U čarobnom zelenilu vode, jezerskoga bilja i drveća te šume koja ne prekriva samo najstrmije litice niže se šesnaest bisera − šesnaest srebrnih terasa Plitvičkih jezera. Plitvička jezera rezultat su igre vode, propusnih i nepropusnih stijena te živih bića.
U čarobnom zelenilu vode, jezerskog bilja i drveća te šume koja ne prekriva samo najstrmije litice niže se šesnaest srebrnih stuba Plitvičkih jezera. Smještena na dodiru Like i Korduna, jezera su nastala u brdovitu području gustih šuma između Male Kapele i visoke Plješivice, čiji se vrh bijeli još dugo pošto u njezinu podnožju okopni snijeg. To je područje duge i snježne zime s hladnim i kišnim proljećem. Prvi snijeg padne u studenome, a može ga biti i u svibnju. Tuda prolazi nekadašnja glavna cesta iz unutrašnjosti u Dalmaciju, otprilike na pola puta od Zagreba do Zadra.
Zaljubljenici u prirodu davno su otkrili ljepotu tog fenomena dugog gotovo deset kilometara, čije značenje prelazi lokalne, pa i državne okvire. Riječ je o neponovljivu spoju vode i krša uklopljenom u divljinu šuma. Ni znanstvenici nisu mogli odoljeti tim jezerima: biolozi, geolozi i kemičari otkrili su jedinstvenu povezanost živog i neživog. Zaključili su i da je taj složen sustav ranjiv na mnoge čovjekove aktivnosti te su na temelju toga Plitvička jezera zajedno sa širokim šumskim pojasom 1949. godine proglašena nacionalnim parkom kao predjelom naročite prirodne ljepote. Mnogi stručnjaci i posjetitelji ustvrdili su da ništa slično ne postoji u svijetu te ih je UNESCO 1979. godine uvrstio na Popis svjetske prirodne i kulturne baštine.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Carstvo jezera i slapova
Sredinom svibnja nakon dugih kiša koje su nahranile bujnu proljetnu vegetaciju voda je na vrhuncu. Visoko vodeno bilje okružuje džepove mirne vode kroz čiju se bistrinu vide dno i mala jata klenova dok bezbrižno plivaju ili se odmaraju. Između malih otočića i na njima rastu drveće i grmlje okruženi golemim listovima lopuha. Plitku vodu probijaju vodene biljke poput oblića … U toj vodenoj džungli put pronalazi stotine potočića koji se probijaju kroz manje i veće prepreke, šušteći u malim slapovima.
Oni na većim padovima skriveni su u gusto zelenilo i odaje ih jedino njihova bjelina. Kapljice nekih od njih šire se daleko, naročito ispred slapišta Veliki prštavci, koji su jedni od najvećih. Doslovno kilogrami vode u njima svom snagom tutnje po glavi kao najjača ljetna tuča. Voda istiskuje zrak i stvara jak propuh, koji odnosi najlakše kapljice metrima daleko i pruža osvježenje turistima na obližnjoj stazi. Ponegdje se pak voda jednostavno prelijeva kroz šumarke, ne trudeći se niti zažuboriti.
Kroz taj vodeni svijet između velikih jezera Galovca i Kozjaka sigurno iznad površine na čvrstim stupovima prolazi široka drvena staza. Njome brojni turisti mogu proći kroz srce većeg dijela parka. Zadivljeni tom ljepotom trebamo se zapitati kako je nastala. Razlog je jako blizu i nalazi se posvuda.
Sedreni svijet
Dovoljno je pogledati mnoga od srušenih stabala čiji su kosturi obloženi sivkastožutom tvari. Ta “čarobna” tvar izgradila je Plitvička jezera i iz običnoga vodenog toka napravila čudo svjetskih razmjera. Riječ je o sedri, koja se taloži na svakoj slobodnoj površini u vodi, no to ne bi bilo ništa važno da od njih nisu nastale goleme barijere koje su zapriječile tok i tako stvorile jezero. Sedra je temeljni fenomen Nacionalnog parka Plitvička jezera. Sedra, karakteristična za ta jezera, ali i za ostale naše krške vode, zove se fitogena sedra, jer su za svu tu ljepotu prirode zaslužna živa bića. To je proces bez prestanka. Naime, prvo je prskanje na brzacima početak nastanka velikog slapa koji će dalje graditi ta snaga.
