Become a Patron!
Priroda Hrvatske

Bjeloglavi sup (Gyps fulvus)

Bjeloglavi sup, Gyps fulvus, ptice, cres, litice, mali bok, orlecBjeloglavi sup (Gyps fulvus) teški je bombarder među pticama i naš jedini strvinar.

Bjeloglavi sup velika je ptica – raspon mu krila doseže 240 – 280 cm te može težiti gotovo 13 kilograma. Široka krila u letu djeluju pravokutno, rep je kratak, a glava je mala u usporedbi s krilima. Na vratu i glavi nema dugih pera, već samo meko, bijelo paperje. Kljun je vrlo jak, kratak i zašiljen nadolje. Ova je ptica strvinar, odnosno hrani se isključivo mrtvim ostacima životinja. Zato je kratko perje na vratu i glavi važno da bi sup lako mogao gurati glavu u mrtvu životinju i hraniti se njome. Uglavnom se hrane lešinama velikih sisavaca poput ovaca. Sup neće nikada napasti živu životinju. Da bi uopće uočio obrok, sup dugo leti dok ne nađe strvinu. Kao i druge velike i teške ptice, slabo zamahuje krilima pa uglavnom jedri. Da bi sebi olakšao život, sup se služi toplim zračnim strujanjima, termalima koje ga s malo napora dižu u visinu.

Sup najčešće živi u krškom području s malo vegetacije. U gustim šumama teško bi uočio obrok iz visine. Stoga živi na Sredozemlju te sušnim dijelovima Azije. U Hrvatskoj ga nalazimo uza sjeverni Jadran, najviše na kvarnerskim otocima Cresu, Krku te Prviću i Plavniku. Nekoć je manja kolonija živjela i u Nacionalnom parku Paklenica. Osim hrane, bjeloglavom je supu iznimno važno mjesto za gniježđenje. Odabiru nedostupne i strme stjenovite litice. Najčešće se gnijezde u labavim kolonijama. Ženka od siječnja do ožujka polaže jedno jedino jaje na kojem potom leži oko 50 dana. Ptice postaju spolno zrele između četiri i pet godina. To se čini dugim razdobljem, ali supovi i žive dugo, od 30 do 40 godina.

Zbog malobrojnih potomaka i dugog vremena spolnog sazrijevanja vrlo su osjetljivi na poremećaje, pa su širom Sredozemlja izgubljene mnoge populacije bjeloglavih supova. Primjerice, sve je više hrane prelaskom ljudi na intenzivno, industrijsko stočarenje u zatvorenim stajama. Lov na te ptice također je uzimao danak. Ipak, možda je najviše ugroženosti supova kumovalo trovanje lešina radi ubijanja vukova. Tako je prije petnaestak godina izgubljena i kolonija u Paklenici koja se više nije obnovila.

Podijelite ove stranice:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *