Bijela roda (Ciconia ciconia) simbol je proljeća i sreće u hrvatskim selima. Vraća se svake godine u isto gnijezdo, vjerno svom domu i partneru.
Bijela roda (Ciconia ciconia), ta plemenita i elegantna ptica dugih nogu i bijelog perja, jedan je od najprepoznatljivijih simbola hrvatskih ravnica. Svake se godine u proljeće vraća iz Afrike na stara gnijezda smještena na krovovima seoskih kuća, električnim stupovima ili starim drvećima. Njena vjernost mjestu i partneru, kao i prizor široko raširenih krila nad zlatnim poljima, stoljećima su nadahnjivali narodna vjerovanja i legende.
U Hrvatskoj je bijela roda strogo zaštićena vrsta, a brojna sela ponosno čuvaju njezina gnijezda kao znak blagostanja i čiste prirode.
Kako izgleda bijela roda?
Perje bijele rode gotovo je potpuno snježno bijelo, a samo su vrhovi krila crni – kontrast koji je čini lako prepoznatljivom čak i izdaleka. Ima duge, tanke noge crvene boje i dug, šiljast kljun iste nijanse, savršen za hvatanje plijena u plićacima. Visoka je do jednog metra, s rasponom krila većim od dva metra, što se osobito ističe kad graciozno klizi zrakom.
Ne boji se čovjeka i često gnijezdi u blizini kuća i sela, pa joj se može približiti dovoljno da se vide njezine krupne tamne oči i izraz koji gotovo djeluje ljudski. Uz malo mašte, čini se kao da nosi crnu liniju trepavica – prirodni šarm koji je čini još posebnijom.
Čime se hrani bijela roda?
Bijela roda je mesojed koji se hrani živim plijenom i pritom nije nimalo izbirljiva. Njezin je jelovnik vrlo raznolik – od riba koje lovi u plitkim vodama, do žaba, zmija, puževa i gujavica koje pronalazi na vlažnim livadama i oranicama.
U ljetnim mjesecima, kad trava bude pokošena, rado se gosti velikim kukcima, poput skakavaca i rovki. Često se može vidjeti kako hoda za traktorom, strpljivo čekajući da strojevi iz trave podignu plijen. Takvo ponašanje pokazuje njezinu prilagodljivost i snalažljivost – prave osobine simbola seoskog života i plodne prirode.
Gdje živi bijela roda?
Bijela roda naseljava nizinske krajeve bogate vodom i životom – mjesta gdje se isprepliću poplavne livade, vlažni pašnjaci, močvare i plitki rukavci rijeka. Takva staništa obiluju hranom, što je čini savršenim domom za ovu vrstu. Posebno je brojna u Posavini, ponajviše u Parku prirode Lonjsko polje, koji je poznat po svojim tradicionalnim drvenim selima i visokim krovovima na kojima se često gnijezde.
Rode su vrlo vjerne svom gnijezdu – svake se godine vraćaju istom mjestu, ponekad desetljećima zaredom. Njihova se gnijezda mogu vidjeti na krovovima kuća, dimnjacima, stupovima i starim vrbama. U takvom suživotu s ljudima nastala su i mnoga vjerovanja: da roda donosi sreću, plodnost i mir u kuću. U Hrvatskoj su bijele rode prisutne od ožujka do rujna, nakon čega kreću na svoj dugi put prema Africi, gdje prezimljuju do povratka proljeća.
Zbog takvih prehrambenih navika rode žive u nizinskim krajevima gdje ima vlažnih pašnjaka, poplavnih livada, plitkih močvara i jezera. Posebno je brojna u Posavini, u Parku prirode Lonjsko polje, uz Dravu, Muru…
Selidbe roda
Rode su selice: u proljeće dolaze u naše krajeve na gniježđenje, a na početku jeseni odlaze na zimovanje na jug. Rode različitih područja u Europi sele se vlastitim putovima. Hrvatske ptice lete istočnim putem napuštajući Europu preko Turske. Odande idu u Izrael te dalje preko Bliskog istoga prate rijeku Nil. Neke tu ostaju, a druge idu još i dalje na jug, sve do samog juga Afrike. Tako prevaljuju i do 10 000 kilometara za približno tri tjedna. U proljeće se mužjak obično vraća prvi i traži svoje staro gnijezdo.
Gniježđenje bijelih roda
Bijele rode poznate su po svojim velikim i čvrstim gnijezdima, koja mogu biti teška i više od 200 kilograma. Gnijezda grade od grana, pruća, trave i blata, a svake godine ih dodatno nadograđuju, pa s vremenom postaju impresivne građevine – široke i do dva metra. Najčešće se nalaze na krovovima kuća, dimnjacima, električnim stupovima ili starim drvećima, uvijek na otvorenom i preglednom mjestu.
Kad stigne ženka, postavit će se u položaj kao da sjedi u gnijezdu, zatim će se uspraviti i nakostriješiti svoj vrat i tresti glavom. Ako se slože, svoju će vezu potvrditi tako da će raširiti krila i kimati glavom gore-dolje. Ova je ceremonija uobičajeno popraćena klepetanjem kljuna. Parovi bijele rode trajno su vezani tijekom života, a imaju samo jedno leglo na godinu.
U gnijezdu ženka polaže 3 do 5 jaja, a na njima naizmjence sjede oba roditelja oko mjesec dana. Mladunci se izlegu goli i bespomoćni, ali ih roditelji brižno hrane riblom, žabama, kukcima i glistama. Nakon otprilike dvije mjeseca, mlade rode već vježbaju let i uskoro napuštaju gnijezdo, prateći starije u potragu za hranom.
Zanimljivo je da se mlade rode, nakon što otlete na jug, vraćaju u Hrvatsku tek nakon dvije do tri godine, a često se gnijezde vrlo blizu mjesta gdje su se izlegle – kao da ih s domovinom povezuje nevidljiva nit.
Tek u četvrtoj ili petoj godini života odrasle ptice imaju svoje prve mladunce, obično jedan do dva, a tek idućih gnjezdećih sezona mogu odgojiti i do pet mladunaca. U početku im roditelji hranu i vodu izravno daju iz kljuna u kljun. Kad malo porastu, donesenu hranu roditelj povraća u gnijezdo, odakle je mladunci sami uzimaju. Osim što ih hrane, odrasli se brinu za mlade tako da ih raširenim krilima štite od žarkog sunca. Takva intenzivna skrb traje od osam do devet tjedana dok mladunci ne opernate.
Pročitajte više o pticama u Hrvatskoj
O autoru
