Istra je poznato je turističko odredište, no još je očuvala prirodne vrijednosti − od krševitog rta Kamenjaka do rijeka ponornica, gustih šuma i bogatog podmorja.
Istarska obala naša je turistička perjanica, sa starim gradovima, kakav je Rovinj, brojnim apartmanima, hotelima, kampovima … Priroda je važan dio ponude, a unatoč izgrađenosti obale još je očuvana. Na uskom pojasu istarske obale raste sredozemna vegetacija, odnosno šume hrasta crnike, makija i garizi. Velik dio zauzimaju maslinici, vinogradi i obradivo zemljište. Obala je uglavnom kamenita sa šljunčanim uvalama.
Istarska obala
Desetak kilometara južno od Pule izbočen je i vrlo razveden poluotok gdje se usko isprepleću more i kopno, a osobito je obala stjenovita, prikladna naziva Kamenjak. Strši u more 9 kilometara, no obalna crta dugačka je čak 30 kilometara − prepuna je dubokih uvala, rtova i šljunčanih plaža, od kojih je jedna čak pješčana. Na njemu nema stalnih naselja, pa je priroda uvelike očuvana, a iako je ljeti to popularno kupalište, ondje vodi nekoliko neasfaltiranih cesta. Na središnjem dijelu poluotoka nekad je rasla šuma hrasta crnike i crnog jasena, no nestala je stoljetnim poljoprivrednim korištenjem.
Danas više nema ni obradivih površina, pa vladaju bušici (garizi), kamenjari i suhi sredozemni travnjaci ljekovitih biljaka kadulje i kovilja. Botaničari su nabrojili šestotinjak vrsta biljaka, među kojima nekoliko rijetkih vrsta. Posebno se ističe tridesetak vrsta orhideja, među kojima i dvije endemične – istarska kukavica i njezin hibrid.
Rubni pojas prema moru zauzele su oštre stijene na udaru valova. U njihovim pukotinama, u zoni prskanja morskih valova, uspijeva nekoliko vrsta otpornih biljka, poput rešetkaste mrižice, uskolisnog slaka i pustenastog jarmena kojemu je Kamenjak jedno od posljednjih staništa u Hrvatskoj. Na otočiću Fenoligi i u uvali Pinižule otisci su dinosaurovih stopala, nastali prije mnogo desetaka milijuna godina.
Ovakva staništa istarske obale idealna su za beskralježnjake, primjerice za pedeset vrsta danjih leptira, koji lepršaju oko šarenih cvjetova u proljeće. Svako malo šmugne neka gušterica ili čak zmija. Gmazovi ovdje nalaze puno hrane, a skrovišta su im među stijenama i grmljem te, dakako, na obilju sunca. Treba se pripaziti crne udovice, otrovnog pauka.
Podmorje Istre
More uz Istru očuvano je i bogato, a već kratak zaron pokazuje očuvano stanište, među kojim su livade posidonija, morskih cvjetnica. Bogate su zajednice algi, beskralježnjaka, u supralitoralu, mediolitoralu i infralitoralu. Tu, primjerice, nalazimo elegantnog konjica dugokljunića, periske, prstace … Morske struje donose veliku količinu hranjivih tvari, pa je more uz Kamenjak bogato ribom, a zapadna strana poluotoka koridor je za sezonsku migraciju orade, brancina i drugih riba prema mrestilištima. Povremeno se vidi sredozemna medvjedica, a 2014. pogotovo se zadržavala jedna ženka. Nažalost, uginula je od starosti. Plitki sjeverni Jadran jedno od dvaju najznačajnijih staništa glavate želve u Jadranu.
Podmorje dijeli karakteristike sjevernog Jadrana općenito. To je relativno plitko more, nešto manje slanoće od južnog Jadrana, s više hranjivih tvari i manje vidljivosti zbog prevladavajućeg mulja s pjeskovitog dna, ali i zbog više slatke riječne vode te onečišćenja u njima, naročito iz rijeke Po u Italiji. Ljeti zbog ekstremnog zagrijavanja površine mora i promjena u slijedu vjetrova nastaje jaka termalna stratifikacija. To izaziva kružno strujanje iste mase mora, pa se organsko onečišćenje ne odnosi, nego se samo nakuplja. To pogoduje razvoju algi i cijanobakterija i zato u pojedinim godinama more „procvjeta“ od velikih nakupina algi koje plutaju na njegovoj površini. Najčešće su guste nakupine zelene boje, a u posebnim slučajevima plave ili crvene.
