Učka i dijelom Ćićarija s jedne su strane proglašene parkom prirode zbog svoje prirodne važnosti i spoja Sredozemlja i planine.
Istru od Kvarnera geografski i prometno dijeli Učka s Ćićarijom, pa je prokopan poznat cestovni tunel Učka. Planinski lanac Ćićarija počinje u Sloveniji (kod Trsta) i pruža se tridesetak kilometara prema Kvarnerskom zaljevu u tipičnom dinarskim smjeru od sjeverozapada prema jugoistoku. Upravo je iznad Rijeke najviša. Iznad Lovrana se spaja s Učkom, koja, međutim, “skreće” pa se dalje dvadesetak kilometara pruža više u smjeru sjever-jug, odnosno uz istočnu obalu Istre. Vrh Učke je viši (Vojak, 1396 m), no Ćićarija ima više grebena iznad 1000 metara. Učka je monolitnija, s jednim glavnim hrptom i dvije strme padine, a postupno se spušta do Plominskog zaljeva. Učka je uz to treća najviša planina uz more, iza Biokova i Velebita, a budući da uokolo nema viših planina, pruža se prekrasan pogled na sve strane, poslije bure čak do Alpa.
Pročitajte više o planinama Hrvatske
Iako možda izgledom nisu spektakularne kao druge dinarske planine, na Učki i Ćićariji nalazimo veliko prirodno bogatstvo. Tako je u Parku prirode Učka zabilježeno oko 1300 različitih biljnih vrsta, što je s obzirom na relativno malu površinu zaštićenog područja velik broj. To bogatstvo posljedica je geografskog položaja, razmeđa Istre i Kvarnera, blizine mora i dakako nadmorske visine, pa se miješaju i kontinentalne i sredozemne vrste. Posebnost je, primjerice, i učkarski zvončić, biljka koja ne raste nigdje na svijetu osim ovdje.
Na ovim planinama prevladavaju šume, a posebice na kvarnerskoj padini Učke dobro se vide visinski pojasevi različitih zajednica, od nižih submediteranskih šuma graba i hrasta medunca do primorske šume bukve, koja zauzima najveće površine, te najviše čiste kontinentalne šume bukve. One nisu u dodiru s ostatkom bukovih šuma u primorskom nizu dinarskih planina. Na kiselijem i dubljem tlu raste šuma pitomog kestena, gdje se beru poznati lovranski maruni. Iako na Učki nema stalne populacije vuka i risa (više zalaze na Ćićariju), životinje su još uvijek važan aspekt ovih planina.
U šumama višeg pojasa, pogotovo poslije kiše izlazi crni daždevnjak kojemu je Učka jedino stanište u Hrvatskoj, uz Gorski kotar i Žumberak. Šumama lutaju srne i divlje svinje, a navrati i medvjed iz Gorskog kotara. U krošnjama stabala skakuću vjeverica i sivi puh. Ptice su brojne u šumama; dosad je na području Parka prirode Učka i užem kontaktnom području zabilježeno 167 vrsta ptica, od kojih velik broj u šumama. U bukovoj šumi srećemo zimovku, sovu jastrebaču, šumsku sovu, crnoglavu sjenicu, crvendaća; u šumi crnog bora crnu žunu, kukmastu sjenicu, kopca, drozda imelaša; u kestenovoj šumi žive zelena žuna, brgljez, puzavac; u šumi hrasta medunca zelena žuna, veliki djetlić, plavetna sjenica, zviždka, drozd imelaš, a veliku sjenicu, kosa, škanjca i zebu nalazimo u svim tipovima šume.
Travnjaka je relativno malo, no oni znatno obogaćuju biološku raznolikost. Skoro su svi prvotno nastali sječom šume te otvaranjem pašnjaka i košanica, koje je potom održavala stoka. Danas ih napuštanjem tradicionalnog stočarstava, što je i drugdje slučaj, osvaja šuma. Tako nestaje stanište gorske sase. Najveće površine Učke, a posebice oko Vele Učke te na flišnom pojasu južno od Poklona, zauzima travnjačka zajednica vlasastog zmijka i pjegavog jastrebnjaka. To je bogat travnjak s rijetkim biljnim vrstama. Manje površine na Vojaku i grebenu Brgudi zauzimaju slikoviti pašnjaci s uskolisnom šašikom, a veće travnjake nalazimo i u dolinama Vela i Mala Sapca na Ćićariji.
