Planine
Hrvatska nije zemlja visokih planina, ali značajan dio naše zemlje je u gorskom području. Planinska područja su ujedno, uz rijeke, i najdivljiji dio Hrvatske.
Planine su istaknuti dio naše zemlje, iako se ne visinama mogu mjeriti s Alpama, čak ni s ostacima Dinarida. Najviši vrh, Sinjal na Dinari doseže tek 1831 metara nad morem. Unatoč tome, svojim krajolicima i divljinom nadoknađuju visine. U njima vlada divljina, pa na njima žive vuk, ris i medvjed, da nabrojimo najveće zvijeri. Na njima rastu i brojni biljni endemi, posebice na Biokovu i Velebitu.
Kao i priroda općenito, planinska i gorska područja možemo podijeliti u panonski i krški dio. Prvi dio su izolirane, dio starog europskog kopna. Drugi dio čine Dinaridi, mlađi karbonatni lanac nastao izdizanjem morskog dna udarom afričke u europsku ploču.
Panonske gore – otoci prirode iznad polja
Nisu ni visoke ni krševite kao krške planine, ali to su zeleni otoci usred panonskih nizina, davno kultiviranih i prirodno izmijenjenih. Između Save i Drave, od Slavonije do Hrvatskog zagorja iz panonske nizine uzdižu se niska gorja. Najniža Bilogora doseže samo 309 m nadmorske visine, a najviša je Ivanščica sa 1061 m. Granica od 1000 metara krov je ovih panonskih gora, no one strše kao otoci iz žitorodne ravnice. Na istoku se oko pitome, zlatne Požeške kotline uzdižu slavonske gore Krndija, Dilj i Psunj te Papuk kao najmarkantniji od svih, ujedno i park prirode.
To su ulančana gorja s dugim i dobro povezanim gorskim kosama, ispresijecana dolinama potoka i rječica od kojih je najveća Orljava, koja odvodi padaline prema Savi. Najstrmije padine su na sjeveru Papuka i Krndije. Južno od Drave prostire se niska i uska, ali gotovo 80 kilometara dugačka Bilogora, sa strmim potočnim usjecima. Južno, nešto blaže padine dodiruju Moslavačku goru između rijeka Čazme, Ilove i Lonje, tek je nešto viša s vrhom na 489 m Humka. Reljef joj je pravilan, sa središnjim izduženim bilom od kojeg se na sve strane lepezasto šire gorske kose.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Znatno stjenovitiji i tektonski razlomljen Kalnik sa svojim poznatim hrptom, prva je gora Hrvatskog zagorja, i inače brežuljkastog kraja s raštrkanim naseljima, vinogradima, malim poljima, šumarcima i dvorcima. Između tih brežuljaka redaju se dugački gorski nizovi (lančano gorje), od istočne granice Slovenije do Podravine: Ivanščica, Ravna gora, Strahinjčica, Maceljska gora te niz manjih brda. Konačno, Medvednica, još jedan park prirode, zvana i Zagrebačka gora vlada pogledima iz glavnoga grada.
Samoborsko gorje je pitom krajolik u kojem se divno izmjenjuju idilična sela, šareni travnjaci, mala polja i šume. Jedno je to od najpopularnijih planinarskih odredišta s brojnim stazama. Ipak, vrhovi dosežu gotovo 1000 m, a oni najviši su s druge strane na Žumberku, visine do 1175 metara, koliko strši Sv. Gera. Ovo gorje je smješteno u kutku zapadnog dijela središnje Hrvatske između Medvednice, doline Krke i pokupske te savske nizine. To je i razmeđe gorskih planina panonske te početak krške Hrvatske, a prema Sloveniji granica i prema alpskom području.
Na panonskim gorama znatno su zastupljene sve tri vrste stijena – sedimentne, magmatske i metamorfne. Papuk je vrlo bogato nalazište različitih minerala, stoga je proglašen parkom prirode, odnosno geoparkom. Dapače, ovdje jezgre planina tvore većinom kristali magmatskih i metamorfnih stijena, neke su i 600 milijuna godina stare, za razliku od Dinarida gdje prevladavaju sedimentne stijene i osnova su krša. Panonske planine nastale su tektonskim poremećajima i rasjedima koji su ih uzdignuli. Unutrašnje sile su uz podrhtavanje potresima lomile, spuštale, izdizale stijene na mjestima rasjeda, nabirale stare panonske mase, a istodobno su vulkani bljuvali lavu.