Brijuni su nacionalni park, spoj autohtonog i stranog, ali i očuvanih šuma, obala i podmorja. Pročitajte više o Brijunima.
Istarske močvare
Palud je uvala 8 kilometara jugozapadno od Rovinja, a budući da je prirodna depresija u koju se slijeva slatka voda, nastala je močvara okružena šumom crnike i makije. Iskapanjem kanala radi suzbijanja malarije površina je smanjena. Zbog doticaja s morem te ovisnosti o kiši, velike su varijacije u površini vode (2 – 18 hektara), dubini, temperaturi i salinitetu koji skače od 0 − 2,3 ‰ za kišnih mjeseci sve do 58 ‰ ljeti, što je slanije i od mora. U ovim ekstremnim uvjetima nalazimo vrlo specifične biljne zajednice.
Močvaru obrubljuje gusta trska, a prema vodi rastu šaš, sitovi, rančići i ostale vodene biljke, čak i neke rijetke poput velikog i jednolistnog žabnjaka. Na dnu rastu guste nakupine algi parožina. Takva bogata močvarna vegetacija i plitka voda bogato je stanište beskralježnjacima poput račića, rakušaca, ličinki kukaca itd. Njima se hrane kornjače, jegulje te gambuzije i cipli. Pticama je Palud važan i za gniježđenje i za seobu.
Ušće Mirne, zadnji komadić prirodnoga donjeg toka zajedno s Tarskom uvalom također je vrlo važno prirodno područje. Preostalo je 450 hektara rijetkih močvarnih područja na Sredozemlju, odnosno slana laguna s biljkama halofitima. Osobito je istaknuta zajednica ptica kojih ima dvjestotinjak vrsta, a ovo im mjesto služi za migracije, ali i gniježđenje. Tu dolaze patke, većinom zviždare, kržulje i divlje patke, zatim utve, čaplje žličarke, male i velike bijele čaplje, kormorani, čigre, galebovi …
Limska draga
Od negdašnjeg toka Prapazinčice ostala je suha udolina Limska draga, a negdašnje ušće, odnosno estuarij, globalnim je otapanjem leda podignulo svoju razinu i potopilo more. Nastao je Limski kanal (zapravo zaljev), koji se 11 kilometara duboko i vijugavo uvlači u istarsko kopno. Širok je i do 600 metara, s mjestimice se strme litice uzdižu 150 metara nad morem. Budući da se prostire u smjeru istok-zapad, na njegovim suprotnim obalama vladaju drukčiji uvjeti. Na južnoj strani s mnogo topline i sunca je eumediteran s vazdazelenom makijom i šumom hrasta crnike, a na sjevernoj je submediteran i tu rastu listopadne vrste, poput hrasta medunca i bijeloga graba.
Zbog specifičnog položaja duboko u kopnu, podmorski svijet je također vrlo vrijedan. Dubina je najveća na ulazu, oko 33 metra, a potom je zaljev sve plići. Iako nema stalnog dotoka površinske vode, pod snažnim je utjecajem podzemnih voda koje nose organsku tvar, a variraju i slanost i temperatura. Zbog toga je Limski zaljev malo drukčiji ekosustav od onog u otvorenome moru, a njegove flora i fauna su bogate. Tu je mrestilište i zimovalište mnogih ribljih vrsta.
Kultivirani krajolik unutrašnje Istre
Unutrašnjost Istre poznata je po vinogradima i maslinicima, starim gradićima poput Motovuna, ljupkim selima i turizmu koji se sve više razvija. Priroda se ovdje skladno uklapa i povezuje s čovjekom. Zelenilo strši uz plodna polja, siva ili bijela, a i krš je svuda uokolo. Po vegetaciji je to pravo sredozemno područje, ali za razliku od vazdazelenih šuma eumediterana, tu nalazimo listopadne submediteranske šume. Iako se čini da je Istra suha i krševita, voda umnogome oblikuje prirodu.
