Gljive su jedna od najpopularnijih, ali i najmanje poznatih skupina živih bića. Pretpostavlja se da u Hrvatskoj obitava oko 4500 vrsta gljiva.
Za gljive često kažemo da su spona životinja i biljaka. Izgledom podsjećaju na jednostavne biljke i nisu pokretne, a s druge strane same ne proizvode hranu procesima fotosinteze i kemosinteze (autotrofija). S životinjama ih povezuje heterotrofija, odnosno da se hrane već gotovom organskom tvari. U svojim stijenkama imaju β-glukan te hitin koji je ujedno glavna tvar u skeletu kukaca. Stanice im nemaju bičeve s trepetljikama. Zbog toga im je u sistematici dodijeljeno jedno od šest carstava živih bića (uz biljke, životinje itd.). Neke od najjednostavnij gljiva su jednostanični organizmi. U svijetu je opisano oko 75 000 vrsta gljiva no, no vjeruje se da bi broj vrsta mogao doseći čak preko dva milijuna vrsta.
Gljive u Hrvatskoj
Vrganj, sunčanica, ali i otrovne vrste poput muhare često su simboli šuma, iako mnoge gljive rasti na livadama te drugim staništima. Iako jestive vrste gljiva vrlo popularne zbog branja, gljive su jedna od najslabije istraženih skupina organizama u Hrvatskoj. Do sada je zabilježeno u Hrvatskoj otkriveno tek 20% od pretpostavljenih 4500 vrsta gljiva. Razlog tome je da su većina gljiva manja i drukčijeg oblika od onih najpoznatijih, a u gljive primjerice spadaju u sitne plijesni, kvasci i druge slične gljive.
Mnoge vrste ne stvaraju velika plodišta koje mi prepoznajemo kao gljive, samo skupina stapčara (bazidiomiceta) i mješinarki (askomiceta). Njihovo plodište samo je privremeni nadzemni „organ“, odnosno tijelo koje služi rasprostranjivanju spora iz koje nastaju nove gljive. Najpoznatija su plodišta od stručka i klobuka, no postoje i drukčijih oblika, primjerice tanjurasta, koraljasta (npr. grive) i druga. Jestiva gljiva mrka trubača ima plodište u obliku dubokog lijevka, odnosno trube. Plodište puhare je gotovo okruglo. Gube imaju imaju plodišta najčešće drvenasta i višegodišnja plodišta. Donja strana klobuka nekih vrsta može biti u obliku listića (npr. sunčanice) ili cjevčica, primjerice vrganji. Velik broj gljiva stvara sitna plodišta koja se mogu uočiti tek uz pomoć povećala ili mikroskopa.
Glavno tijelo gljive zvano micelij najčešće je skriveno, odnosno raste u zemlji, ali prožima sloj suhog lišća, stablo, uginula životinja, izmet ili neka druga organska tvar. Micelij se sastoji od sastoji se spleta nitastih stanica – hifa.
Gljive – razlagači, ali i paraziti
Hife ulaze u mrtve dijelove biljaka, drva i životinja i pomalo ih razlažu. Enzimi u gljiva mogu razgraditi tvari koja većina drugih živih bića ne mogu. Lako prodiru u mrtvo drvo, što većina drugih organizama ne može, jer nema potrebne enzime za razgradnju celuloze, hemiceluloze, pektina te najznačajnije lignina, odnosno glavne mase drva. Gljive se tako prehranjuju, ali ujedno su iznimno važne za ekosustav vraćaju hranjive tvari u opticaj. Zovemo ih stoga razlagačima ili saprofitima.
Neke gljive žive simbiontskom odnosu s drvenastim biljkama koji zovemo mikoriza. Gljiva biljci osigurava vodu, mineralne i mineralne hranjive tvari, dok biljka gljivi prepušta organske tvari nastale fotosintezom. Procjenjuje se da čak 85 vrsta vaskularnih biljaka tvori mikorizu s gljivama, a neke od biljaka poput orhideja se niti ne mogu razvijati bez mikorize. Lišajevi su trajni simbionti gljiva i alga. Simbiontske gljive svoje domaćine štite od raznih nametnika i bolesti.
