Smreka je prepoznatljiva crnogorica koja uspijeva na hladnim i surovim planinskim terenima. Iako je rjeđa od jele, smreka dominira stijenama i visinama, prilagođena životu u ekstremnim uvjetima.
Na krševitim padinama naših planina, gdje se stijene strmo uzdižu prema nebu, smreka (Picea abies) pronalazi svoj dom. Ova elegantna crnogorica, s tankim, pravilnim krošnjama i tamnozelenim iglicama, uspijeva ondje gdje druge vrste teško opstaju. Smreka je simbol otpornosti, tih i postojan stanovnik hladnijih, vjetrovitih i surovih šuma, često okružena golim stijenama i oštrim visinama. Dok je u nekim krajevima potisnuta od svoje srodnice jele, u ovim ekstremnim uvjetima ona preuzima glavnu ulogu – tiho, ali moćno.
Kako izgleda smreka?
Smreka (Picea abies) je visoko crnogorično stablo, koje u povoljnim uvjetima može narasti i do 50 metara visine. Odlikuje se gustom, pravilno piramidalnom krošnjom, koja joj daje elegantan, gotovo geometrijski izgled. Deblo je vitko, ravno i može doseći promjer do jednog metra, osobito kod starijih stabala.
Grane su joj pršljenasto raspoređene duž debla, a mnoge od njih imaju karakterističan sabljasto povijen oblik, naročito donje grane koje često vise prema dolje. Ova raspodjela grana doprinosi prepoznatljivom obliku smrekine siluete, osobito zimi kada je prekrivena snijegom.
Kora smreke je u mladosti glatka, svijetlosmeđa do tamnosmeđa, dok s godinama postaje tamno crvenkasta i ispucana u ljuskaste ploče, što je dobar pokazatelj starosti stabla.
Iglice su tamnozelene boje, dugačke 1–2 cm i oko 1,5 mm široke, četverobridne u presjeku, oštre i na vrhu zašiljene. Raspoređene su spiralno oko grane, a na dodir su oštrije nego kod jele.
Ono što je posebno zanimljivo kod smreke jest njezin češer – dug, viseći, valjkast i povijen prema dolje, za razliku od jele kod koje češeri stoje uspravno. Kada dozriju, češeri otpuštaju sitne sjemenke s krilcima, koje vjetar raznosi kilometrima daleko – još jedan dokaz koliko je ova vrsta prilagođena ekstremnim planinskim staništima.
Korijen smreke je plitak, do dva metra dubine, pa ju vjetar nerijetko izvali. Tanjurasto je razgranjen bez centralnog korijena, ali sa brojnim bočnim korijenima na kojima je razvijena simbioza korijena i gljiva (ektotrofna mikoriza). Miris izdanaka smreke, odnosno jele, je ugodan, smolast, okus je nešto gorak, smolast i poput terpentina. Drvo ima isti miris i okus.
Cvijet i češer smreke
Smreka cvate u svibnju. Muški cvjetovi su u obliku crvene rese, a ženski u obliku češerastih cvatova zeleno do crvene boje. Češeri su šišarice, valjkastog su oblika, smeđi, dugi 16cm, a široki oko 4 cm. Za razliku od jele gdje češer stoji, u smreke on visi. Češeri otpadaju tek kad izbace okriljene sjemenke. Sjeme sazrijeva u rujnu i listopadu.
Kako razlikovati bor, jelu i smreku?
Gdje raste smreka?
Smreka je tipična vrsta polusjene, koja ne podnosi zasjenu drveća gustih krošanja šume. Vrh njene krošnje mora biti osvijetljen barem dio dana.
Centar rasprostranjenja smreke su više planine srednje Europe i sjeverna Europa. Stoga ona kod nas ne izgrađuje neku šumsku zonu kao što je to slučaj npr. s bukvom ili hrastom kitnjakom. Prirodno je rasprostranjena na dva tipa staništa. Jedno su ponikve, uvale i klanci gorske Hrvatske u kojima se zbog temperaturne inverzije skuplja hladan zrak, tzv. mrazišta, pa takve specifične mikroklimatske prilike omogućuju konkurentnost smreke u odnosu na druge drvenaste vrste. Taj tip smrekovih šuma (Aremonio-Piceetum) predstavlja reliktnu vegetaciju ledenih doba kada je borealna vegetacija bila rasprostranjena znatno dalje na jug. Uspijeva na podzolastim tlima, na nadmorskim visinama od 900-1100 m. Poznate šume ovog tipa su Štirovača na sjevernom Velebitu i šume u Lazcu između Risnjaka i Snježnika.
