Djetlići su poznati stanari šume. Ove ptice ne plijene pažnju svojim izgledom i načinom hranjenja, već su u izuzetno važni u šumskom ekosustavu.
Djetlići su ptice iz porodice djetlovki (Picidae). U njih ubrajamo prave djetliće, žune te vijoglava. Djetlići su većinom crno bijeli s različitim primjesima crvenog perja, dok su žune crna i svikastozelene. To su šumske ptice posebno prilagođene penjanju po stablima (sve osim vijoglava). Najčešće uspravno stoje, No, mogu se kretati u svim smjerovima. Za takav život im posebno koriste kratke i jake nogama s oštrim kandžama, a čvrsta repna pera im pružaju oslonac. Djetlići imaju dva prsta okrenuta prema naprijed (do polovice prvog članka međusobno sraštena), a dva prema natrag. Svi prsti imaju snažne, oštre kandže polumjesečastog oblika koje im omogućuju hvatanje za okomiti dio stabla.
Djetliće često teško vidimo, jer budu negdje u krošnji. No, znaju se glasati. Izdaleka primjerice možemo prepoznati čik velikog djetlića ili kiii crne žune. Također, možemo čuti tiho kuckanje negdje u krošnji – to se djetlići hrane.
Prehrana potkornjacima
Svojim vrlo jakim kljunom mogu bušiti i kidati koru drveća. Posebno vole trula, odumrla stabla s kojih lako skidaju koru, a koja su ujedno i obilje hrane. Često pod drvećem nalazimo koru u ivere drveća koju su ove ptice otkinuli. Za hranjenje koriste vrlo dugački jezik, pomoću kojeg vade kukce iz kore trulog drveća, odnosno tla. On je vrlo dugačak, crvoliko izvučen, lagano rožnat a uz rubove ima sa svake strane četiri do pet kratkih krutih bodljika čiji izgled podsjeća na kuke na vrhu strelica.
Uz to, njihove žlijezde slinovnice luče ljepljivu sluz koja, kao kod mravojeda, premazuje jezik. Nakon što kljunom otvori pristup do potkornih kanala raznih kukaca, jezikom prodire u njih. Smatraju se vrlo korisnim čistačem šuma. Kada ne koriste jezik, omotaju ga oko lubanje. To je njihova glavna hrana, no ove ptice su vrlo spretne u pronalasku i drugih vrsta hrane. Jedu plodove i sjemenke, a ne libe se i oteti kojeg ptića druge vrste iz gnijezda.
Neki djetlići (veliki djetlić, sirijski djetlić i vjerojatno zelena žuna) često koriste nakovanj. To je prirodna rupa ili pukotina u drvetu ili čak u zidu gdje djetlići “obrađuju” hranu koju je potrebno otvoriti, kao što su lješnjaci, češeri, orasi, bademi, koštice šljive, višnje, marelice, ili veliki kukci. “Nakovnje” koriste veliki djetlić, sirijski djetlić i vjerojatno zelena žuna. Djetlićev “nakovanj” se koristi konstantno pa se ispod može nakupi velika količina ljusaka oraha, češera, i sličnih ostataka.
Tragovi
Osim tih overa i kore, prisutnost djetlića možemo detetirati i po ostalim tragovima. Kao i kod drugih ptica, prisutnost djetlića najčešće otkrivamo tako što pticu čujemo ili vidimo. No, neke ptice za sobom ostavljaju vizualne tragove (perje, gnijezda, izmet…) koje otkivaju njihovu prisutnost. Možda i više od svih ostalih porodica, djetlići ostavljaju najveći broj raznolikih tragova koji odaju da su prisutni na nekom području. Djetlićeva aktivnost iza sebe ostavlja različite rupe u drveću, tragove hranjenja na starim i trulim stablima, komadiće drveta kao posljedicu bušenja rupa, “nakovanj” u kojem otvaraju tvrde dijelove plodova da bi došli do hrane, itd. Mnogi su tragovi jedinstveni za pojedine vrste djetlovki, čije nam poznavanje može uvelike pomoći kod otkrivanja i određivanja vrste koja je boravila na nekom području, posebici zimi, kada su djetlići prilično tihi.
Rupe u drveću
Sposobnost da buše rupe (duplje) razlikuje djetliće od svih ostalih ptica. Duplje su obično prvi trag koji možemo primijetiti i po kojem možemo sa sigurnošću prepoznati prisutnost neke djetlovke. U proljeće, prije gniježđenja, mužjaci počinje dubiti rupu, a to se čuje također kao tiho kuckanje. Duplje najčešće rade u živim, zdravim stablima, a ivere bacaju van.
Osim za potrebe gniježđenja, rupe u drveću imaju i drugu namjenu. U rupama se djetlići odmaraju, spavaju ili provode vrijeme. Takve rupe su obično stare rupe za gniježđenje, ali neke vrste buše posebne rupe, pogotovo ako u blizini nema pogodnih šupljina. Izvana mogu izgledati kao i gnijezdeće rupe, ali su iznutra izrađene s manjom preciznošću. Visina i promjer rupe ovise o pojedinoj vrsti, ali u pravilu veće ptice rade veće rupe i gnijezde na većoj visini. Djetlići su jedine vrste koje rade takve duplje, a kako svake godine (osim vijoglava) prave novu duplju, njihove stare duplje naseljavaju ostale životinje, prvenstveno manje ptice, ali i neki sisavci. Stoga su od iznimne važnosti za opstanak velikog broja drugih šumskih vrsta.