Gljive mogu ulaziti i u tkivo živih organizama i tada su one paraziti i uzročnici bolesti, posebice u biljaka (čak 60% bolesti biljaka uzrokuju gljive). Gljive mogu biti i paraziti životinja, čak i ljudi. S gospodarskog stanovišta, gljive (zajedno s drugim mikroorganizmima poput bakterija) uzrokuju propadanje namirnica. Ne samo to, neke vrste gljive izlučuju u njih i otrove (mikotoksine), koji mogu izazvati teška otrovanja ljudi i životinja.
S druge strane, gljive su nam od koristi, jer se fermentacijom dobivaju kruh, vino i pivo, a u industriji se pomoću gljiva proizvodi alkohol, limunska kiselina, mliječna kiselina, neki antibiotici, riboflavin i mnoge druge.
Gljive su hrana ne samo ljudima, već i mnogim drugim organizmima, a zna se da se mnoge vrste kukaca hrane isključivo gljivama.
Razmnožavanje gljiva
Gljive se razmnožavaju vegetativno, odnosno iz dijelova micelija te pomoću spora. Spore mogu nastati i spolnim i nespolnim putem.
Podjela gljiva
Već je rečeno da ne stvaraju sve gljive karakteristična velika plodišta, već samo stapčari ili bazidiomiceti. Tu spada većina nama poznatij jestivih gljiva poput vrganja, sunčanica, pečurki itd. U svijetu je poznato oko 23 000 vrsta stapčara. Za ove su gljive karakteristični bazidiji, stanica kojima se spolno razvijaju najčešće četiri spore. Neke stapčare poput rđa i snijeti ne stvaraju plodišta i složenog su razvoja. U puhara i zvjezdača se bazidiji razvijaju u unutrašnjosti plodišta. U najvećem broju vrsta stapčara se bazidiji se razvijaju na površini plodišta, odnosno klasične gljive sa stručkom i klobukom.
Najveća skupina gljiva s oko 33 000 poznatih vrsta su mješinarske (askomiceti). Za njih je karakterističan askus, mješinaste stanice u kojima se spolno razvijaju spore (najčešće osam). Često se razmnožavaju nespolno sporama konidijama. To su manje gljive, česti su paraziti i stvaraju bolesti poput pepelnice. Velik dio vrsta ne stvaraju plodišta, a mnoge nemaju nu micelij. Tu spadaju zelene plijesni (među njima je i poznati Penicillium iz kojeg se dobija antibiotik), kvasci i slične gljive. No, ima i većih, koja stvaraju i micelij i plodišta poput smrčaka, hrčaka, zdjeličarki i tartufa.
Zigomiceta je poznato je oko 1000 vrsta. Za njih je karakteristična zigospora koja nastaje spajanjem gametangija (sittnih organa koji proizvodi gamete). Stvaraju micelije, a dio vrsta i veća plodišta. Poznate su sive plijesni koje uzrokuju kvarenje namirnica.
Hitridiomiceta je poznato je oko 800 vrsta. Mogu biti jednostanične i višestanične, a dio vrsta ima micelij. Osim u tlu žive i u vodi.
Danas se skupine (odjeljci) Hyphochytriomycota, Oomycota, Chytridiomycota i Zygomycota više ne svrstavaju u gljive.
Otrovne gljive
Iako su gljive česta delicija, treba biti oprezan jer se mnoge vrste otrovne. Većina nije smrtonosna, no uzrokuju neugodne poremećaje poput mučnine, povraćanja i bolova u trbuhu. Na žalost, otrov u većine vrsta je termostabilan, što znači da se kuhanjem ne uništava.
U Hrvatskoj postoji velik broj otrovnih gljiva, a neke od njih se mogu zamijeniti za jestive tako da je potreban oprez i znanje. Otrovne gljive često su ugodnog okusa, tako da ih čovjek može pojesti misleći da su jestive. Neke od najopasnijih vrsta gljiva su muhara, panterina muhara, crvenjača, zelena pupavka, ludara itd.
Ugroženost gljiva
Gljive su kao i mnoge druge vrtse živih bića ugrožena čovjekovim djelovanjem. Ugrožava ih nestanak i degradacija staništa, onečišćavanje okoliša, ali i prekomjerno branje i uništavanje gljiva. Stoga trebamo uvijek ostaviti barem dio plodišta, a ona koje beremo treba uzimati s pažnjom, bez čupanja koje bi oštetilo micelij, već rezanjem nožom ili pažljivim zavrtanjem gljive. Skupljanje premladih gljiva, odnosno njihovih plodišta može ugroziti ove organizme, zato poštedite neke mlade gljive.
O autoru
