Ogulinski kraj je bogat prirodnim vrijednostima. Ondje se uzdiže Klek i dalje Kapela, voda teče i ponire krškim poljima, a možda je najveće blago ispod naših nogu, u raskošnom podzemlju.
Gradić Ogulin okružen je bogatom prirodom, ali i u njegovu središtu iz utrobe Zemlje zjapi golema rupa − simbolički jedna od najvećih prirodnih atrakcija ovog kraja. Cijelo područje, grubo promatrano, kod Jasenka i Gomirja graniči s Gorskim kotarom, a kod Drežnice i Velike Kapele sa sjeverozapadnim dijelom Like. Obuhvaća i Ogulinsko-plaščansku udolinu s visoravni oko Saborskog i tounjski kraj prema niskom Pokuplju i Kordunu.
Pročitajte više o planinama Hrvatske
Klek i Kapela
Klek je dominantna planina ogulinskog kraja, posebice zato što je prva od visokih pravih krških planina, odnosno krajnji sjeveroistočni greben Velike Kapele, a još je uvijek relativno izdvojen. Njegov kameni vrh visok je 1181 metar, a obrisi izgledaju kao div koji leži i vide se s raznih strana i izdaleka. Čak je naš poznati prirodoslovac Josip Schlosser Klekovski, zaljubljenik u ovu planinu, iz udaljenog Zagreba pod stare dane promatrao magičnu sliku. Oko planine ljudi su ispredali mnoge mitove, poput onoga o sijelu vještica tijekom olujnih noći, no i bez toga Klek je vrlo zanimljiv, u prvome redu botanički. Njegove stijene dom su tercijarnoj flori, vrstama koje su zaostale iz daleke prošlosti, a ukupno je nabrojeno više od 600 vrsta biljaka. Ovdje nalazimo kitajbelov jaglac, dlakavi sleč, hrvatsku bresinu, sirištaru, kluzijev srčanik i druge vrste.
Na vlažnim livadama uz potok ispod izvora Javorka dolaze dvije vrlo ugrožene vrste: čaškasta baluška i tustica kukcolovka. Ova posljednja biljka plavih cvjetova, kao što joj ime kaže, mesožderka je – lovi kukce ljepljivim žuto-zelenim listovima. Na Kleku je zabilježeno i tridesetak vrsta orhideja. Također, na livadama te planine lete ugrožene vrste leptira crnog apolona i velikog timijanova plavca. Osim divlje mačke, kune i ostalih manjih zvijeri, na Klek znaju zaći medvjed, vuk i ris, no njima je stalno boravište šire planinsko područje dalje, na Maloj Kapeli. To je dio neprekinute populacije Gorskog kotara i Like,a možda je tu jedna od najvećih gustoća velikih zvijeri. One nalaze mnogo hrane i prostora u šumi bukve kojoj se na većim visinama pridružuje jela. Prema najvišem vrhu Bjelolasice (1534 m) i drugima na sjeverozapadu pružaju se u neprekinutom nizu gustim šumama obrasle gorske kose, lanci i udoline.
Ovdje već vlada pravi krš, iako relativno plitak i često maskiran još uvijek bujnim zelenilom. Na cijelom području česti su škrape, ponikve, ponori, krška polja i ostala krška obilježja, a sve je to nastalo djelovanjem vode na krške stijene. Za površinske i podvodne tokove važan je odnos stijena − vodonepropusnih klastita (paleozojske i trijaske starosti), dolomita (mezozojske starosti) s promjenljivom vodopropusnošću te propusnih krednih vapnenaca.
Krška polja i ponornice
Između planina i brda ugnijezdila su se ravna, blago valovita krška polja, a sjeveroistočne padine Velike i Male Kapele obrušavaju se najčešće strmo u veliku, znatno nižu (300 − 380 m n. v.) Ogulinsko-plaščansku udolinu. U poljima izviru i njima teku kratki tokovi koji brzo poniru, primjerice Crni potok i Sušik u Drežničkom polju, potok Pećina u Črnac-polju, Jaruga kod Jezerana i Stajnice ili rijeka Jesenica. Iako izolirana gorama, polja su složenim sustavom cirkuliranja vode povezana u jedinstvenu cjelinu. Voda se pod utjecajem gravitacije slijeva preko ponora s viših na niža polja kao stubama i to kao tokovi pod zemljom, odnosno ispod planina i kroz njih, da bi na dodiru manje propusnih dolomita izašla na površinu i tekla opet rubom polja, gdje ponovno ponire na propusnim vapnencima.
