Become a Patron!
Priroda Hrvatske

Ptice grabljivice

Njihova pojava kod ljudi gotovo uvijek izaziva neku vrstu poštovanja i divljenja, dok kod manjih i slabijih, prije svega svog plijena, već i sama blizina ptice grabljivice najčešće dovodi do paničnog bijega u najbliži zaklon.

Tekst i fotografije: Tomislav Klanfar

 

Njihova pojava kod ljudi gotovo uvijek izaziva neku vrstu poštovanja i divljenja, dok kod manjih i slabijih, prije svega svog plijena, već i sama blizina ptice grabljivice najčešće dovodi do paničnog bijega u najbliži zaklon.

To je red ptica koji je zasjeo na vrh hranidbenog lanca, a pojedine vrste pokrivaju gotovo sve vrste staništa kojima su svojom građom idealno prilagođene. Uz prilagodbu staništu u kojem žive potreba za hranom također ih je savršeno dizajnirala lovu njihove glavne i najdostupnije hrane. U većini slučajeva, grabljivice sukladno imenu koje nose, grabe, t.j. hvataju živi plijen svojim oštrim kandžama.

Po građi tijela, obliku krila i načinu leta grabljivice se već iz daljine može relativno lako razlučiti od ostalih ptica. Međusobno razlikovati ih je ponešto teže, no ne i grupirati ih u nekoliko osnovnih rodova. Na taj način možemo si olakšati determinaciju vrsta te relativno lako zaključiti štošta o njihovom načinu života, lova i prehrani.

PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!

Gotovo sve ptice iz roda sokolova karakteriziraju srednje duga, uska i zašiljena krila te čvrsto i zbijeno tijelo. Oči sokolova su u odnosu na glavu velike i postavljene lagano prema naprijed kako bi pokrivale široko vidno polje te ujedno omogućile što bolji binokularni vid prijeko potreban za preciznost pri ekstremnim brzinama koje postižu prilikom lova na ptice i drugi, prije svega leteći, plijen. Sokolovi su općenito vrlo aktivni letači stvoreni za brzinu i presretanje.

Sivi sokol

Sivi sokol

Samo rijetki članovi tog roda, kao npr. vjetruša specijalizirali su se za lov na tlu, te su zbog toga nepogrešivo prepoznatljive dok često lebdeći na mjestu čekaju neoprezne glodavce da izvire iz svojih rupa u tlu.

U drugu skupinu aktivnih letača-tragača za hranom mogli bi svrstati lunje i eje. Te dugorepe i dugokrile grabljivice prepoznatljive su po svojem polaganom, mekanom i lelujavom letu, često tik nad tlom. Primijete li pri tome kakav plijen (glodavca, vodozemca…) karakteristično se strmoglavljuju na njega i hvataju čvrstim stiskom oštrih kandži smještenih na kraju relativno dugih nogu. Kao sokolovi i vjetruše, i ovo su ptice otvorenih terena pri čemu vješto iskorištavaju svaki povjetarac za polagano i energetski učinkovito lebdenje prilikom potrage za hranom.

Sličnog načina života su škanjci, bilo “mišari” ili osaši, koji se od potonjih razlikuju prije svega po tome što love čekajući i pregledavajući teren, a rjeđe iz aktivnog leta. Optimalna staništa su im širokog spektra te ih se može naći od nizinskih ravnica sve do brdskih i planinskih šuma. Zbog toga im je i prehrana vrlo raznolika. To naravno manje vrijedi za škanjca osaša koji je prehrambeni specijalist (ime!) otvorenih šumskih područja.

škanjac mišar

škanjac mišar

No u šumama pravi lovci po danu ipak nisu škanjci, već jastrebovi. Jastreb, iako na prvi pogled prilično sličan škanjcu strah je i trepet za sve vrste ptica i drugih manjih životinja kao što su vjeverice, zečevi… Smješten na nekoj grani čeka optimalni trenutak i znade iskoristiti svaku pa i najmanju nepažnju potencijalnog plijena za munjeviti i iznenadan napad. Žrtva u tom slučaju najčeše nije ni svjesna što ju je zadesilo. Naravno, ukoliko ga neka druga ptica, kao npr. šojka nije na vrijeme uočila i oglasila opći alarm na koji sve ostale ptice u trenu nestanu iz njegovog vidokruga.

jastreb

jastreb

Manji rođak jastreba, no ne i manje uspješan u lovu je kobac kojem su omiljena mozaička staništa, šumarci okruženi poljima i ispresijecani živicom i grmljem. Zbog svoje veličine specijaliziran je za nešto manji plijen. Na primjer ptice manje od veličine kosa, a većinom sjenice, strnadice, zebe… čine njegovu glavnu prehranu. Čim se neka od tih ptica  pomakne ili pak poleti, kobac ju detektira svojim velikim očima smještenim i građenim tako da uhvate i najmanji pokret žrtve. Kratkim širokim krilima i dugim repom kreće u vratolomni leteći napad u kojem je sposoban pratiti i najmanju i najokretniju ptićicu koja pokušava pobjeći naglo skrećući i provlačeći se kroz granje u potrazi za spasom.