Te stijene nisu prevladavale kao na dinarskim planinama, ali ipak ih nalazimo, a uz njih i fenomen krša sa špiljama, jamama, vrtačama, čak i krškim dolinama i ponikvama. U krškom polju Ponikvama u kratkim ponornicama voda nestaje u podzemlju te iznutra djeluje na vapnenačke stijene i stvara špilje. Veternica je s više od 7000 m otkrivenih kanala među najdužim špiljama u Hrvatskoj! Na Medvednici nalazimo i rudnike dolomita, a sličnih krških oblika ima i na vršnom dijelu Papuka. Na Kalniku strši poznat strm i erodiran greben od vapnenačko-dolomitne breče između Velikog i Malog Kalnika, poznat i kao “sedam zuba”.
Bilogora je drukčija od ostalih, jer kristalinska je stijena nađena dubokim bušenjem tek na 2000 metara dubine, a sve iznad su “mekši” sedimenti. Bušilica je tijekom istraživanja prolazila kroz slojeve gline, potom pijeska, lignita, zatim opet kroz pijesak, lapor i glinu. Bilogora je geološka izbočina u nizini, nastala u tercijaru lomljenjem tla u području današnjih rijeka Drave i Save. U to je doba cijelo to područje bilo dno panonskog mora na koje su se dugo vremena taložile goleme količine sedimenta, koji su rijeke donosile iz viših dijelova Europe. Te naslage, taložene najviše u kvartaru, čine današnje slojeve.
Krški dio – Dinaridi
Na najužem dijelu Hrvatske, kod Karlovca, čvrsta krška stijena postaje stalan pratilac.
Klek
Klek je dominantna planina ogulinskog kraja, posebice zato što je prva od visokih pravih krških planina, odnosno krajnji sjeveroistočni greben Velike Kapele, a još je uvijek relativno izdvojen. Njegov kameni vrh visok je 1181 metar, a obrisi izgledaju kao div koji leži i vide se s raznih strana i izdaleka. Čak je naš poznati prirodoslovac Josip Schlosser Klekovski, zaljubljenik u ovu planinu, iz udaljenog Zagreba pod stare dane promatrao magičnu sliku. Oko planine ljudi su ispredali mnoge mitove, poput onoga o sijelu vještica tijekom olujnih noći, no i bez toga Klek je vrlo zanimljiv, u prvome redu botanički.
Gorski kotar
Gorski kotar je carstvo planina, sa stjenovitim vrhovima što strše iz golemog prostranstva šume, s rijetkim naseljima i travnjacima. U divljini bukve i jele još žive medvjed, vuk i ris, zajedno s mnogim ostalim životinjama i biljkama. Gorski kotar je planinski kraj Hrvatske koji se pomalo uzdiže iz nizina Središnje Hrvatske. Priljubljen je sjevernim dijelom na slovenske planine, a dijelom odvojen od njih zelenim dolinama Kupe i Čabranke. S druge strane uzdiže se negdje strmo, drugdje blago nad sunčanim Kvarnerom s očaravajućim pogledima na more, a na jugu se postupno spušta na blago valovitu visoravan Like.
Gorski kotar buja i zeleni se na svakom koraku, za razliku od surovog i škrtog krša Like te posebice obale, gdje često vlada suh kamenjar. Vlažan morski zrak tjeran vjetrovima plazi na vrhove planina, hladi se na visini, pa se iz teških oblaka izlije mnogo kiše, a zimi to područje zamete snijeg. Ne začuđuje stoga što je upravo ovaj kraj najvlažniji u državi, jer na većim visinama teški i olovni oblaci izliju više od 3500 mm kiše i snijega!
Pročitajte više o Gorskom kotaru
Učka i Ćićarija
Istru od Kvarnera geografski i prometno dijeli Učka s Ćićarijom, pa je prokopan poznat cestovni tunel Učka. Planinski lanac Ćićarija počinje u Sloveniji (kod Trsta) i pruža se tridesetak kilometara prema Kvarnerskom zaljevu u tipičnom dinarskim smjeru od sjeverozapada prema jugoistoku. Upravo je iznad Rijeke najviša. Iznad Lovrana se spaja s Učkom, koja, međutim, „skreće“ pa se dalje dvadesetak kilometara pruža više u smjeru sjever-jug, odnosno uz istočnu obalu Istre. Vrh Učke je viši (Vojak, 1041 m), no Ćićarija ima više grebena iznad 1000 metara. Učka je monolitnija, s jednim glavnim hrptom i dvije strme padine, a postupno se spušta do Plominskog zaljeva. Učka je uz to treća najviša planina uz more, iza Biokova i Velebita, a budući da uokolo nema viših planina, pruža se prekrasan pogled na sve strane, poslije bure čak do Alpa.
