližnjeg rimskog logora Burnuma iz 1. stoljeća. Ostaci njegovih lukova i danas dominiraju krajolikom, a tu je i poveći amfiteatar.

Samo pola kilometra od Brljana rijeka naglo skreće, a tu se obrušava Manojlovački slap, sa svoja 32 metra visine najviši na Krki. Ukupna visina slapišta sa svim kaskadama iznosi gotovo 60 metara, a dužina je čak 500 metara. Slap je, nažalost, suh u ljetno doba zbog manjka vode, a najljepši je u proljeće kada se napuni vodom, a vegetacija buja. Iza najvećeg slijedi najmanji slap Rošnjak s visinom od svega 8 metara. Dojam grandioznosti zato popravljaju litice kanjona visoke i 200 metara, pa je ovaj slap nepristupačan i jedini bez mlinica. Ljeti ni ovdje nema vode. Stiješnjen u kanjonu nalazi se i slap Miljacka. Tri veće i mnogo manjih sedrenih terasa dosežu 24 metra visine.

Uz ovaj slap izgrađena je hidroelektrana, a u blizini je špilja Miljacka. Za visokih voda tu izvire podzemna rijeka, odvojak Zrmanje, a kada se povuče, u špilji ostaje jezero dugo 200 metara. Špilja je vrlo važna zbog podzemne faune s mnogo endema, poput čovječje ribice. Ona je također odmaralište velikog broja šišmiša. Veliko bogatstvo Nacionalnog parka Krka čini još četrdesetak špilja s endemičnim životinjama: stigobiontni puž, troglobiontski lažištipavac, troglofilni jednakonožni rak, marifugija, dalmatinski špiljski konjic i druge. Njih nije lako vidjeti – žive u vječnoj tami, neke su sitne, a druge, poput čovječje ribice, žive u špiljskim jezerima. Ni veće životinje nije lako zapaziti na otvorenome – posebno ugrožene vrste poput vuka, vidre ili divlje mačke.

Duboki kanjon od Manojlovačkog slapa i dalje prati rijeku. Poslije dugog brzaka počinje usporenje, odnosno nastane jezero, koje je prouzročila udaljena barijera Roškog slapa. Ovdje su se poput dvaju drevnih stražara sa suprotnih strana nad rijeku nadvili srednjovjekovni gradovi Trošenj i Nečven. Ovo je jedno od najljepših mjesta na toj rijeci. U proširenju što ga čini spoj Carigradske drage s rijekom Krkom smjestio se još jedan sakralni dragulj – manastir Krka ili manastir svetoga Arhanđela. Čak 14 kilometara nema slapišta, ali se isplati čekati. Roški slap dug je čak 650 metara, širok 400 metara i visok 22,5 metara. Njegov početni dio čine manje barijere poznate po nazivu Ogrlice, jer se upravo tako i doimlju za visokih voda. Potom se rijeka grana te stvara brojne rukavce i otočiće, a sam kraj je najspektakularniji jer se vodena lepeza od 15 metara ruši u Visovačko jezero. Zbog prilaza, ovaj slap je od davnine bio zanimljiv ljudima koji su tu podignuli brojne mlinice. Još od antike preko slapa vodi cesta, a u blizini je i naselje.

Krka se ispod Roškog slapa proširuje u Visovačko jezero, tipično protočno jezero kakva imamo na Plitvicama, Mrežnici i ostalim krškim rijekama sa sedrenim barijerama. Voda tu sporije teče, pa se na obalama stvara prava močvarna vegetacija. Sedrena slapišta također stvaraju slične uvjete. Na rubovima rastu ljutak, kukavac i ljepuška, biljke slične šaševima. U dubljoj vodi prevladavaju trska i rogoz, površinu prekrivaju lopoč i lokvanj, a s dna izviru borak, krocanj… Rijeka je u krškom bezvodnom području stvorila niz novih, vodenih staništa kojih ovdje inače ne bi bilo.