Tako se kiše koje padaju na jugozapadnoj strani Velike i Male Kapele akumuliraju u ponornicama koje izbijaju na površini sa suprotne, sjeveroistočne strane Kapele na vrelima Zagorske Mrežnice i Dretulje, odnosno Primišljanske Mrežnice. No i ove rijeke su ponornice koje teku preko Ogulinsko-plaščanske udoline, pa i same poniru i ponovno izviru kao rijeke Tounjčica i Mrežnica. Nešto dalje ponire Jesenica, koja se poslije opet pojavi, ovaj put kao Slunjčica. Zanimljivo je da većina voda ogulinskog kraja otječe Kupom, Savom i Dunavom u 1150 km udaljeno Crno more, a samo neznatan dio odlazi Gackom u Jadransko more, udaljeno nekoliko desetaka kilometara.
Neke su ponornice toliko izdašne u kišovitom dijelu godine da gotovo posve potope polja kojima protječu. Sušik, Jaruga i druge manje ponornice, primjerice, periodički plave Drežničko, Stajničko i niz manjih polja između Drežnice i Jezerana podno jugozapadnih padina Velike i Male Kapele. U Drežničkom polju stoga nalazimo čak dijelove poplavne šume hrasta lužnjaka – što je najzapadnije nalazište u Hrvatskoj − ima mnogo johe koja osvaja bivše pašnjake, a dolaze i ostale vlažne zajednice, poput šašika. Na zapadnim padinama planine Pištenice od topljenja snijega i kiša nastaje jezero Blata. Voda iz njega otječe kroz ponore na sjeveroistočnom i jugoistočnom dijelu prema jezeru Sinjcu i drugim podzemnim sustavima. Sinjac čine tri mala jezerca, odnosno uzlazno vrelo kamo voda iz utrobe Zemlje dopire čak sa 155 metara dubine! Zanimljiva su i druga manja, ali duboka jezerca iz kojih otječu kratki vodotoci, npr. jezera kod Ponikava, Plavča Drage i Drežnice, vrelo Vrnjike, a posebno je poznato Šmitovo jezero kod zaseoka imena Ivanci.
Najveća ponornica ovog kraja je Dretulja, koja izvire ispod Male Kapele kao nastavak voda koje sa suprotne strane planine poniru u Stajničkom polju. Izvire iz slikovitog krškog vrela obraslog gustom crnogoričnom šumom. Izvor je izdašan i snažan, voda bistra, svježa i brzo protječe dok u njoj leluja i dva metara dugačka vodena biljka, obični borak. Posebno je slikovit prvi dio rijeke u kojem teče sporo i meandrirajući prostranim livadama te u okolnom području tvori brojna vlažna staništa – vlažne livade s endemičnom vrstom, livadnim procjepkom, i bazofilne cretove s močvarnom trolisticom i drugima te tusticom kukcolovkom i okruglolisnom rosikom, biljkama mesožderkama. Cretova ima i na padinama na koje se cijedi voda s brežuljaka.
Obale rijeke obrasle su trskom, visokom travom trsastim blješcom, končarom i drugim biljkama, a dno je pješčano, gotovo snježnobijele boje. Nakon sedam kilometara površinskog toka Dretulja zalazi u podzemlje, a na površini se ponovno javlja kao izvor Primišljanske ili Istočne Mrežnice. Malo poznata Lička Jesenica silovito izbija na površinu iz izvora Veliko vrelo podno sjeveroistočnih obronaka Male Kapele. Ova mala, ali prava planinska rječica u svojem izvorišnom dijelu protječe uskom riječnom dolinom, dubokim klancem obraslim stasitom crnogoričnom šumom, što joj daje neodoljiv alpski ugođaj. U mirnijim dijelovima toka rijeka je uz obalu znatno obrasla vodenom vegetacijom. Njezini su ponori u mjestu Ličkoj Jesenici. Rijeka je poznata među ribolovcima kao vrhunska pastrvska voda. No ribe nemaju važnost samo za rekreaciju; iako su neke neugledne, iznimno su važne za prirodnu baštinu.