Istarske rijeke
Površinski vodotoci Istre su kratki, bujični i krševiti. Njihov postanak ovisi o geološkoj građi, a osim sveprisutnoga dinarskog krša znatan je i udio fliša, vodonepropusnih stijena koje su i omogućile pojavu površinskih vodotoka. Istra se na temelju toga dijeli na bijelu, sivu i crvenu. Bijela Istra obuhvaća povišen, tipično krški pojas vapnenačkih i manje dolomitnih stijena Učke i Ćićarije, a pruža se od Kvarnera sve do Italije. Siva Istra je područje fliša, a naziv dolazi od sivkaste boje lapora i ostalih flišnih naslaga. Crvena je Istra vapnenačka zaravan pod debljim slojevima zemlje crvenice. Upravo je siva Istra hidrološki najzanimljivija, gdje nalazimo šire doline i razgranatu mrežu pritoka, u prvome redu doline Mirne i Raše.
Gdje je više krša, rječice se probijaju kroz kanjone ili kanjonske doline, vododerine i jaruge, što je u znatnoj mjeri oblikovalo reljef ovog dijela Istre. U njima teče velik broj potoka, od kojih su mnogi dio godine suhi, jer poniru u podzemlje i dalje teku prema moru u tami. Kad vode ima, blistaju se na suncu predivni slapovi, ponajviše upravo na bujičnim, nestalnim i kratkim tokovima. Vela peć kod Selca pada dvostrano, Benkovski slap ističe se visinom, Sopot ispod mjesta Pićna lijep je i lako dostupan cestom te teče ispod luka mosta, a Cingarela poskakuje. Dio potoka puni veće rječice (Mirnu, Rašu, Dragonju …). Većina istarskih rijeka i potoka izvire podno Ćićarije.
Pazinčica je najduža istarska ponornica. Teče oko 18 kilometara, a putem stvara zanimljiv slap Zarečki krov, gdje se Pazinčica u slapu ruši u jezerce, a ispod je oblikovala prostranu špilju. Ništa manje dojmljiv nije Pazinski krov, a ni Pazinska jama duboko u kanjonu rijeke podno Pazina. Tu Pazinčica ponire u spektakularnom stjenovitom amfiteatru dubine više od 100 metara. Za vrijeme jakih kiša ponor ne može progutati silnu vodu te nastaje jezero koje potapa i tri kilometra toka rijeke. Zanimljivo, Pazinčica je nekad tekla na drugu stranu, prema zapadnoj obali Istre i Jadranskome moru, no kroz propusni krš, tj. kontakt vodonepropusnog fliša i vodopropusnih vapnenaca, našla je drugi put te sada njezine vode podzemnim putem idu u slijev Raše, gdje opet izviru.
Raša je nekad izvirala iz jezera, koje je isušeno i meliorirano u plodno Čepićko polje. Porječje Raše, koje je prije regulacija i gradnje brane uključivalo i rječicu Boljunčicu, vrlo je složeno. Raša prvo teče dolinom, pa ulazi u kanjon, mjestimice dubok 200 metara, usječen u vapnence crvene Istre. Ova rijeka nosi mnogo sedimenta iz flišne unutrašnjosti sive Istre kojim je u prošlosti pomalo zatrpavala svoje ušće. More je ovdje duboko uvučeno u kopno; to je zapravo negdašnja dolina, a današnji estuarij rijeke Raše. Taj zaljev dug je oko 12 kilometara, prosječne širine približno 1 kilometar, a potopljen je postglacijalnim izdizanjem morske razine. Strane Raškoga zaljeva strme su i nepristupačne. Donji dio doline Raše također je melioriran, no nasreću i danas postoje močvarna staništa sa šašem i trskom, pa je dom mnogim živim bićima.
