Rosopas (Chelidonium majus) nježna je biljka rubova šuma, prepuna ljekovitih tvari, ali i toksičnih alkaloida.
Rosopas je široko rasprostranjena zeljasta trajnica iz porodice makova (Papaveraceae) koja samoniklo raste u šumama, među živicom i uz ograde, uz puteve, na zapuštenim mjestima, među kamenjem itd. Za rosopas se koriste i razna narodna imena, kao lastavičja trava, rusa trava, zmijino mlijeko, krvavo zelje i druga.
Biljka zimu uspješno preživljava uz pomoć podanka iz kojeg raste veoma jak i žilav korijen. U proljeće iz podanka izrasta uspravna zeljasta stabljika, do 60 cm visoka, koja nosi listove i cvjetove. Listovi su sastavljeni, neparno perasti. Listovi smješteni bliže tlu imaju razvijenu peteljku, a oni pri vrhu su sjedeći, bez peteljke. Liske su višestruko urezane s narovašenim rubovima. Stabljika i listovi mogu biti prekriveni dlakama. Naličja liski su plavkastozelene boje, lisne žile su razgranate.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Dlakave cvjetne stapke izrastaju na stabljici bočno, iz nodija. Cvjetovi su dvospolni, skupljeni u štitasti cvat. Vjenčić se sastoji od 4 žute latice u dva ciklusa (2+2). Muški dio cvijeta čini mnoštvo prašnika, plodnica je jedna i sastoji se od 2 plodna lista. Cvatnja započinje u travnju i traje do kraja ljeta. Iako ne sadrže nektar, žuto obojene cvjetove oprašuju kukci, koji se hrane peludom. Plod je valjkasti tobolac koji sliči mahuni i u njemu sazrijevaju sjemenke. Sjemenke su malene mase pa ih lako rasprostranjuju mravi, koji se rado hrane hranjivim endospermom iz sjemenki. Gdje god da se ošteti, rosopas izlučuje lateks, mliječni sok narančaste boje. Biljka se tim sokom brani i od nametnika.
Latinski naziv biljke potječe od grčke riječi chelidon, što znači lastavica. Prema nekim izvorima rosopas je dobio taj naziv jer mu cvatnja započinje u travnju, kada se lastavice vraćaju, a završava kasno ljeti, s njihovim odlaskom. Prema drugim izvorima, biljka je dobila naziv po lastavicama radi toga što su one sok rosopasa koristile u liječenju mladih ptića. Stari Grci promatranjem su zaključili da roditelji mladih lastavica, koje ne otvaraju očne kapke, donose listove i stabljike rosopasa u gnijezdo. Kljunom su gnječili izdanke kako bi dobili sok kojim su mazali kapke mladim ptićima. Čini se da životinje u prirodi imaju svoje specifične metode liječenja biljem.
I ljudi su vrlo rano upoznali ljekovita svojstva rosopasa, no važno je naglasiti da s rosopasom treba postupati vrlo pažljivo, jer sadrži neke toksične alkaloide. Upravo zbog tog svojstva korišten je u borbi protiv grinja. Osim toksičnih, u rosopasu su dokazane brojne ljekovite tvari. U narodnoj medicini sok rosopasa koristio se u liječenju različitih kožnih oboljenja, poput bradavica, raznih ranica, posjekotina, žuljeva itd. Nanošenje soka na površinu kože u nekih osoba izaziva alergiju. Svježa biljka ne smije se koristiti za unutarnju upotrebu jer je otrovna. Zdrobljena svježa biljka ima oštar i neugodan, odbojan miris, dok je osušena biljka gotovo bez mirisa, a okus je oštar, gorak i slan i dugo se ne gubi. Ukoliko se odlučite koristiti rosopasom u svrhu liječenja kožnih bolesti, svakako se posavjetujte sa svojim liječnikom.
O autorima:
Mišo Rašan profesor je kemije i biologije, autor mnogih udžbenika, priručnika i radnih bilježnica. Turistički je pratitelj, zaljubljenik u prirodu, putovanja i planinarenje. Luka Hercigonja njegov je učenik, biolog amater te fotograf prirode iz Međimurja. Surađuje s ornitolozima i ostalim znanstvenicima u istraživanju flore i faune Međimurja. Pogledajte njegovu stranicu.