Pašnjaci kovilja i ljekovite kadulje najčešći su u podnožju Učke. Kadulja je poznata ljekovita biljka, cijenjena i kao ispaša za pčele, što daje med izvrsne kvalitete. Nalazimo i nekoliko kamenjarskih travnjaka; najpoznatija je zajednica šaša crljenca i žute krške zečine koji se lijepo šarene u doba cvatnje. Posebno je lijepa trava perasto kovilje, čije zrelo svilenasto klasje povija blagi vjetar. Na Žbevici, najvišem dijelu Ćićarije su brdski travnjaci, a u cijeloj Hrvatskoj još jedino tu raste livadni dvornik.
Travnjaci su važni i za ptice, primjerice vrtnu strnadicu ili ševu krunicu, a od malih sisavaca na kamenjarskim pašnjacima žive endemičan krški puh i snježna voluharica. Kukci vladaju livadama, a nađene su čak 252 vrste leptira, od čega 89 danjih i 163 vrste noćnih leptira. Primjerice, uokolo lepršaju zaštićeni hrvatska golupka, kleopatra, gorski plavac, bjelokrili planinski okaš te crni apolon kao vrsta ugrožena u Europi. Posebno je zanimljiv močvarni debeloglavac s vlažnijih livada, prorijeđen na području Hrvatske, pa je time ugrožen i opstanak vrste.
Istarska strana Učke manje je bogata šumom, ali se tu ističu geomorfološke pojave krša. S vapnencem se susreće istarski fliš, a posebno je geološki istaknuta Vela draga. Ovdje se izdižu stupovi i stotinjak metara u visinu, pomalo nalik na Bijele stijene. Oni su ostatak vapnenaca čije su početne horizontalne slojeve prelomili tektonski pokreti, a potom oblikovali kiša i vjetar, otopivši mekše stijene, a ostavivši one tvrde koje i sada stoje. Dokaz karbonatnog podrijetla ovih stijena su i brojni fosilni ostaci različitih foraminifera i školjaka. U Parku prirode Učka nalazi se još nekoliko vrijednih i zanimljivih geoloških formacija, poput Krvave stijene i Stijene pod Brestom.
Iako ne na velikim površinama, kao na drugim krškim planinama, i ovdje nalazimo zajednice stijena i točila, posebno prilagođene biljke koje rastu na vrlo malo tla i s malo vode. Na osvjetljenijim stijenama dolazi endemična zajednica učkarskog i Justinova zvončića, na zasjenjenim zajednica mahovinaste merinke i bijele šupaljke, a tu između ostalog rastu runolist te alpski jaglac. Na stijenama vršnoga grebena Učke živi reliktna velebitska gušterica, koja još u Hrvatskoj dolazi na visini od 500 do 2000 metara na planinama Like, Velebita i Gorskog kotara. Sivkastosmeđa je s izrazito kontrastnim tamnim bokovima i tamnom crtom posred leđa. Voli krševita, ali i vlažna područja.
Prilično je okretan gušter, koji u lovu čak može poskočiti u zrak, a zaklon traži u kamenim pukotinama. Po stijenama na južnom dijelu Parka prirode Učka spretno hodaju i divokoze, a najmanji su problem za ptice. Na stijenama se gnijezde mnoge grabljivice, primjerice suri orao i sivi sokol. Sivi sokol je najbrža ptica Hrvatske, koja u obrušavanju postiže brzinu i do 250 km/h. Gnjezdarica je stanovnik Hrvatskog primorja i Dalmacije, a u kontinentalnom dijelu je rjeđe nalazimo. Nekada se na Učki i Ćićariji gnijezdio bjeloglavi sup, no danas iz svojih gnjezdišta na kvarnerskim otocima samo preleti u potrazi za strvinom.
Špilje i jame zajedno sa šumama i stijenama samo obogaćuju prirodnu vrijednost i raznolikost krajolika i živih bića. Ne iznenađuje tipičan krški teren, šupljikav od dvjestotinjak špilja i jama od kojih je biospeleološki istraženo ukupno njih 35. Sparožna špilja kod Kastva bogata je sigama, a jama kod Rašpora jedna je od najdubljih u Hrvatskoj, s više stotina metara dubine. Ove planine pripadaju hrvatskom podzemnom blagu s mnogim vrstama. Zabilježeno je ukupno desetak endemičnih podzemnih vrsta, a posebno je važan opis nove vrste kopnenoga jednakonožnog raka. U podzemnoj kaverni u tunelu Učka otkriven je podzemni endemičan kornjaš filtrator. U ulaznim dijelovima spavaju i šišmiši (kao i u drugim staništima, poput šuma), njih 18 vrsta. Zanimljivi su dugokrili pršnjak, Kolombatovićev i gorski dugoušan te dugouhi šišmiš.
O autoru