Drugi tip staništa su strme vapnenačke stijene sa vrlo malo tla tako da je zbog oskudnih uvjeta onemogućen rast drugih drvenastih vrsta. Kako je smreka tzv. pionirska vrsta tj. može rasti u vrlo skromnim uvjetima s malo tla i vode osvojila je takva staništa i izgrađuje poseban tip šume (Listero-Piceetum abietis). Ova šumska zajednica razvija se na nadmorskim visinama od 950-1450 m n.m. Raste na Samarskim i Bijelim stijenama, na Lubenovcu (sjeverni Velebit), u Smrekovcu (Risnjak).
No osim na ovim prirodnim staništima smreka je tijekom 19. stoljeća kao jedna od najznačajnijih šumarskih vrsta, prije svega zbog brzog rasta i skromnih zahtjeva, sađena i na mnoga druga područja gdje su iskrčeni drugi tipovi šuma, npr. brdske bukove šume ili šume bukve i jele tako da je smreka danas rasprostranjena šire no što bi to prirodni uvjeti dozvolili.
Ekološka uloga i mjesto u narodnoj tradiciji
Smreka ima važnu ulogu u planinskim ekosustavima. Njezine guste krošnje pružaju zaklon i stanište brojnim vrstama ptica, sisavaca i kukaca. Tlo pod smrekama često je prekriveno debelim slojem iglica koje se sporo razgrađuju, pa stvaraju kiselije uvjete – što pogoduje vrstama prilagođenima takvom tlu, poput borovnice, brusnice i mahovina.
U višim predjelima, smreke služe kao prirodna zaštita od lavina i erozije tla, jer svojim korijenjem čvrsto drže tlo i usporavaju površinsko otjecanje vode. Također su značajne za zadržavanje snijega u zimskom periodu, što ima utjecaj na mikroklimu i hidrološke procese.
U narodnoj kulturi, smreka je simbol postojanosti i zaštite. U mnogim krajevima koristila se za božićno drvce, jer njezine grane ostaju zelene i otporne i tijekom najhladnijih mjeseci. U prošlosti su ljudi vjerovali da smrekina grana, stavljena iznad ulaza u kuću, štiti od uroka i zlih sila.
Osim toga, smrekina smola koristila se u narodnoj medicini za zacjeljivanje rana, ublažavanje kašlja i upalnih procesa. Čaj od mladih izbojaka smreke cijenjen je i danas kao prirodni pripravak za jačanje.
Drvo smreke i šumarsko iskorištavanje
Drvo smreke jedno je od najvažnijih gospodarskih resursa u europskim šumama. Ima svijetlu boju, mekanu, ali čvrstu strukturu te ravna, duga vlakna što ga čini izuzetno pogodnim za različite namjene – od građevinskog materijala do proizvodnje papira.
Zahvaljujući brzom rastu i mogućnosti uzgoja u monokulturama, smreka je često uzgajana u gospodarskim šumama, posebno u srednjoj i sjevernoj Europi. Kod nas je manje zastupljena u prirodnim zajednicama, ali se umjetno pošumljavala na višim nadmorskim visinama i degradiranim područjima.
Drvo smreke koristi se za:
- Građu (gredice, daske, letve)
- Namještaj i unutarnje obloge
- Papirnu industriju (celuloza)
- Glazbene instrumente (posebno rezonantne ploče kod violina i gitara)
- Energent (ogrjevno drvo, peleti)
Iako je ekonomski vrlo korisna, smrekine monokulture osjetljive su na vjetrolome, sušu i štetnike, poput potkornjaka. Zato je u suvremenom šumarstvu sve više naglasak na prirodnoj obnovi šuma, većoj raznolikosti vrsta i otpornosti na klimatske promjene.
Zanimljivost: Smreka ima i smolu koja se nekad koristila za izradu baklji, zaptivanje čamaca i kao sirovina u tradicionalnoj medicini. Danas se i dalje koristi u kozmetici i proizvodnji eteričnih ulja.
O autoru
