Crveni mukač (Bombina bombina) je mala, ali upečatljiva žaba poznata po zbornom proljetnom glasanju i jarko šarenom trbuhu koji služi kao upozorenje grabežljivcima.
Crveni mukač (Bombina bombina) jedna je od onih životinja koje se češće čuje nego što se odmah vidi. U proljeće se iz plitkih bara, lokvi i poplavnih staništa javlja njegovo prepoznatljivo zborno glasanje, po kojem je ova mala žaba i dobro poznata. Iako je sitan rastom, crveni mukač lako privlači pažnju svojim živopisnim trbuhom, čija jarka boja nije slučajna: ona služi kao upozorenje predatorima da ga nije pametno dirati.
Kako izgleda crveni mukač
Crveni mukač (Bombina bombina) na prvi pogled ne djeluje osobito upadljivo. S gornje strane tijela to je mala, zdepasta i bezrepa životinja hrapave kože i kratkih nogu, dugačka do oko 5 centimetara. Leđa su mu najčešće tamnomaslinasta, prošarana tamnijim mrljama, pa se lako stapa s muljevitim i vodenim okolišem.
No pravo iznenađenje skriva se s donje strane tijela. Trbuh mu je žućkast, narančast do jarkocrven, s nepravilnim tamnim šarama, zbog čega je ova vrsta jedna od vizualno najupečatljivijih naših vodozemaca. Ta boja nije ukras, nego važan oblik obrane. Kada je ugrožen, crveni mukač svojim jarkim trbuhom upozorava grabežljivce da nije bezopasan.
Uz to, njegova koža luči otrovne tvari koje ga čine nejestivim ili odbojnim mnogim predatorima. Zanimljiva je i njegova srcolika zjenica, kao i oči smještene visoko na glavi — prilagodbe koje mu pomažu u životu u vodi, gdje može diskretno viriti iz plićaka i motriti okolinu.
Otrovne tvari u koži crvenog mukača
Crveni mukač ne brani se samo bojom trbuha, nego i kožnim sekretima. U njegovoj koži nalaze se žlijezde koje pri uznemiravanju otpuštaju bioaktivne tvari, među njima i peptide iz skupine bombinina, karakteristične za rod Bombina.
Te tvari mogu predatorima biti neugodne, odbojne ili štetne, pa djeluju kao učinkovita kemijska obrana. Zbog toga jarko obojen trbuh nije slučajan: on služi kao upozorenje da životinju nije dobro napasti ni progutati.
Zanimljivo je da isti kožni sekreti imaju i zaštitnu ulogu protiv mikroorganizama, jer neki od tih peptida djeluju antimikrobno. Tako koža crvenog mukača nije samo vanjski pokrov, nego i važan dio njegove obrane i preživljavanja.
Gdje živi crveni mukač
Crveni mukač nastanjuje bistre močvare, pliće stajaćice, poplavne bare i spore nizinske tekućice. Najčešće je vezan uz nizinska područja, gdje bira mirnije, osunčane vode s bogatom obalnom vegetacijom.
Mnogi se zadržavaju uz obalu i u plićacima, često gotovo neprimjetni među muljem, vodenim biljem i odsjajima na površini. Iako ih nije lako uočiti, njihova prisutnost u proljeće postaje vrlo očita — ne zbog izgleda, nego zbog glasa.
Zašto “zborno pjeva” u proljeće
U proljeće iz bara i lokvi počinje odjekivati njihov osebujan zborni pjev. U usporedbi sa zvukovima koje proizvode zelene žabe, glasanje crvenih mukača doista djeluje poput male močvarne simfonije.
Glasaju se danju, a osobito intenzivno predvečer i uvečer. Mužjaci pritom napuhavaju središnji zvučni mjehur, kojim dozivaju ženke, ali i upozoravaju druge mužjake da drže razmak. U razdoblju parenja cijelo stanište može zvučati kao živ, pulsirajući zbor skriven među trskom i plićacima.
Razmnožavanje i razvoj
Kada ženka pristigne, mužjak je obuhvati prednjim nogama oko bokova, pa tako tijekom parenja oplođuje jaja koja ona polaže u vodi. Jaja su smeđa, polažu se pojedinačno ili u rahlim nakupinama do otprilike 30 jaja.
Iz njih se razvijaju punoglavci, koji se hrane algama i vodenim biljem. Tijekom ljeta rastu i razvijaju se, a krajem ljeta i početkom jeseni preobražavaju se u male mukače, duge svega 10 do 15 milimetara. I nakon preobrazbe mlade životinje uglavnom ostaju vezane uz vodu, iako povremeno mogu izaći i na kopno.
Čime se hrani
Crveni mukač hrani se sitnim vodenim životinjama. U vodi lovi račiće, vodene puževe i ličinke kukaca, a njegov jelovnik ovisi o tome što je dostupno u plićacima i među vodenim biljem. Punoglavci su drukčiji — oni se pretežno hrane algama i mekim biljnim materijalom.
Slična vrsta: žuti mukač
Srodna i naizgled slična vrsta je žuti mukač (Bombina variegata), kod kojega je na trbuhu više izražena žućkasta boja s crnim mrljama. Za razliku od crvenog mukača, koji je tipičan stanovnik nizinskih močvara, bara i sporih voda, žuti mukač češće nastanjuje šumske lokve, izvore i potoke, osobito u brežuljkastim i brdskim krajevima.
Razlikuju se i po glasanju. Iako se obje vrste glasaju mekanim, pomalo pjevnim zvukovima, crveni mukač poznat je po izraženijem zbornom proljetnom glasanju koje iz bara može zvučati poput male močvarne simfonije. Žuti mukač obično se glasa tiše, kraće i manje zborno, u skladu sa svojim manjim i skrovitijim šumskim staništima.
O autoru
