Velebit nije najviša, ali je gotovo mitska hrvatska planina. Pojam je za divljinu, krš i surovu prirodu, a ima i golemu prirodnu važnost. Njegovim liticama, gudurama, livadama i gustim šumama prolaze medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim stazama naraštaji planinara iznova otkrivaju draži planine koje se ni cijeli životni vijek ne mogu zasititi. Velik dio Velebita zaštićen je granicama nacionalnih parkova Sjeverni Velebit i Paklenica te Parkom prirode Velebit.
Iako ne najviša, Velebit je sa svojih 145 kilometara naša najduža planina. U blagom luku, poput golema bedema širokog od 10 do 30 kilometara nadvio se iz kontinenta nad more. Tek nekoliko cestovnih prijevoja siječe masiv, a oni ujedno tradicionalno dijele Velebit na nekoliko cjelina. Sjeverni Velebit počinje od prijevoja Vratnika (cesta prema Senju) do Velikog Alana iznad Jablanca. Tu počinje srednji Velebit sve do Baških Oštarija, koji spaja Gospić s Karlobagom. Od njega se nastavlja južni Velebit do prijevoja Malog Alana, na staroj cesti koja spaja Obrovac i Lovinac. Konačno, jugoistočni Velebit završava uz kanjon Zrmanje. Iako se, gledano iz daljine, čini da je planina „monolitna“, ona je tipičan predstavnik krškog krajolika s izrazito bogatim mikroreljefom.
Pročitajte više o planinama Hrvatske
Bedem između Like i Jadrana
Čovjek ga može cijeli život obilaziti i svaki put otkrivati nešto novo; toliko ima zakutaka, skrivenih livada, šumaraka, stijena, kukova i udolina. Oblikovale su ga tektonske sile; izdignule ga, prelomile prvotne geološke slojeve koji potječu još iz trijasa (prije 235 do 200 milijuna godina). Prevladavajuću karbonatnu podlogu potom je oblikovala ponajprije voda, pa je nastala šupljikava i porozna stijena. Velike količine oborina poniru u podzemlje, pa na površini izbije tek pokoji, mršav izvor.
Velebit dodiruje dva svijeta – hladnu ličku visoravan i toplo Jadransko more. Dok je lička strana pošumljena i zelena, primorska je često gola, burom šibana i suncem pržena. Primorska padina je i viša jer se izdiže s mora, a Lika je već na nadmorskoj visini od oko 500 − 600 metara, pa je ova strana Velebita i relativno kraća. Primorska strana podijeljena je na dvije grube terase. U sredini, krov Velebita svijet je snijega, vjetra i hladnoće, gdje vrhovi dosežu iznad 1600 metara na sjevernom Velebitu i više od 1700 m na njegovu južnom dijelu. Vaganski vrh sa svojih 1757 metara nadvisuje sve ostale. Klima je surova, prava planinska. Snijega redovito napada više od metar i pol, ponegdje se zadrži i sedam mjeseci, a u dubokim i sjenovitim vrtačama snježnicama i cijele godine.
Kao što znaju neki neoprezni planinari, u trenu se lijep sunčan dan zna okrenuti u maglu, kišu, hladnoću i gromove, što je posljedica bliskog spoja kontinentalne i sredozemne klime. Vrhunac velebitske surovosti poznata je bura koja mete primorsku padinu, ali i more te otoke ispod Velebita.
Velebitske šume
Iz plodnih i ravnih krških polja Like uzdižu se strmo velebitske padine. Budući da se zrak uzdiže i hladi, pada mnogo kiše, ali i podalje od najjačeg dosega razorne bure, ovdje bujaju guste šume. Najniže su dinarske šume bukve s velikom mrtvom koprivom, gdje raste mnogo ilirskih vrsta koje uvelike obogaćuju floru planine. Iznad je dinarska šuma bukve i jele, a potom na najvišim visinama i pretplaninska šuma bukve. Lako se prepoznaje po kvrgavim stablima manje debljine i visine zbog kraće sezone vegetacije te po deblima blago izvijenim od teškog i dugotrajnog tereta snijega. Unutar tih glavnih zajednica, a naročito u škrapama s hladnim zrakom i kršem bolje od jele i bukve uspijeva smreka, no u manjim sastojinama. To je pretplaninska smrekova šuma s čopocem, a na mjestima s više vlage i humusa pretplaninska smrekova šuma s ljepikom. Najviši pojas zauzima klekovina bora, teško prohodan šibljak gusto isprepletenih grana, koji ledena šaka vjetra i hladnoće održava uz površinu.