Kada dodamo tipičnu kršku vegetaciju, očuvanu u nedostupnom kanjonu (šume bijeloga graba i njezine degradacijske stadije makiju i garig, šikare, kamenjare, travnjake…), ne začuđuje brojka od 860 vrsta i podvrsta biljaka. Raznolikost povećava postupan prijelaz iz vazdazelene eumediteranske u listopadnu submediteransku vegetaciju. Uz bogatstvo biljaka i staništa ide i bogatstvo faune. U vodama živi više vrsta endemičnih riba: zlousta, glavatica, sval, drlja, svjetlica, oštrulja, mren, ilirski klen, visovački glavočić te dalmatinska gaovica. Oštrulja je posebno zanimljiva, jer je jedini predstavnik svojega roda na svijetu te je endem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iako je vrlo zanimljiva životnog stila, o njoj se vrlo malo zna, a populacije su ugrožene pregradnjom i regulacijama rijeka. Naziv oštrulja ili oštrulj nije dobila od uske i jako zašiljene glave nego od istaknute tvrde bodlje s nazubljenim unutarnjim rubom u leđnoj peraji. Tijelo joj je gotovo uvijek golo, bez ljusaka, što je česta prilagodba podzemnom načinu života.

Malo se zna o životu tih riba za to vrijeme. U proljeće se vraćaju na svjetlo dana. Podnose smanjenu koncentraciju kisika, ali i nedostatak hrane. Sve to pokazuje prilagodljivost promjenjivim životnim uvjetima koji vladaju u rječicama u kojima pribiva. Oštrulje žive u jatu, a hrane se planktonima, algama i ostalim obraštajem na biljkama te beskralježnjacima, posebice ličinkama vodenih kukaca. Gutaju plijen s pomoću četiri ždrijelna zuba. Sezona parenja počinje u proljeće tijekom visokog vodostaja. Mužjak tada posvijetli, ali dobije tamnije mrlje. Stalno pliva uz ženku dok ona traži mjesto da odloži jaja u plitkoj vodi pri temperaturi 13 – 17 ºC. Ženka u to vrijeme ima posebnu cjevčicu za odlaganje jaja, sraslu s prvom šipčicom podrepne peraje. Dok ih mužjak oplođuje, ona nekoliko tisuća jaja odlaže u pukotine između stijena i korijenja biljaka.

Zbog ljepote i spokoja Visovačkog jezera, već su u 14. stoljeću na otočiću Visovcu samostan izgradili pustinjaci sv. Augustina. Na kraju Visovačkog jezera Krki se pridružuje Čikola, koja je do toga mjesta prevalila 46 kilometara. Izvire na padinama Svilaje, donji tok joj prolazi dubokim kanjonom, još strašnijim od Krkina. Na vrhu kanjona još se uzdižu impozantni ostaci srednjovjekovne utvrde Ključice s koje puca prekrasan pogled na kanjon. Napokon, 49 kilometara nakon izvora Krke, ispriječio se Skradinski buk.

Ta golema sedrena prepreka promijenila je krajolik – usporila je tokove Krke i pritoka Čikole te stvorila Visovačko jezero. Žamor i gužva turista nimalo ne umanjuju doživljaj ovog čuda prirode koje se prostire na čak 800 metara dužine i do 400 metara širine. Visinsku razliku od 47,5 metara savladava 17 većih i mnogo manjih terasa, otočića, rukavaca, tršćaka i šumaraka. Sve je to moguće vidjeti, čuti i omirisati tijekom šetnje po uređenim pješačkim stazama, neke su u debeloj sjeni smokava, vrba, jasena i ostalog drveća. Nekoliko vidikovaca pruža pogled iz nekoliko kutova.

Osim divne prirode, može se osjetiti čar starih mlinica, valjavica i stupa. Velika snaga vode Skradinskog buka bila je vrlo važna za mljevenje žita za cijelu širu okolicu Dalmacije u doba kad još nije bilo električne energije, a spominju se još u davnom 13. stoljeću. Ovdje je u najboljim danima radilo do 130 takvih objekata. Znali su mijenjati vlasnike, uzrokovati svađe, donosili su velike prihode, a od njih je živio i Šibenik. Izgrađeni su od sedre, kamena i drva, materijala kojeg ima u obilju, na mjestima jačeg pada vode, često uz žive stijene i špilje.