Pročitajte više o Učki i Ćićariji
Kvarnerska uzvišenja
Iznad Rijeke, Crikvenice i Novog Vinodolskog uzdižu se visoka brda prema Gorskom kotaru te se neprimjetno dalje stapaju prema Velebitu. Ovo je područje gusto naseljeno i znatno izmijenjeno, ali još se vide visinski pojasevi vegetacije. Od mora do otprilike 350 – 400 m n. v. raste submediteranska vegetacija hrasta medunca i bjelograba, a iznad te visine do nekih 800 metara proteže se sredozemno planinsko područje s prevladavajućom vegetacijom hrasta i crnoga graba. Iznad toga počinje vladati bukva te ulazimo u kontinentalnu klimu. Uz šume i šikare ostaju drugi fenomeni vezani uz krš. Posebno je zanimljiv Obruč, u području zvanom i Grobničke Alpe, na samom sjeverozapadu Gorskog kotara, koji se strmo uzdiže s Grobničkog polja.
Velebit
Iako ne najviša, Velebit je sa svojih 145 kilometara naša najduža planina. U blagom luku, poput golema bedema širokog od 10 do 30 kilometara nadvio se iz kontinenta nad more. Tek nekoliko cestovnih prijevoja siječe masiv, a oni ujedno tradicionalno dijele Velebit na nekoliko cjelina. Sjeverni Velebit počinje od prijevoja Vratnika (cesta prema Senju) do Velikog Alana iznad Jablanca. Tu počinje srednji Velebit sve do Baških Oštarija, koji spaja Gospić s Karlobagom. Od njega se nastavlja južni Velebit do prijevoja Malog Alana, na staroj cesti koja spaja Obrovac i Lovinac. Konačno, jugoistočni Velebit završava uz kanjon Zrmanje.
Velebit dodiruje dva svijeta – hladnu ličku visoravan i toplo Jadransko more. Dok je lička strana pošumljena i zelena, primorska je često gola, burom šibana i suncem pržena. Primorska padina je i viša jer se izdiže s mora, a Lika je već na nadmorskoj visini od oko 500 − 600 metara, pa je ova strana Velebita i relativno kraća. Primorska strana podijeljena je na dvije grube terase. U sredini, krov Velebita svijet je snijega, vjetra i hladnoće, gdje vrhovi dosežu iznad 1600 metara na sjevernom Velebitu i više od 1700 m na njegovu južnom dijelu. Vaganski vrh sa svojih 1757 metara nadvisuje sve ostale.
Biokovo
Biokovo je planinski masiv između Cetine i Neretve. Kao i većina Dinarida, izduženo je u smjeru sjeverozapad-jugoistok, oko 35 kilometara, a široko je sedam do devet kilometara. Jadranska (primorska) padina je strma i gola, a zagorska bujna i blaža. Nigdje na našoj obali nije se tako impresivna planina približila moru kao ovdje, čiji su najviši vrhovi od mora udaljeni samo tri kilometra. Ipak, zimi je to često ledena i snježna utvrda.
Reljefno je Biokovo podijeljeno na nekoliko terasa. Najniža doslovno počinje od razine mora, pa sve do visine od 300 metara. Riječ je o Makarskoj rivijeri, koja se postupno uspinje. Na drugoj, prigorskoj terasi visina naglo počinje rasti, do čak 1300 metara, a time se povećava i krševitost. Na površinu izbijaju gole stijene rudistnih vapnenaca, spektakularne na primorskoj strani. Biokovo je ponegdje vrlo krševito i nedostupno, s mrežom ponikvi, dolaca i jama koja izgleda kao labirint. Ponikve znaju biti duboke 60 – 80 metara, promjera oko 150 metara, a osim vode u kršu, oblikovali su ih u manjoj mjeri ledenjaci u vrijeme ledenih doba. Ta površinska krševitost dobar je pokazatelj iznimno bogatog podzemlja, jer već spomenuta velika količina padalina nestaje u podzemlju i tu je izdubila oko 400 špilja i jama.
Dalmatinske planine
Dalmacija nisu samo otoci i obala nego i prostrano zaleđe s uzvisinama na krškim zaravnima ili plodnim poljima. Osim najpoznatijeg Biokova, uzdižu se i ostale planine, često izvan glavnih turističkih puteva. To je krški kraj u svojem najboljem izdanju – bezvodne planine, carstvo stijena i kržljava grmlja, žarka ljeta, ali i hladne snježne zime. One su dio Dinarida i dijele njihova geološka i ostala obilježja, a pružaju se tipično od sjeverozapada prema jugoistoku. Dinaridi se u Dalmaciji račvaju u nekoliko nizova. Najbliži uz bosansku granicu je i najviši: Ilica, Dinara, Troglav i Kamešnica. Kroz Dalmatinsku zagoru pruža se drugi niz, ne tako visok, ali često markantan u krajoliku s Prominom, Svilajom i Mosećom. Konačno, uz more je primorski niz − planine Kozjak, Mosor, Omiška Dinara i Biokovo. Svakako, područjem dominira Dinara, u prvome redu jer je krov Hrvatske. Vrh Sinjal (zvan i Dinara) doseže 1831 metar nad morem.
O autoru