Tišina ispunjava veliko Prošćansko jezero dok ga obasjava ugodno jesensko sunce. Jezero je okruženo šumom čija se crveno-žuta slika bjelogorice i tamnozelena crnogorice preslikava na njegovu površinu te se gubi granica tih dvaju prirodnih medija. U samoći doživljaja prirode teško se oteti dojmu beskrajne divljine sjeverne borealne šume, a mir i prostranstvo koje upijamo u toj okolini pomalo blijede sjećanje na slapove. Najviše smiruje zelena boja vode. Iako se čini da je plitka, dubina doseže i do 37 metara. To je prvo od šesnaest jezera koja završavaju na Sastavcima, nakon prevladanih 8 kilometara dužine i 114 metara nadmorske visine.
Priča ipak počinje s potocima koji pune jezera, a to su ponajprije Bijela i Crna rijeka. Crna polagano teče i tek ponekad zažubori u dubokoj sjeni gustih grana bukve. Ledena je toliko da prsti trnu i ljeti. Iznimne je bistroće i plitka, pa se jasno vide bijeli pijesak i crna mahovina na dnu po kojoj je i dobila ime. Nekoliko se jela prevalilo preko desetak metara širokog toka koji izvire ispod okomite stijene, gdje doslovno izbija iz kamene utrobe planine, između stijena s mahovinom. Potom se spaja s Bijelom rijekom kod Plitvičkog Ljeskovca u zajednički tok zvan Matica, koji se zatim ulijeva u Prošćansko jezero. Puni ga još nekoliko manjih potoka nizvodno, a od većih to su Rječica i Plitvica.
Zelena jezera
Prvih dvanaest jezera uglavnom su široka i nepravilna oblika, s obalama koje se blago uzdižu. To su Gornja jezera, koja završavaju najvećim jezerom Kozjakom. Posljednja četiri su manja, duguljasta, veći dio dana u sjeni strmog kanjona, visokog i do pedesetak metara. To su Donja jezera. Očita je razlika u prirodi tih dviju skupina koje su različitoga geološkog postanka. Osnovna podloga sastoji se od karbonatnih naslaga.
Gornja jezera leže na nepropusnim dolomitnim slojevima trijaske starosti i na njima se skuplja voda prilagođavajući se reljefu. Na prijelazu u Donja jezera umjesto dolomita dolazi više propustan i lako topljiv vapnenac kredne starosti kroz koji je voda urezala put u obliku kanjona. Budući da je dno tu propusno, voda bi otjecala da nema sedre koja zatvara pukotine. Koliko je to važno, vidi se već na početku Korane, gdje nema osedravanja te se voda kao na situ gubi u podzemlju.
Plitvička jezera rezultat su igre vode, propusnih i nepropusnih stijena te živih bića. Široko okolno područje skuplja oborine koje otječu u podzemlje i opet izlaze na površinu na brojnim izvorima. No barijere zaustavljaju glavni tok i stvaraju jezera. Osim što je transformirala pejsaž, sedra se i sama razvila u mnoge oblike. Tako može biti u obliku podvodnih pragova na dnu brzaca potoka ili jezera koji još nisu izašli na površinu. Oni koji su to uspjeli i preko kojih se prelijeva voda zovemo katarakti. Sedra raste i ispod slapova gradeći špilje dužine do desetak metara, koje se mogu dobro vidjeti u danas mrtvim barijerama, poput Labudovačke.