Danas je najbolje očuvana Gornja kuća na Skradinskom buku, koja vjerno ilustrira funkciju objekta, ali i život mlinara. U prizemlju je mlin s mlinskim kolima gdje žrvanj trlja i siječe žito između dvaju mlinskih kamena, od kojih se jedan okreće. Snagu vode regulira ustava sa šest kanala koji vode do mlinskih kola. Energiju vode nadalje iskorištava stupa u obližnjoj sedrenoj špilji, gdje se izvodila posljednja faza u nastanku domaćeg sukna i pokrivača. Jak mlaz vode udarao je u palce grede i pokretao dva snažna drvena čekića, koji su lupali po suknu i smekšavali ga. Uz stupu su koševi u kojima su se prali i omekšavali razni proizvodi od sukna. Život mlinara i obitelji olakšavale su kuhinja na katu, stan i staje za životinje.

Danas mlinice više nisu u prvotnoj upotrebi, a neke su progutali sedra i drveće, no dio je preuređen u suvenirnice i konobe, jer Skradinski buk je veliko turističko odredište gdje ljeti šeću tisuće ljudi. I kao nekad, Krka ostaje magnet − turizam je glavna gospodarska grana okolnog kraja, a u njemu radi velik broj i stalnih i sezonskih radnika koji održavaju mnoge sadržaje na povećem prostoru.

Među starim građevinama na Skradinskom buku je jedna novija i veća. Hidroelektrana Krka bila je u to doba (1895.) jedna od prvih u Europi, pa je Šibenik dobio struju prije Beča, Budimpešte, Rima, Londona i još nekih gradova, a otvorena je samo dva dana nakon Tesline brane na Niagari. Više ne proizvodi struju, ali je zaštićena kao spomenik industrijske arhitekture. Danas, dakako, ne bi bila dopuštena ovakva znatna ljudska intervencija. Da bi se zaštitio temeljni fenomen, ali i osigurao održiv razvoj, osnovan je 1985. godine Nacionalni park Krka. Park zauzima površinu od 109 km² te gornji i srednji tok rijeke Krke (dva kilometra nizvodno od Knina do Skradina) i donji tok Čikole (obuhvaća ušće i 3,5 km kanjona rijeke), na prostoru gradova Knina, Drniša, Skradina i Šibenika i općina Ervenika, Kistanja i Promine.

Već ispod Skradinskog buka osjeti se utjecaj mora. Miris mora sve je jači, prati ga slika jedrilica i brodova, dok cipli plivaju gotovo ispod slapova, a jegulje se provlače po pridnenom kamenju. Također, kanjon rijeke opet se sužava i tako teče kao estuarij do Skradina, staroga gradića predivnih kamenih kuća i ulica, ali s modernom marinom. Krka se opet širi u prostrano Prokljansko jezero, a zatim vraća u kanjon. Dolazi u velik Šibenski zaljev s gradom Šibenikom. Na izlazu iz Šibenskog zaljeva opet se sužava, a dubina se povećava do 43 metra na ušću. Zadnjih 23,5 kilometara Krka protječe kroz dolinu potopljenu morem − estuarij. Tako je završila put, no zapravo je samo zaokružila vječni ciklus kruženja vode, stvarajući usput na svakom koraku čudo prirode i kulture.

O autoru
Goran Šafarek
Goran Šafarek
Goran Šafarek je fotograf, snimatelj, biolog, autor i avanturist. Sudjelovao je u brojnim stručnim i znanstvenim projektima u Hrvatskoj i svijetu, objavio je više od stotinu članaka u popularno-znanstvenim časopisima poput National Geographica i Meridijana, snimio nekoliko dokumentarnih filmova te objavio nekoliko knjiga.
Više o autoru...