Na kraju, izuzev pravih specijalista kao što je primjerice bukoč (orao ribar) koji se doslovno baca i zaranja u vodu s ciljem da uhvati ribu, preostaju “snagatori” među grabljivicama, orlovi.

To su ptice koje za svoj uspjeh koriste svoju masu i snagu. U osnovi su prepoznatljivi po velikim širokim krilima s “prstima” na kraju koji su tu zapravo “samo” kako bi smanjili otpor zraka te poboljšali aerodinamiku i sposobnost “hvatanja” termala (vertikalna strujanja zraka) koje trebaju za svoj prepoznatljiv kružni let visoko na nebu. Prehrana im se sastoji od manjih ptica i sisavaca, gmazova, vodozemaca i riba, no ne prezaju ni od napada ne velike ptice močvarice i sisavce, prije svega njihovu mladunčad. S obzirom na veliku potrebu za hranom često se ponašaju oportunistički i često će posegnuti za lakše pribavljivom hranom koja ne bježi, za strvinom.Naši najveći orlovi su štekavac i suri orao.

štekavac

štekavac

Bez obzira što su u praksi strvinari “zaduženi” za čišćenje takve hrane, u Hrvatskoj su oni rijetki i ograničeni na jednu jedinu vrstu prisutnu većinom na kvarnerskim otocima. To je naravno svima poznati bjeloglavi sup. On svojim dugačkim “golim” vratom, ali relativno mekim i tupim kljunovima lako doseže mekane iznutrice velikih uginulih životinja koje prethodno moraju biti rasporene od drugih životinja (orlovi, zvijeri) koje im na taj način omogućavaju sudjelovanje u prehrambenom lancu.

Jedna specifičnost grabljivica, ali i sova te nekih drugih vrsta ptica je ta da hranu, nakon što je po potrebi raskomadaju oštrim kljunom, gutaju u komadima i tek ju neznatno i često samo grubo očupaju. Sve neprobavljene dijelove pak izbacuju u obliku ovalnih izbljuvaka – gvalica, koje se razlikuju od gvalica sova čiji sadržaj uključuje i gotovo sve kosti probavljenog plijena. Tome je razlog što su želučani mišić i kiselina grabljivica jači od onih u sova, te bez problema mrve i razlažu kosti plijena. Sve što ostane su samo perje, dlaka i tek pokoji tvrđi dio kosti ili zubi.

Bitno je naglasiti da prilikom lova grabljivice prije svega hvataju onaj plijen koji je slabiji, na bilo koji način neprilagođeniji trenutnim uvjetima, a najčešće i bolestan. Time one u prirodi imaju sanitarnu ulogu, kao i ulogu prirodnih selektora. One nikako nisu krvoločne štetočine koje su tu kako bi radile štetu na lovnoj “divljači” i  domaćim životinjama.

Što se gradnje gnijezda tiče, sve ptice pa tako i grabljivice svoje ptiće, čučavce othranjuju u nekoj vrsti gnijezda. Pri tome svi rodovi ovih ptica grade gnijezda na drveću (orlovi, lunje, škanjci, jastreb, kobac), liticama (orlovi, supovi) ili na tlu u zaklonu visoke trave (eje). Iznimka su jedino sokolovi (Falco sp.) koji su za tu sposobnost zakinuti te ovise o napuštenim gnijezdima drugih vrsta i gnijezdima onih koje završe s gniježđenjem ranije u godini. U slučaju manjka takvih pogodnih i “ugodnih” mjesta poslužiti će i gola zaklonjena niša u stijeni, litici ili kakvom visokom neboderu u urbanoj sredini.

Grabljivice općenito nesu mali broj jaja, a za pojedino leglo brinu se i othranjuju ga prilično dugo. Zapravo može se reći da broj položenih jaja raste sa smanjenjem ptice, t. j. što je vrsta manja to nese više jaja. Također, što je vrsta veća, to je briga za mlade dulja. Na žalost stopa preživljavanja mladih dok ne dosegnu spolnu zrelost izrazito je niska.

Zbog tako spore reprodukcije i vršnog položaja grabljivica u hranidbenom lancu, gdje se nakupljaju svi loši ekološki i prehrambeni čimbenici grabljivice su uz močvarice (ugrožene prije svega zbog gubitka staništa) najugroženija skupina ptica.

 

O AUTORU:

Tomislav Klanfar rođen 1976. u Karlovcu, završio biologiju u Zagrebu (dipl. ing. biol. ili po novom mag. biol. mol), u međuvremenu odrastao u Ozlju i Beču. Ptice (ornitologija) su mi postale profesija nakon što sam kroz fotografiju ušao u njihov svijet i počeo se intenzivnije baviti njima.