Smreku nalazimo i u širokim udolinama u koje se spušta hladni zrak, ali ovaj put na velikoj površini, najvećoj u Hrvatskoj – u dolini Štirovači. Riječ je o gorskoj smrekovoj šumi sa šumskim pavlovcem, punoj starih stabala, bogatoga šumskog saga mahovine, paprati i ostalih biljaka koje mirišu smolama i ostalim eteričnim tvarima. Ovu šumu obogaćuje jedan od većih i stalnih izvora na Velebitu koji natapa okolne vlažne livade. Posebnu važnost ima dio Štirovače zvan Klepina duliba, prašuma dojmljivih stabala koja prirodno odumiru, padaju na tlo, a koje biljke, gljive i životinje, hraneći se iz njegova drva, pomalo pretvaraju u tlo. Ujedno su ta mrtva stabla skloništa za mnoge beskralježnjake.
More “grije” primorske padine, pa su šume “toplije”, odnosno uspijevaju submediteranske zajednice. Najbliže obali raste šuma hrasta medunca i bijeloga graba, a s povećanjem visine bijeli grab zamijenit će crni grab, također s meduncem. Još više dolazi bukva − prvi znak kontinentalnosti – u zajednici primorske bukve šume s jesenskom šašikom često se stvara zeleni travnati sag na šumskom tlu. Ponegdje nailazimo na crni bor. No svatko je mogao vidjeti da je primorska strana Velebita negostoljubiva, ogoljena i krševita od razornog djelovanja bure, ali i čovjeka.
Velebitski kukovi
I mnogi drugi dijelovi Velebita izrazito su krševiti. Dabarski kukovi na srednjem Velebitu strše iznad zelenog krajolika travnjaka i šuma poput kamene kralježnice, ostatak nekakvog davno izumrloga golemog dinosaura. Rožanski i Hajdučki kukovi, strogi rezervat, markantni su na sjevernom Velebitu, Tulove grede i paklenički kukovi prevladavajuće su stijene južnog Velebita. Zapravo, impresivne stijene izranjaju po cijelom Velebitu, ali nigdje tako dojmljivo kao na Rožanskim i Hajdučkim kukovima. Teško je, gotovo nemoguće kretati se kroz stijene, duboke ponikve, s pedesetak kamenih vrhova viših od 1600 metara, siparima i ostalim ljutim kršem. Stijene su građene od tercijarnih velebitskih breča, nastalih taloženjem ulomaka nastalih lomljenjem, okršavanjem i drobljenjem prethodno izdignutih naslaga. Upravo u tim brečama je ulaz u najdublje jame svijeta.
Lukina jama – Trojama spušta se u utrobu Velebita čak 1431 metar. Istražena do 1320 metara, tek nešto manja je Slovačka jama. Još neke jame drže rekorde, pa jama Velebita ima najdužu unutarnju vertikalu od 513 metara (od ukupne dubine jame od 1026 metara), a jama Meduza je na drugome mjestu sa 450 metara. Na Crnopcu, najjužnijem dijelu Velebita, najduža je hrvatska špilja, odnosno sustav Kita Gaćešina – Draženova puhaljka, sa čak 24,5 kilometara horizontalnih i vertikalnih prolaza, jezera, slijepih ulica, galerija… Velebit je šupljikav, čak s tristotinjak speleoloških objekata od kojih su velika većina upravo jame.
