Labud je ptica koja je postala pojam za pitomost, dostojanstvenost i eleganciju. Labudovi su postali sastavni dio ljudskoga krajolika, nezaobilazan ukras mnogih jezera i rijeka.
Crvenokljuni labud (Cygnus olor ) je među najvećim pticama koje mogu letjeti, mužjaci sa 8 – 12 kg te rasponom krila do 2,5 m. Na odraslim pticama bijelog perja jasno se ističe crveni kljun iznad kojeg je crna kvržica. To su ptice koje posve žive na vodi. Dokaz su za to plovne kože razapete između tri prsta. One su pogonska snaga pomoću koje plivaju, odguravajući se poput vesala. Labudove nalazimo po rijekama, jezerima, ribnjacima, ušćima rijeka u more te katkad i na moru. Brste vodenu vegetaciju, često tako da se izokrenu te im je glava u vodi, a rep strši u zraku. Uz bilje povremeno jedu i kukce i punoglavce. Jedan labud mora pojesti oko tri do četiri kilograma hrane u danu.
U vrijeme gniježđenja doživotni je par labudova teritorijalan, pa će mužjak snažno braniti svoj posjed od nasrtljivaca. Par u plićaku radi gnijezdo od trske, rogoza i ostalog bilja, i to pozamašno – čovjek bi mogao sjesti u njega. U gnijezdu sjedi jedan partner na jajima dok se drugi hrani ili odmara. Takva slika ponavlja se 35 dana dok se napokon ne izlegu mladi labudovi. Oni će već drugi dan zaplivati i pratiti roditelje. Sivkaste su boje, što je bilo nadahnuće za priču o ružnom pačetu. Roditelji će svoje mladunce katkad provozati na svojim leđima ili pod krilima. Zimi se masovno okupljaju na nezaleđenim jezerima i rijekama. Ove ptice traže nezaleđenu vodu da bi se mogle hraniti, a često održavaju bazene otvorene vode u ledu.
Labud je u Hrvatsku počeo dolaziti prije više od stotinu godina, uglavnom za jakih zima. U međuvremenu je postao redovita zimovalica, a tek potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća na Ormoškom jezeru zabilježeno je prvo gniježđenje. U 1990-im se godinama gniježđenje ustalilo, što je vjerojatno posljedica pogodnih ekoloških uvjeta te pritiska širenja populacije radi povećanja brojnosti u Srednjoj Europi.
O autoru
