Hrast crnika vrsta je koja je nekad zauzimala velike površine na jadranskoj obali, pogotovo na sjeveru. Danas je uvelike smanjena, kao makija, ali i zamijenjena alepskim borom.
Šume hrasta crnike zauzimaju uski obalni pojas Hrvatskog primorja od južne i jugozapadne obale Istre, preko Lošinja, južnih dijelova Cresa, Raba, Paga i kopnom od Zadra do Prevlake te većinu južnojadranskih otoka. U sjevernom dijelu uz hrast crniku raste i crni jasen (Fraxinus ornus) koji južno od Splita počinje izostajati. Šuma hrasta crnike je najstabilniji ekosistem Sredozemlja.
Biljne vrste koje ga grade dobro su prilagođene na sušne uvjete. Imaju čvrsto kožasto lišće, koje je često prevučeno tankom voštanom prevlakom, ima višesloju epidermu, sitne uvučene puči, često i dlačice koje dodatno usporavaju hlapljenje vode. U prirodnom stanju takve šume su vrlo guste, tamne, sa specifičnom mikroklimom koja je vlažnija i hladnija od mikroklime otvorenih prostora. Zbog tame uzrokovane gustim sklopom, a koja je trajna budući da je šuma vazdazelena sloj prizemnog rašća je vrlo slabo razvijen, proljetnica također nema. Ovaj tip šume za razliku od šuma alepskog bora razvija se na dubljim tlima, najčešće mediteranskim crvenicama, ali i drugim tipovima tla. Temperature su nešto niže, a količina padalina veća, s nešto povoljnijim rasporedom ljeti.
Bogata zajednica
Životni vijek ove šume vrlo je dug i ona značajno utječe na klimu, hidrološke prilike, stvaranje tla i sprečavanje erozije. Uz hrast crniku ili česminu (Quercus ilex) čest je i crni jasen (Fraxinus ornus), osobito u sjevernijem području, zatim zelenika (Phillyrea latifolia), smrdljika (Pistacia terebinthus), mirta (Myrtus communis), planika (Arbutus unedo), lovor (Laurus nobilis), veliki vrijes (Erica arborea), kozokrvine (Lonicera implexa i L. etrusca) i dr. Zbog male količine svjetla u prizemnom sloju u ovim šumama raste razmjerno velik broj vrsta povijuša koje penjanjem uz drveće dolaze do svjetla. To su npr. bljušt (Tamus communis), tetivika (Smilax aspera), zimzeleni broć (Rubia peregrina), sparožina (Asparagus acutifolius). Prisutnost velikog broja povijuša čini ovaj tip šuma teško prohodnim.
Ukoliko je sklop drveća prorijeđen može se razviti i prizemni sloj u kojem su najčešće vrste uskolisna veprina (Ruscus aculeatus) i primorska ciklama (Cyclamen repandum). Zbog stoljetnog utjecaja čovjeka šume hrasta crnike do danas su očuvane na vrlo malim površinama. Najljepše sastojine očuvane su na Mljetu, Rabu (šuma Dundo) i na Brijunima.
Makija umjesto šuma
Najvećim dijelom prevedene su u degradacijske stadije makije, gariga i kamenjara. Makija je degradacijski stadij crnikove šume koji je po postanku panjača tj. Razvija se iz panjeva posječenih stabala hrasta crnike. Kako iz pojedinog panja izraste najčešće više izdanaka oni ne dosižu visinu stabala, a sklop je vrlo gust. U makiji nije izražena slojevitost, visoka je do nekoliko metara i u njoj prevladavaju grmoliki oblici crnike, planike, zelenike i drugih vrsta. Zbog gustog sklopa i velikog broja povijuša gotovo je neprohodna. Po sastavu vrsta ne razlikuje se bitno od crnikove šume, no po vrijednosti izgledu i strukturi razlikuje se bitno.
O autoru