Utroba Velebita
U golemoj utrobi planine, fizički odijeljeni od drugih podzemnih staništa, u vječnom mraku žive mnogi organizmi. Na Velebitu je zabilježeno više od 30 podzemnih vrsta, a gotovo svako istraživanje otkriva nove, neke posve nepoznate za znanost. Sve su strogo zaštićene, a gotovo polovica su endemi za uže ili šire područje. Po potopljenim ili vlažnim zidovima dubokih velebitskih jama gmiže velebitska pijavica, jedna od najzanimljivijih vrsta. Otkrivena je u Lukinoj jami 1994. godine na dubini od 1392 metra, a dosad je pronađena još samo u tri duboke jame na sjevernom Velebitu. Tijelo pijavice je spljošteno, mliječnobijelo do žućkasto. Sa strane su izrasline poput stabalaca koralja, jedinstvene za ovu vrstu, a pretpostavlja se da služe disanju kao škrge.
Divlji Velebit
Velebit je posebice dojmljiv kada se gleda s mora. Danju na izravnom udaru sunca, noću na hladnoći, u stijenama i kamenjarima vladaju gotovo ekstremni uvjeti, pa nalazimo samo najotpornije vrste poput lišajeva te specijalizirane biljke kamenjarke. Često rastu nisko uz tlo, gdje je vjetar slabiji, a temperature više. Te su biljke obavijene gustim dlakama da spriječe gubitak vode, svjetlije su boje da što više odbiju Sunčevo zračenje, a čak su cvjetovi nekih vrsta u obliku zvona u kojima za hladnih dana zarobe topli zrak te time ubrzaju razvoj plodova. Među tim biljkama izdvajamo kranjski ljiljan, runolist, hrvatsku gušarku, valdštajnov zvončić, ružičasti žednjak, planinsku žutiku, dvocvjetnu ljubicu, okruglolisnu kameniku, osmerolatični drijas …
Na južnom i srednjem Velebitu poznat endem je velebitska degenija, koja raste na točilima (siparima). Na ekstremnom staništu strmih, stjenovitih kukova, uspijeva pretplaninska smrekova šuma s alpskom pavitinom. Po kamenjaru se spretno kreće divokoza, ponovno unesena prije tridesetak godina, a stanište je i paucima, kukcima, gmazovima i glodavcima. Posebno je važan dinarski voluhar, rijetka i ugrožena vrsta. Voluharu prijeti napad poskoka, otrovnice veoma raširene na ovoj planini. Često ga nalazimo u blizini vode, gdje vreba žedne ptice. Na južnom Velebitu živi i rijetka otrovnica žutokrug, a Velebit je dom mnogim drugim zmijama – ondje živi ukupno više od 20 vrsta gmazova. Zabilježene su 23 vrste sitnih sisavaca i jednako toliko šišmiša.
Između vrhova česte su krške udoline gotovo pravilnog oblika zdjele. Padeži poput Bilenskog, Crnog ili Jovanovića livade su na visoku položaju u šumskom predjelu. Dabrima na srednjem Velebitu ljudi su od davnine prozvali bezvodne, ali plodne doline koritasta oblika. Uz dabre su slične doline zvane dulibe. Jedna za drugom, Dabarske kukove s ličke strane opasuju Bačić duliba, Došen dabar, Ravni dabar, Crni dabar i Crna duliba. U svima se malo-pomalo nakupljao humus, pa su u dobroj mjeri bile i nastanjene, a šuma posječena da bi se dobili pašnjaci. Nikli su mjestimice na rubovima tih dolina ljetni stočarski stanovi, čak i seoca, a u sredini su ljudi brižno obrađivali mala polja.