Na sličan način nastaju tvorevine nalik na žljebove i cijevi kroz koje teče voda. Osedravanje je proces koji ne prestaje. Ovisno o uvjetima, negdje je taj proces brži, negdje sporiji, no Plitvička jezera se polako mijenjaju te današnja slika nije ona otprije nekoliko stotina ili tisuća godina. Tako su prije 400 godina na mjestu današnjeg Kozjaka bila dva jezera, a između njih je morao biti prekrasan slap. Donja prepreka je, međutim, rasla brže te je razinu donjeg jezera s vremenom potopio slap. Od njega je ostala podvodna pregrada visoka 40 metara, sada četiri metra ispod površine. Također, jezera i slapovi koji danas postoje u budućnosti će prirodnim putem mijenjati izgled.
Ispod površine jezera
Sedra stvara i izniman podvodni krajolik, a samo su rijetki pojedinci bili povlašteni zaviriti u utrobu jezera. I tek tada se zna da je vlat trave koja tako tajnovito raste iz vode usred jezera zapravo ukorijenjena na nevidljivu potopljenom stablu koje tek za koji centimetar probada površinu. Riječ je zapravo o potopljenom kosturu stabla, jer su lišće i tanke grančice zauvijek nestali s tijela. Mumije su sačuvane od nagrizajućeg zuba vremena tankom sivo-žutom koricom sedre, koja prekriva i sve ostalo u vodi. Tu i tamo dolazi se do pukotine, naglog prijelaza, čak i podvodne litice, svjedočanstva graditeljske sile sedre te negdašnjih barijera i slapova. Još dublje, samo na najvećim jezerima, dno postaje bezlična ravnica mekoga sedrenog mulja i drugog sedimenta.
Vodene biljke važan su dio jezera i slapova, ne samo zbog njihove izgradnje. Livade krocnja prekrivaju pliće dijelove dna. Svjetlost se lako probija kroz bistru vodu i omogućuje im život. Zapravo, gdje god ima mjesta i svjetla, zelenilo prekriva dno. Mjestimice ih zamjenjuju alge parožine, mahovina i drugo podvodno bilje. Ipak, što je veća dubina, goli sedreni krajolik postaje sve češći. Svijet postaje zelenkast i plav, kao površina nikad oživjelog planeta. Reljef obogaćuju ravnice, blagi podvodni brežuljci i doline. Meka sedra kao snijeg ublažava sve oštre obrise inače blagih stijena.
O istraživanju podvodnog svijeta Plitvičkih jezera, pročitajte ovaj putopis: Podvodni svijet Plitvičkih jezera.
Uz golo dno ili uz bujnu podvodnu vegetaciju motaju se ribe. Uobičajeno je uz obalu vidjeti klenove koji ne bježe od turista, nego čak očekuju komadić hrane. Neke od ovih riba pravi su divovi − imale su dovoljno hrane i vremena narasti bez opasnosti od udice ribiča. Najistaknutiji predstavnik je pastrva, jer joj te vode odgovaraju. Pastrva je autohtoni stanovnik jezera, a razlikuju se dvije forme. Još ih je lokalno stanovništvo razlikovalo po obliku tijela i bojama, a ni anatomski nisu jednake. Potočna pastrva ima krupne i isključivo crvene pjege, a pjege jezerske pastrve su sjajne crne boje te ona može biti teška i desetak kilograma. Uz pastrve nalazimo pijore, ribice čiji mužjaci u proljeće dobiju lijepe crvene trbuhe. Ta je riba omiljena hrana većih pastrva. Znaju se skupljati oko slapića, gdje gutaju mjehuriće zraka tražeći kisik.
Ostale vrste su unesene; primjerice 1963. godine iz Bohinjskog jezera stigla je jezerska zlatovčica te 1936. kalifornijska pastrva, koja se čak uzgajala. Klenovi i crvenperke, vrste značajne za nizinske tokove, danas su također vrlo raširene, a autohtone pastrve sve je manje. Slatkovodni rakovi još su jedni stanovnici plitvičkih tekućica i jezera, polako se vuku po dnu, sigurni u svojem oklopu. Godine 1959. gotovo su posve nestali zbog velikog lova, bolesti te iz drugih razloga. Međutim, takvih problema nema ribarica, vodena zmija slična bjelouški koju je zbog tamne boje lako zamijeniti s poskokom kojeg također ima u parku, ali na suhom kopnu. Mogu roniti i petnaest minuta prije nego se vrate na površinu radi disanja. Klize dnom, kamuflirane bojom tijela u žućkastu sedru. Palucaju jezikom i kad osjete žrtvu, umire se pa zatim silovito napadnu.