Rijeka Dragonja nastaje spajanjem nekoliko potoka ispod naselja imena Popeter u Sloveniji. U svojoj dužini od tridesetak kilometrara teče sjeverozapadnom Istrom i ulijeva se u Savudrijsku valu a dijelom je granica sa Slovenijom. Rijeka je duboko urezana u flišnu podlogu, ljeti često presuši, a za jačih kiša izlije se iz korita. Na Dragonji nalazimo slapove i mnoge brzake. U gornjem dijelu toka Dragonja je tipična visinska voda, pa u njoj živi pastrva, dok pri ušću u rijeku ulaze cipli, jegulje i druge morske ribe koje vole bočatu vodu.
Sa svojih pedesetak kilometara toka Mirna je najveća i najznačajnija istarska rijeka. Izvire podno Huma u Buzeštini, a utječe u Jadransko more kod Novigrada. U izvorišnom dijelu rijeka prolazi kroz selo Kotle, koje je dobilo naziv po kotlastim udubinama koje je Mirna izdubila protječući kamenim koritom. Kada izađe iz kanjona, u Mirnu utječe Draga i one zajedno protječu podno grada Buzeta. Prošavši kroz Kamena vrata, Mirna ulazi u dubok kanjon kojim protječe sljedećih šest kilometara, a u dolini rijeka slobodno krivuda s jedne na drugu stranu. Nekad krivudav tok sada je većim dijelom reguliran i izravnat.
Posljednjih desetak kilometara Mirna teče kroz vapnence crvene Istre, odnosno kroz sada zapunjen kanjon, što se dogodilo izdizanjem mora krajem posljednjega ledenog doba. U gornjem toku Mirne nalazimo potočne pastrve, a uz ušće jegulje, lubine, komarče, ovčice, ciple i druge vrste ribe. Prije regulacije Mirna je plavila okolno područje, pa su ondje bile vlažne livade, tršćaci i šašici prepuni života. Isto tako, unutar prevladavajućeg pojasa istarskih termofilnih šuma hrasta medunca i bijeloga graba na uzvišenjima postojale su i prostrane vlažne šume hrasta lužnjaka i poljskog jasena, poplavni otok u kršu daleko od Panonske nizine.
Šume Istre – zelena pluća poluotoka
Danas je ostala Motovunska šuma, još uvijek vrlo važno prirodno područje sredozemne poplavne šume, samo jedna od triju lokacija ove zajednice u Europi (longoze). U proljeće je tlo meko i vlažno. Po drveću se drže drvenaste penjačice − loza, bršljan, hmelj, a i izrazito rijetka vrsta primorske pavitine sa svojim divnim i velikim ljubičastim cvjetovima, koju u Istri zovu trtor. Na tlu prevladavaju higrofilne vrste – biljke koje podnose mnogo vode, poput šaša. U šumi živi naša, ali i europska rijetka vrsta žabe − lombardijska smeđa žaba. Ipak, Motovunska šuma najpoznatija je po skupocjenim tartufima, od kojih je najtraženiji veliki bijeli tartuf. Skupljanje ove neugledne, ali kulinarski iznimno ukusne gljive postala je važna djelatnost mnogim domaćinstvima, no važno je da skupljanje ostane regulirano kako bi i šuma i restorani imali održive „zalihe“.
No, ova šuma je azonalna, odnosno u specifičnim uvjetima vlažnijeg i dubljeg tla tlima. To su prije svega šume hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom (Genisto elate–Quercetum roburis) te hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli–Quercetum roburis).
Šume prekrivaju oko 40% površine Istre, pružajući se od morske obale pa sve do kamenitih vrhova Ćićarije, i predstavljaju jedan od najočuvanijih i najraznolikijih prirodnih krajolika na poluotoku. Zahvaljujući raznolikim klimatskim uvjetima i geološkoj podlozi, istarske šume obuhvaćaju različite vegetacijske regije – većinom pripadaju sredozemnoj vegetacijskoj regiji, dok viši predjeli Učke i Ćićarije, posebno njihove sjeverne strane, ulaze u eurosibirsko-sjevernoameričku regiju, što rezultira velikim bogatstvom šumskih zajednica.
