Plavun je ljepotan močvarnih voda Europe, ali i neželjeni uljez drugdje u svijetu. Što znamo o ovoj neobičnoj biljci sa žutim cvjetovima?
U tišini jezera, gdje se vodena površina tek povremeno zatalasa od leta vretenca, raste akvatička (vodena) biljka koja istovremeno oduševljava i zabrinjava. Plavun (Nymphoides peltata), vodeni je “ukras” europskih močvara. No, iza njezine privlačne vanjštine krije se i priča o prilagodbi, osvajanjima i ekološkim izazovima. Dok se u Europi bori za opstanak, na drugim kontinentima postaje opasna invazivna vrsta.
Opis
Plavun je višegodišnja biljka iz porodice Menyanthaceae koja na prvi pogled podsjeća na lokvanj. Ima okrugle plutajuće listove s izraženim žilama, dok su joj cvjetovi žute boje, promjera 3 do 5 centimetara, često resasto obrubljeni i izdižu se iznad vode na tankim stapkama.
Pod vodom skriva čitav sustav puzajućih izdanaka koji joj omogućuju brzo širenje. Cvjeta od lipnja do rujna, a njezini svijetli cvjetovi privlače brojne kukce, među njima i rijetke vrste vodenih oprašivača.
Rasprostranjenost
Prirodno stanište plavuna obuhvaća mirne i plitke vode Europe i Azije – jezera, kanale, ribnjake, močvare i usporene rijeke. U Hrvatskoj se može pronaći na nekoliko lokaliteta, među kojima su dijelovi Podravine, Kopački rit i Lonjsko polje.
Najviše voli osunčana staništa s bogatim muljevitim dnom, gdje može tvoriti guste kolonije koje prekrivaju velike površine vodenih površina. No, iako je u domovini dio osjetljivih ekosustava, njegovo širenje izvan tog konteksta donosi probleme.
Ugroženost
Unatoč svojoj vitalnosti, u Europi je plavun ugrožena i rijetka biljka, osobito zbog gubitka močvarnih staništa, onečišćenja voda i regulacije vodotokova. U mnogim zemljama, uključujući Hrvatsku, nalazi se na popisu strogo zaštićenih vrsta, a svaki primjerak je zakonom zaštićen.
No, izvan Europe, osobito u Sjevernoj Americi i Australiji, situacija se mijenja. Tamo je plavun invazivna vrsta – unesena kao ukrasna biljka, brzo se proširila i prekrila površine jezera i rijeka, istiskujući autohtonu floru i narušavajući ravnotežu vodenih ekosustava. Zbog brzog razmnožavanja i otpornosti na iskorjenjivanje, predstavlja ozbiljnu ekološku prijetnju.
Plavun je tako postao simbol paradoksa biološke raznolikosti: tamo gdje je prirodno nastao, treba ga čuvati kao dragulj ugroženih močvara, a tamo gdje je nepozvan – nužno ga je kontrolirati. U oba slučaja, podsjeća nas koliko je tanka granica između ljepote i prijetnje u prirodnom svijetu.
O autoru