Obilje života
Jezera su važno stanište i životinjama kojima voda nije glavni životni medij, primjerice vidri, no u njoj se hrane. Znaju se vidjeti divlje patke koje se tu i gnijezde, kao i mlakuše te ponekad čaplje. Uz obalu je česta gorska pastirica, mala žustra ptica koja stalno maše repom dok hoda. U sjeni drveća na granama iznad vode živi vodenkos, ptica slična kosu, kako i ime kaže, no nije mu bliska. Tamnosmeđeg je perja s bijelim vratom. Ako se umirite, možete čuti njegovo prodorno glasanje kojim doziva ženku ili označava teritorij. Hrani se ličinkama beskralježnjaka, a za to je dobro prilagođen: ima snažne noge, masnu žlijezdu kojom premazuje perje da ne namoči i poklopce na nosnim otvorima. Tako opremljen vodenkos roni te čak trči po dnu u potrazi za plijenom. Osim što je vrlo zanimljiv, vodenkos je dobar pokazatelj čistih voda jer samo uz njih može živjeti. Budući da je takvih gorskih tokova sve manje, on nestaje iz mnogih područja, no na Plitvičkim jezerima populacije su mu još stabilne, što je dokaz njihove očuvanosti.
Zmije ribarice
Slap Plitvice
Na kraju jezera je slap Plitvice, koji je sa svojih 78 metara najviši slap u Hrvatskoj. Strovaljuje se i voda potom spaja Sastavke, gdje se obrušava i zadnje plitvičko jezero Novakovića brod – prizor koji, gledan s glavnog vidikovca kod ulaza 1, oduzima dah. Slap je najljepši u sunčano proljetno jutro kada obasjano suncem bliješti bezbroj kapljica i kada je pun snage. U podnožju tada blista velika duga, jasno se nazirući na tamnoj i vlažnoj podlozi.
Ili je možda ljepši ujesen kad ga okruži mozaik boja na okolnim stijenama u magli sitne kiše ili kada ga hladnoća zime okuje u divovske viseće sige. Ukusi se razlikuju, no samo u nijansama jer njegova je ljepota nenadmašna u svako doba godine. Nedvojbena je i njegova silina kojom erodira padinu, polako je nagriza i povlači se natrag. Slap je sada više od 50 metara udaljen od nekadašnjeg ruba kanjona te je stvorio prostran polukružni amfiteatar.
Tijekom jakih kiša aktivno je nekoliko duguljastih slapova u širem polukrugu. Slap Plitvice nastaje od istoimenog potoka dugog četiri kilometra, prilično neugledna izgleda i teško je zamisliti da će od njega nastati tako spektakularna pojava. Da bi se najbolje osjetila sva njegova veličanstvenost, treba otići u njegovo podnožje. Slijedi mokar doček jer prskanje se širi cijelom prostorom, pa je sve vlažno i sklisko. To je ljeti ugodno osvježenje, no zimi se kapljice odmah lede. Tek se iz blizine vidi sve bogatstvo pojedinosti − od razbijanja slapa na stijenama do njegova razvlačenja poput tankih niti svile.
Korana – najljepši izvor na svijetu
Dalje, ispod Sastavaka završavaju jezera, ali se rađa rijeka Korana. Taj je izvor možda najljepši na svijetu. Voda ovdje više nije tako hladna te je mnogo ugodnija. Ljeti je Korana teško prolazna, jer na mjestima nema dovoljno vode za plivanje i ronjenje, a dno je zamka od „živog blata“ sedrenog pijeska i mulja. Sjena brzo dolazi, jer Korana protječe dubokim kanjonom. Kroz gustu trsku jedini ostatak svijeta su gole kamene litice, izbrazdane i izranjavane špiljama, poput špilje Golubnjače. Mjestimice je Korana uska kao potok, a onda se raširi u pravu rijeku.