Međutim, težak život otjerao je ljude da potraže sreću drugdje, pa sada njive i livade košanice ponovno osvaja šuma, a kroz ruševine kuća izbijaju kupina i druge biljke. Jedna od najljepših udolina je Veliki Lubenovac na sjevernom Velebitu, gdje postoji i lokva. No sve te travnjake otrgnuo je čovjek od šume da bi napasao stoku. Jedini prirodni travnjaci visoke su planinske rudine izložene buri, a često je teško razlučiti granicu kamenjara i travnjaka. Na Velebitu nalazimo različite travnjačke zajednice, ovisno o tlu, izloženosti suncu itd. Na primorskoj strani prevladavaju kamenjarski travnjaci sa šašom crljenikom. Travnjaci jako obogaćuju biološku raznolikost Velebita, pa na njemu nalazimo više od 2000 vrsta i podvrsta biljaka. Možda još važniji su endemi, njih 79, što je uistinu impozantan broj.
Uz spomenutu degeniju, endemi su hrvatska sibireja, velebitski zvončić, prozorski zvončić, kitajbelov jaglac, velebitski klinčić … Velebitski masiv zasigurno je najznačajnije florističko područje Hrvatske, a također je u europskom vrhu. Bogatstvo flore posljedica je preplitanja srednjoeuropskoga i sredozemnoga vegetacijskog područja. Uz to, izbjegao je potpuno zaleđenje za vrijeme oledbi, pa su preživjele vrste poznate kao tercijarni relikti, npr. hrvatska sibireja. To su brojne vrste vapnenačkih stijena i točila te visokih planinskih travnjaka. Velebit obogaćuju i glacijalni relikti, biljke koje su za vrijeme ledenih doba bile mnogo rasprostranjenije, a danas su se zadržale na izoliranim hladnijim mjestima kao što su planine. To su npr. pasvica, proljetna sirištara, vlasnata runjika i runolist.
Mnoge životinje, a posebice kukci, ovise o travnjacima, pa samo leptira ima više od 120 vrsta, iako još nije istražen velik broj lokaliteta. Neke od najzanimljivijih vrsta su apolon, crni apolon, kozlinčev plavac, žednjakov plavac, crvenorubi crvenko, uskršnji leptir i drugi.
Nije rijetkost na nebu vidjeti velika jata ptica žutokljunih galica, crnih ptica koje su srodnik vrana, no manje. Slijeću na livade gdje se hrane beskralježnjacima i plodovima biljaka. Prostranstvima krstari veličanstven suri orao te ostale grabljivice. Rano, za proljetne zore, po snijegu pravi ljubavni spektakl pruža tetrijeb gluhan, rijetka crna ptica Gorskoga kotara i Velebita. Mužjak izlazi na čistinu, tradicionalno pjevalište, gdje se kočoperi uz podizanje glave, širenje lepezastog repa te kostriješenje pernate brade na grlu i pjev koji više nalikuje na struganje, pucanje suhe grančice, žuborenje potoka itd.
U početku se natječu samo mužjaci, i to na granama drveća, a tek pri kraju sezone stižu i ženke. Mužjaci silaze s drveća i postaju još uzbuđeniji, a moguće su i ozbiljnije borbe među suparnicima. Kokoške odabiru najboljeg i onda slijedi parenje, a potom same podižu potomstvo. U ostatku godine tetrijeb skrovito živi u gustim, crnogoričnim i miješanim, planinskim šumama, gdje se hrani omiljenim borovnicama, ali i ostalim plodovima i bobicama, lišćem, pupovima, travom, a zimi gotovo isključivo iglicama crnogorice. Velebit je poznat i kao važno gnjezdilište vrtne strnadice (1500 − 2500 parova), malog i planinskog ćuka te planinskog djetlića. Mnogima je medvjed simbol Velebita, iako ih vide tek rijetki, a najčešće ih se zamijeti po tragovima u snijegu. Na Velebitu živi i skroviti ris, a odjekuje i zavijanje vukova.
Divljinu Velebita moguće je, međutim, upoznati prolazeći brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza. Prolazi nekim od izrazito divljih dijelova, no mogu je savladati i planinari početnici. Prolazi izravno kroz “nezemaljske” Rožanske kukove, šumu i travnjake, sve dok ne izađe na primorsku padinu i počne otkrivati nevjerojatne prizore prema moru i otocima.
O autoru
