Kebrač (Myricaria germanica) je u Hrvatskoj rijetka vrsta koju nalazimo na šljunčanim sprudovima rijeke Drave.
Za vrijeme glacijala, kebrač (Myricaria germanica) je bio rasprostranjen čitavom sjevernom hemisferom. Nakon posljednjeg ledenog doba dolazi do neprestanog sužavanja staništa pa tako ta biljna vrsta postaje relikt.
Pod kraj pleistocena (Dryas faza), zajedno s pasjim trnom (Hippophae rhamnoides), kebrač je bio značajna biljka za šikare što su se razvijale uz rub ledenjaka. Današnja rijetka staništa na kojima kebrač raste samoniklo su prirodni aluvijalni nanosi rijeka Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Sa prirodnih staništa sjeverne hemisfere biljka je prenesena na područje Australije i Novog Zelanda, gdje se smatra invazivnom vrstom.
Kebrač je grmolika biljka iz porodice metlika (Tamaricaceae). Raste na šljunčanim i pjeskovitim podlogama, često na nanosima uz rijeke ili na drugim staništima. Raste prirodno na dravskim sprudovima u blizini Legrada, ali i je prenesen i po šljunčarama i po nasipima. Podnosi veliki raspon pH tla koja nastanjuje i podjednako dobro raste na kiselim, neutralnim i lužnatim tlima. Preferira vrlo vlažno tlo, no dobro uspijeva i na sušnijim tlima. Nedostatku vode prilagođava se malom površinom lista i duboko razvijenim korijenskim sustavom u tlu. Biljci najviše odgovaraju blago osunčani prostori.
Na staništima riječnih nanosa uz kebrač se pojavljuju neke autohtone uskolisne vrbe (Salix elaeagnos, S. purpurea). Osim navedenih vrsta, uz kebrač rastu i brojni neofiti: bodljasta tikvica, zlatica, amorfa i drugi. Kebraču odlično odgovara umjereno topla vlažna klima. Prema međunarodnoj uniji za očuvanje prirode (IUCN), kebrač je kritično ugrožena vrsta (CR) jer ima izuzetno visok rizik od izumiranja u prirodi.
Izdanak kebrača naraste do 2,5 m u visinu. Grane u grmu su uspravne i gole. Zeljaste (jednogodišnje) grane zelene su boje, dok su drvenaste (višegodišnje) grane smeđe do crvenkaste boje. Biljka razvija duboki korijenski sustav koji joj omogućava da dođe do vode i u vrijeme niskog vodostaja. Lišće je labavo i prileglo te usko i jajoliko. Listovi su najširi u donjoj trećini, a omjer duljine i širine je 2:1. Dugi su do 5,5 mm i široki do 1,6 mm. Prema vršnom dijelu grane listovi se proporcionalno smanjuju.
Kebrač je jednodomna biljka. Svaki (dvospolni) cvijet ima 5 eliptičnih ružičasto-bijelih latica, dugačkih 5 – 6 mm. U cvijetu se nalazi 10 prašnika ujedinjenih u bazu s jednim tučkom. Cvat je produženi, sastavljeni grozd smješten na vrhovima ogranaka. Sjemenka kebrača dugačka je svega oko 0,7 do 0,9 mm. Na vrhu ima pernate nastavke za letenje koji joj omogućuju rasprostranjivanje vjetrom. Istraživanja klijavosti pokazala su da prvo sjeme počinje klijati već nakon 4 sata, dok nakon 20 sati proklija 94 % sjemena.
Osim spolnim putem (sjemenkama), kebrač se razmnožava i nespolno. U prirodi se vegetativno razmnožava korijenom. Prema literaturnim podacima, moguće je i vegetativno razmnožavanje pomoću stabljike, te povaljenicama i reznicama. Razmnožavanje povaljenicama na našem području bilo je uspješno. Pokušaj razmnožavanja zeljastim i drvenastim reznicama bio je potpuno neuspješan, čak i uz korištenje biljnih hormona za zakorjenjivanje.
Radi eksudata, soli koja se nalazi u zeljastim granama grma, kebrač ima određena ljekovita svojstva.
Ponajviše radi gubitka staništa, kebrač je i u Republici Hrvatskoj kritično ugrožena vrsta (CR). Uvršten je u Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske i zaštićen je kao strogo zaštićena zavičajna divlja svojta.
Tekst: Mišo Rašan, fotografije: Luka Hercigonja
O autorima:
Mišo Rašan profesor je kemije i biologije, autor mnogih udžbenika, priručnika i radnih bilježnica. Turistički je pratitelj, zaljubljenik u prirodu, putovanja i planinarenje. Luka Hercigonja njegov je učenik, biolog amater te fotograf prirode iz Međimurja. Surađuje s ornitolozima i ostalim znanstvenicima u istraživanju flore i faune Međimurja. Pogledajte njegovu stranicu.
O autoru