Ponori i podzemlje
Riba svjetlica posebna je među našim endemima; nalazimo je samo na jednoj lokaciji, a to je podzemno-nadzemni sustav ponora Rupećice i Šmitovo jezero u blizini Ogulina. Ovu ribicu prekrivaju sitne ljuske koje, kad se osvijetle, imaju odbljesak, svjetlucaju, pa od toga vjerojatno i potječe hrvatski naziv svjetlica ili svitlica. Svjetlica je svejed i hrani se biljkama, ličinkama vodenih kukaca, račićima itd. Mrijesti se u otvorenoj vodi, a jaja odlaže na podvodno bilje. Nekoć je bila rasprostranjena u vodama šireg područja Ogulinsko-plaščanske udoline, no ugrozili su je unos raznih vrsta pastrva i regulacija vodotokova, gradnja, prometnice … Nedavno je opisana nova, srodna vrsta − kapelska svjetlica, koja i sama dolazi na samo nekoliko lokacija (Stajničko polje, polje Lug, Jasenačko i Drežničko polje). Sličnog života su pijor i peš. Svjetlica u određenim razdobljima godine odlazi u podzemlje, koje je u ogulinskom kraju vrlo bogato.
Nalazimo stotine špilja, jama i ponora, koji se još istražuju. Ledenice su duboke po nekoliko desetaka do stotinu metara. Jedna od najpoznatijih naših špilja jest Đulin ponor u Ogulinu, u kojem ponire rijeka Dobra. Za visokih voda Đulin ponor često ne uspijeva progutati svu silinu vode koja dotječe koritom rijeke, pa Ogulinci često trpe poplave zbog kojih su dijelovi grada i rubna naselja odsječeni od glavnih komunikacija. Nasreću, ovakve pojave ne traju dugo. Đulin ponor zajedno sa špiljom Medvedicom najduži je špiljski sustav u Hrvatskoj, no još nije posve istražen. Kod jezera Sabljaka izvor je Zagorske Mrežnice − najduži istraženi potopljen speleološki objekt.
Ogulinsko je podzemlje zbog aktivne i složene hidrologije te brojnih speleoloških objekata jedno od najbogatijih u Hrvatskoj, ali i mnogo šire. O njegovoj važnosti govori podatak da ga je prepoznao i Institut za krške vode (Karst Waters Instutute) iz Zapadne Virdžinije u SAD-u. Američki znanstvenici su ga, naime, proglasili jednim od deset najugroženijih krških ekoloških sustava na svijetu. Među izrazito dojmljivim vrstama je u svijetu jedinstvena ogulinska špiljska spužvica – jedina istinski podzemna slatkovodna vrsta u svijetu. Otkrivena je 1977. godine u Mikašinovića špilji pokraj Gornjih Dubrava nedaleko od Ogulina, a geografski je ograničena na područje oko Ogulina i sjeverozapadnu Liku te okolne hidrološke sustave Mrežnice, Tounjčice, Dobre i na podzemne vode Velebita. Kao druge spužve, i ova filtrira vodu da bi se hranila sitnim česticama koje dolaze u podzemlje. Budući da živi u potpunom mraku, nema pigmenata te je potpuno bijela. Zna se da živi u mirnim dijelovima podzemne vode, nema je u kanalima u kojima je struja jaka. Najčešće se nalazi na zidovima, ali i s donje strane većeg kamenja. Živi u relativno stabilnim uvjetima u kojima je temperatura između 7 i 11 °C.
Zanimljiva je špilja u kamenolomu Tounj, gdje osim slatkovodne spužve i brojnih špiljskih beskralježnjaka živi i reliktni slatkovodni žarnjak Velkovrhia enigmatica, endem Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine poznat sa samo nekoliko nalazišta u crnomorskom slijevu. Ovaj sitan, mliječnobijeli organizam građen je od polipa, koji svojim vitkim lovkama love plankton. Tu živi i mnogočetinaš Marifugia cavatica, endem podzemnih voda dinarskog krša te tercijarni relikt. To je jedini poznati slatkovodni predstavnik cjevaša. Živi pričvršćen na kamenu podlogu, u kalcitnoj cjevčici koju izgrađuje, a hrani se sitnim organskim česticama iz vode. Osim njih, tu su zagonetni špiljski vodenpolip, špiljski cjevaš, lažištipavci, špiljski pauci, vodenbabure, kopnenbabure, rakušci, dugokljuna špiljska kozica, skokuni, kornjaši …
Podzemlje, iako nevidljivo većini ljudi, kruna je goleme prirodne vrijednosti ogulinskog kraja, često zanemarenog u odnosu na druga, poznatija područja.
O autoru