Drugdje vrbe potpuno zagrade prolaz i treba se probijati kroz njih ili čak duboko zaroniti kroz otvor u stijeni. Iako Koranu krasi još nekoliko velikih slapova, ona je sve više i više uzak prolaz kroz trsku i vrbu, pa još samo tirkizna boja podsjeća na jezera. Iako se samo nekoliko stotina metara uzvodno turisti guraju da bi prošli stazama, ovdje se čovjek osjeti kao na kraju svijeta. Nema tragova; samo tišina. Ljeti voda ponire već nekoliko kilometara od Sastavaka, a tu su i prve kuće sela Korane. Kraj je nacionalnog parka.
Šumska divljina
Iako su vodena staništa najposjećenija i najpoznatija, 80% površine nacionalnog parka je pod šumom. Prevladavaju dvije šumske zajednice, od kojih je zastupljenija gorska šuma bukve na nadmorskoj visini do 700 metara. Više od toga raste dinarska šuma bukve i jele.
U sklopu parka nalazi se prašuma Čorkova uvala, nikad sječena i bez ikakva utjecaja čovjeka. Na 80 hektara stabla bukve i jele slobodno rastu, odumiru, a od njih nastaje tlo. Jela živi više od 500, a bukva do 300 godina. Na terenu s mnoštvom vrtača, škrapa i kamenih blokova pokrivenih tanjim ili debljim slojem smeđeg tla sve vrste stabala u svim fazama ciklusa ostavljaju snažan dojam.
Tu divljinu prostranih šuma nastanjuju mnoge životinje, među njima i veliki sisavci koje nije lako vidjeti. Srne, divlje svinje te vuk i medvjed samo su neke od pedeset vrsta sisavaca. Zabrana gospodarske aktivnosti ne odgovara samo medvjedima, nego i bogatoj fauni šumskih ptica, njih više od 150 vrsta. Razlog su brojna stara i trula stabla te grane koji pogoduju gniježđenju i prehrani ptica dupljašica, kao što su, primjerice, djetlići kojih ima čak devet vrsta. Od njih je najzanimljiviji planinski djetlić, vrlo rijetka ptica čija se brojnost u Europi znatno smanjila.
Većinu od 1148 vrsta biljaka u parku nalazimo na travnjacima. S obzirom na geološku podlogu, konfiguraciju terena, temperaturu, nadmorsku visinu, teksturu tla i vodni režim, postoji niz zajednica s posebnim vrstama. Dok nedostatak ljudske aktivnosti koristi šumama, travnjaci su time ugroženi, jer na njima zbog prestanka košnje i paše rastu drvenaste i grmolike vrste. To je prirodan proces sukcesije kojim nastaje šuma. Time se znatno smanjuje broj vrsta, od kojih je osobita zlatna jezičnica, rijetka biljka, u Hrvatskoj prvi put zabilježena upravo na tom prostoru 1989. godine. Glavno područje njezine rasprostranjenosti je Azija, a u Europi se nalazi samo u nekoliko odvojenih područja.
Šuma sprečava eroziju i uništavanje rahlog tla koje procjeđivanjem pročišćava vodu. Ta voda ravnomjerno ulazi u podzemlje te nakon dužeg ili kraćeg puta u zaleđu ulazi u jezera. Jedan od glavnih uvjeta za osedravanje je čistoća vode. Povećana količina otopljene organske tvari zaustavlja taj proces i potiče eutrofikaciju ili prirodno starenje jezera kojim nastaje močvara. Kada tisuće ljudi prolaze stazama Donjih jezera dok ih prži ljetno sunce, vrhunac je sezone, iako je park u to doba najmanje privlačan zbog malo vode.
Turizam je danas glavni izvor prihoda i zato su sagrađena tri hotela te prateća infrastruktura. Potaknuta je lokalna gradnja, probijene su nove ceste te su danas jezera stisnuta sa svih strana. To je neizbježno omogućilo zadiranje u, inače vrlo krhku, prirodnu ravnotežu. To su razlozi zbog kojih Plitvička jezera trebamo čuvati i njima pažljivo gospodariti.
O autoru
