Obična jela (Abies alba) je crnogorično drveće koje raste u našim planinama, a gospodarski je važna vrsta.
To je vazdazeleno, visoko i jako stablo; jela naraste i do 60 metara. Krošnja je u početku široko piramidalna, no u staroj dobi vrh postaje ravan, kao odrezan jer postrane grane blizu vrha krošnje najčešće nadmašuju visinom sam vrh. Stara jela može biti promjera debla čak do 2,5 metra. U mladosti je kora glatka i svijetlosiva, a kasnije potamni i izrazito ispuca uzduž i poprijeko u uglaste ljuske. Unutrašnji dio kore je crvenkast sa vrećicama punim ljepljive smole. Često ju zamijenimo za smreku.
Kako razlikovati bor, jelu i smreku?
Korijen jele je dubok i dobro razvijen, snažnih bočnih žila. Korijen je jelovih stabala koja rastu zajedno, srašten,zajednički izmijenjuju vodu, mineralne i organske tvari. Grane su smještene horizontalno u pršljenovima, mlade grančice su obilno pokrivene dlačicama, kasnije ogole, sivosmeđe su a nakon što iglice otpadnu budu glatke.
Iglice su češljasto poredane u dva reda, duge 15-30 mm, široke oko 2-3 mm, tupe su, plosnate i mekano kožastog osjeta, na licu su tamnozelene i sjajne, na donjoj strani vidljive su dvije paratelne bijele pruge. Na granama ostaju i do 8 godina.
Cvjetovi su jednodomni, odnosno muški i ženski cvjetovi rastu na istoj biljci. Razvijaju se najviše na gornjim granama i cvjetaju od travnja do lipnja. Muški cvjetovi su žućkasti do žutosmedi, javljaju se u pazušcima iglica pri vrhu gornjih grana. Ukoso su usmjereni prema dolje. Ženski cvjetovi su blijedozeleni, duguljasto valjkasti, dugi 2 – 10 cm, uspravni, na kratkoj dršci, imaju više sjemenih ljusaka s dva sjemena zametka pri osnovi.
Iz ženskih cvjetova se razvijaju češeri. Zreli češeri su tamnosmeđe boje, dugi 10 – 30 cm, a široki 3 – 5 cm. Dozrijevaju u rujnu i listopadu iste godine, a kada dozru raspadaju se na grani te ih se tako ne može naći cijele na tlu. Sjemenka je okriljena, crvenkastosmeđa, trokutasta i plosnata, duga 7 – 13 mm. Jedan češer ima 260 – 290 sjemenaka.
Raste je na području južne, srednje te u dijelu zapadne Europe. Široko je rasprostranjena, kod nas je uz bukvu i hrast lužnjak najzastupljenije šumsko stablo, često tvori i čiste jelove šume.
Jela najčešće raste u zajednici s bukvom. Dinarske šume bukve i jele rasprostranjene su na oko 130 000 ha u dinarskom prostoru i na oko 15 000 ha u panonskom prostoru. Budući da se ta dva prostora bitno razlikuju klimatski, geološki čimbenici, florni sastav tih šuma će također biti različit. Za dinarske bukovo jelove šume značajan je velik udio ilirskih vrsta, dok su panonske srodne sa sličnim šumama srednjoeuropskog prostora. Rasprostranjene su u Lici, na Velebitu i Plješivici, Velikoj i Maloj kapeli, te u Gorskom Kotaru. Očuvano je i više prašuma kao što su Čorkova uvala u sklopu NP Plitvička jezera, Devčića tavani na sjevernom Velebitu, Plješivička uvala u Ličkoj Plješivici, Klepina duliba pokraj Krasna. Zauzimaju pojas nadmorskih visina od 550-1200 m n.m. Rastu na dolomitnoj i karbonatnoj geološkoj podlozi, na lesiviranim tlima, smeđim karbonatnim tlima i karbonatnim crnicama.
Panonske šume bukve i jele rastu u uvjetima toplije klime, manje količine oborina, na dubokim smeđim vapnenastim i smeđim kiselim tlima. Nalazimo ih na našim panonskim gorama. Na Strahinjčici, Ivančici, Ravnoj gori i Trakošćanu rastu na karbonatnoj podlozi, a na Maceljskoj gori, Medvednici i Papuku rastu na silikatnoj podlozi. Zauzimaju raspon nadmorskih visina od 200-1000 m. Na male nadmorske visine (200 m) jela se spušta na sjevernim padinama, npr. Medvednice.
Mjestimice nalazimo i šume jele s rebračom. Ovaj tip šume rasprostire se na nadmorskim visinama od 650-950 m, unutar bukovo jelovih šuma, ali na silikatnim stijenama, odn. kiselim, podzoliranim tlima. Tla na kojima se razvija izrazito su kisela. Najviše ih ima u Gorskom kotaru, zatim na Velebitu, Kapeli i Plješivici.
Jela zahtijeva visoku zračnu vlagu. Dobro podnosi snijeg, inje i ostale atmosferske elemente. Zbog svojih spuštenih grana i glatkih iglica prilagođena je životu u planinskim područjima gdje ima puno snježnih oborina. Poznata je što iznimno dobro podnosi zasjenu, najbolje od svih naših vrsta drveća. Stablo u sjeni, čeka svjetlost godinama i jako sporo raste, pa se dogodi da stablo od 100 godina u zasjeni, bude niže od stabla koje ima 50 godina, a raste na svjetlu. Životni vijek iznosi više od 600 godina.
O autoru