Najjužniji i obalni dijelovi Istre pripadaju eumediteranskoj zoni, gdje prevladavaju vazdazelene šume hrasta crnike (Quercus ilex). Ove šume najčešće rastu u zajednicama s jasenom (Fraxino orni–Quercetum ilicis) i crnim grabom (Ostryo–Quercetum ilicis). Posebno je fascinantna pojava crnike na strmim vapnenačkim stijenama iznad kraškog prijeloma kod željezničke pruge Buzet – Lupoglav – Kožljak, kao i kod Istarskih toplica. To su živi fosili biljnog svijeta, svjedoci toplijih klimatskih razdoblja u Zemljinoj prošlosti, kada je crnika bila znatno raširenija.
Unutrašnjost Istre smještena je u submediteransku zonu, gdje dominiraju listopadne šumske zajednice koje prate klimatske uvjete. Ovdje su najčešće šume hrasta medunca i bijelog graba (Querco–Carpinetum orientalis) te hrasta medunca i crnog graba (Ostryo–Quercetum pubescentis).
Na flišnom području srednje Istre i na sjevernom dijelu Cresa, raznolikost šumskih staništa postaje još izraženija. Ovdje se, uz klimatsko-zonalne vrste, nalaze i brojne specifične azonalne zajednice, poput šuma hrasta medunca s beskoljenkom (Molinio–Quercetum pubescentis) te šuma pitomog kestena (Querco–castanetum submediterraneum). Ovo područje još nije u potpunosti istraženo, ali već sada pokazuje iznimnu ekološku i botaničku vrijednost, osobito za proučavanje prijelaza između mediteranske i kontinentalne flore. Zanimljiv je i slučaj bukve, koja se na ovim područjima spušta iznenađujuće nisko – sve do 250–300 metara nadmorske visine – što je prava rijetkost u podneblju koje ima izrazito mediteranska obilježja.
Najvrijednije i najbolje očuvane šume Istre nalaze se na prostoru Učke i Ćićarije, gdje dominiraju zajednice koje pripadaju paramediteranskoj zoni eurosibirsko-sjevernoameričke regije. Tu nalazimo primorske bukove šume (Seslerio–Fagetum sylvaticae) i bukove šume s crnim grabom (Ostryo–Fagetum sylvaticae) koje tvore guste, tamne šumske komplekse – gotovo bajkovite krajolike u kojima je priroda još uvijek moćna i neukroćena.
Ova izuzetna raznolikost šumskih zajednica Istre, koje se izmjenjuju u mozaiku različitih nadmorskih visina, tla i klime, čini poluotok botaničkim draguljem Mediterana. Osim što šume obogaćuju krajolik i pružaju stanište brojnim vrstama biljaka i životinja, one imaju ključnu ulogu u očuvanju bioraznolikosti, regulaciji klime i zaštiti tla, a sve više i u rekreativnoj, edukativnoj te estetskoj vrijednosti za lokalno stanovništvo i posjetitelje. Šumski svijet Istre nije samo prirodno bogatstvo, već i temelj identiteta i ravnoteže krajolika, koji nas podsjeća koliko su važni suživot i poštovanje prema prirodi.
Podzemlje Istre
Budući da je cijela Istra krški kraj, voda ponire u podzemlje i stvara bogat podzemni svijet. Dosad je zabilježeno više od 1300 objekata, a moglo bi ih biti i 2000, s time da prevladavaju jame. Poznate su i jama Kobiljak, a najdublji je Rašporski ponor, dubok 361 metar. U istarskom podzemlju žive mnoge endemične, rijetke, ugrožene i zaštićene vrste špiljske faune, neke karakteristične za dinarski krš općenito, a naročito u crvenoj Istri sa svojim specifičnim vrstama. To su endemi poput puža zvanog Mirnina Istranka, podzemnog rakušca, mnogozubog sljepušca, jednakonožnog raka imena Učkin sitni grbaš,Jalžićeve kuglašice i mnogih drugih vrsta.
Svakako najpoznatiji stanovnik tih podzemnih prostora jest čovječja ribica. Boja njezine kože nalikuje na kožu ljudi, pa otuda ime. Duguljasto tijelo na prvi pogled podsjeća na guštera zakržljalih udova i očiju. No to je vodozemac i jedini kralježnjak u vječnoj tami našega krškog podzemlja, a nalazimo ga samo u Dinaridima – u Sloveniji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
O autoru
