Čest stanovnik naših šuma, livada i ostalih prirodnih područja, ali i vrtova, vinograda i naselja jest puž vinogradar (Helix pomatia).
To je jedan od najvećih kopnenih puževa koji je nerijetko i na jelovniku nekih restorana. On je samo jedan od predstavnika puževa plućnjaka, uglavnom terestričkih vrsta (imamo i puževe prednjoškržnjake i stražnjoškržnjake koji uglavnom žive u vodi).
Lako ga prepoznajemo po velikoj kućici krem bijele ili žućkastosmeđe boje. Po kućici su često i blago ljubičaste linije. Ima velik otvor iz kojeg viri prednji dio tijela, a viši je nego širi. Od ulaza se kućica spiralno zavija, u 4 – 6 konveksnih zavoja. Prvi, kraj otvora, najveći je, a zadnji najmanji i završava koničnim vrhom. Kućica pužu omogućuje zaštitu svojim debelim, čvrstim zidovima od kalcijeva karbonata. Njome je zaštićen ne samo od grabežljivaca nego i od isušivanja. Pri opasnosti, puž se može povući u nju.
Puževo je tijelo meko i također svijeno. Velikim mišićnim stopalom puž kreće i za sobom ostavlja sluzav trag. Ta sluz nastaje iz žlijezde na stopalu i služi za smanjivanje trenja između stopala i podloge. Puž nije rekorder u brzini; zato se i kaže da se netko “vuče kao puž”. Na glavi su mu velika ticala s jednostavnim očima na vrhu i mala ticala s organima za opip, osjetilo za ravnotežu i njuh. Ticala puževi mogu uvući ako se osjete ugroženima, a to se lako može provjeriti kad se uperi prst prema njima. S osjetilnim organima te ostatkom tijela povezan je cerebralni ganglij, odnosno središnji dio živčanog sustava koji upravlja tijelom. Na glavi su i usta s posebnim organom za usitnjavanje hrane – trenica ili radula. To je čvrsta hitinska membrana s malim, također hitinskim zubićima okrenutim unatrag. Puž vinogradar ima ih na tisuće, oko 140 do 150 u 170 nizova. Radica stoga podsjeća na brusni papir kojim “brusi” hranu. Puževi plućnjaci većinom se hrane sočnim biljkama s mnogo mineralnih soli, osobito karbonata, nitrata, sulfata, fosfata, klorida, potrebnim za gradnju kućice. Dio plućnjaka jede i ostatke životinja. Tako usitnjena hrana probavlja se u probavilu koje je, kao i većina unutarnjih organa, zaštićeno u kućici. Krvotok je otvoren, što znači da se krv pošto iziđe iz krvnih žila razlijeva po šupljim prostorima između organa. Krv tjera jednostavno srce od jedne preklijetke i jedne klijetke. Puž plućnjak diše kroz mali otvor, a zrak ulazi u jednostavna, prokrvljena pluća.
Puž naseljava mnoga staništa gotovo u cijeloj Europi. Nalazimo ga i u šumama i u otvorenim staništima, posebno uz rijeke. Kultivirana zemlja vinograda, vrtova i parkova pruža im katkad takve uvjete. Kad se namnože, puževi mogu biti problem, ali u većini slučajeva samo su dobri susjedi. Traže vapnenačku podlogu, višu vlagu i niže temperature. Također je važno da tlo bude rastresito tako da se puž može u njega ukopati i položiti jaja. Kada dođe vrijeme za razmnožavanje, nađu se dva puža za koje ne možemo reći ona i on.
Puž vinogradnjak dvospolac je, tj. ima i muške i ženske spolne organe. Udvaranje je složeno i traje nekoliko sati, a dva puža za to vrijeme “plešu”, tj. okružuju jedno drugo, dodiruju se ticalima i grizu usne. Nastoje se približiti genitalnoj pori, a vrhunac je odapinjanje ljubavne strelice. Riječ je o posebnoj vapnenačkoj ili hitinskoj strelici koja potiče razmnožavanje jer je prije upotrebe uronjena u hormone. Ta strelica čak može probiti partnerovo tijelo. Potom jedan partner pomoću penisa prenosi paketiće sperme zvane spermatofore u drugog partnera.
Ženka polaže 40 – 65 bijelih jaja u rahlu zemlju. Potrebna su im četiri tjedna da se razviju. Mladi pužići odmah kreću u bitku za preživljavanje, a među najvažnijim im je zadacima što prije naći hranu s mnogo kalcija za otvrdnuće njihove mlade, mekane kućice. Potrebna su i tri mjeseca da kućica postane dovoljno čvrsta. U lošim okolnostima mogu pojesti neke od braće. Spolno zreli postaju nakon dvije do pet godina.
O autoru