Crna žuna pravi najveće rupe za gniježđenje karakterističnog ovalnog oblika. Ostale životinje koje redovito naseljavaju stara gnijezda crne žune su: golub dupljaš, čavka, planinski ćuk, vjeverica, kuna zlatica, kao i neki šišmiši.
Drugi razlog njihovog istaknutog značaja proizlazi iz prehrane ličinkama kukaca koji žive ispod površine drveta (potkornjaci, strizibube). To je također jedinstvena prilagodba, pa djetlići djeluju kao prirodni regulatori brojniosti tih kukaca.
Bubnjanje
Osim tihog kuckanja, u projeće često čujemo snažan i rafalni zvuk udaranja kljuna djetlića u stablo. Ova posebnost djetlića nije tehnika bušenja rupa za gniježđenje, kako mnogi misle, već oblik komunikacije između ptica. Djetlići Bubnjanjem označavaju teritorij ili ukazivanja na svoju prisutnost, te za dozivanje svog partnera. U vrijeme gniježđenja djetlići imaju nekoliko omiljenih mjesta za bubnjanje koja redovito posjećuju, obično pri vrhu drveta na mrtvim granama. Posebno građena lubanja ublažava udarce i na taj način sprječava potencijalne ozljede.
Hrvatska se nalazi u nizu relativno malog broja zemalja, većinom istočnoeuropskih, u kojima su prisutne sve europske vrste djetlića. To bogatstvo vrsta ukazuje na raznolikost i očuvanost šumskih staništa. Riječ je o 9 vrsta pravih djetlića te o još jednoj vrsti – vijoglav, koja spada u istu porodicu, ali za razliku od pravih djetlića oni ne dube duplje i selice su. Djetlići preferiraju stare šume jer stara stabla nude puno više mogućnosti za gniježđenje i puno veći izbor hrane od mladih stabala.
Ukratko o vrstama djetlića u Hrvatskoj:
Veliki djetlić (Dendrocopos major)
Najčešći je djetlić u regiji, s uočljivim bijelim krilnim plohama i crvenim podrepkom. Mužjak se ralikuje od ženke crvenim zatiljkom. Tjeme odraslih ptica je crno, dok se ljeti mogu vidjeti mlade ptice, koje imaju crveno tjeme (na prvi pogled moguća je zamjena sa crvenoglavim djetlićem). Let mu je izrazito valovit, sa povremenim zamasima i skupljenim krilima između. Najčešći i najprepoznatljiviji zov je glasno i oštro “čik”. Često bubnja, posebice u proljeće. Bubnjanje je prilično kratko, s 8-10 udaraca u sekundi, i oštrim, “odrezanim” završetkom. Nastanjuje bjelogorične, crnogorične i miješane šume, voćnjake, parkove, velike vrtove itd. Zimi rado posjećuje hranilište, a posebno voli svježe svinjsko salo i orahe. Pročitajte više o velikom djetliću
Sirijski djetlić (Dendrocopos syriacus)
Vrsta vrlo slična velikom djetliću, no zastupljena u nešto manjem broju. Od velikog djetlića uglavnom se razlikuje nedostatkom crne pruge sa strane vrata, te po ružičastom podrepku (kod velikog djetlića je intenzivnije crvene boje). Zov i bubnjanje su slični kao i kod velikog djetlića, s tim da je zov nešto nježniji, a bubnjanje se pri kraju stišava (za razliku od oštrog završetka kod velikog djetlića). Uglavnom nastanjuje nizinske listopadne šume i područja s raštrkanim drvećem, te predjele s prostranim voćnajcima. Budući da traži stara i trula stabla, može ga se vidjeti i u starim gradskim parkovima, kao što su park u Donjem Miholjcu, ili Našicama.
Crvenoglavi djetlić (Dendrocopos medius)
Najmanji od tri djetlića s bijelom krilnom plohom (veliki djetlić i sirijski djetlić). Kod odrasle ptice tjeme je crvene boje. Nema crnu vratnu prugu, brk ne doseže do kljuna, a prsa su žućkastosmeđa, isprugana na bokovima. Spolovi su slični. Bubnja znatno rjeđe od velikog djetlića, a stanište mu je slično, iako ne dolazi u čistim crnogoričnim šumama. U Hrvatskoj gnijezdi u unutrašnjosti u hrastovim šumama.
Planinski djetlić (Dendrocopos leucotos)
Na krilima nema bijele plohe, već široke crno-bijele pruge. To je najveći crno-bijeli djetlić s najdužim vratom i kljunom u regiji. Odrasli mužjak ima crveno t )jeme kao i crvenoglavi djetlić, ali je obojen slično kao sirijski djetlić. Bubnja prilično glasno. U Hrvatskoj gnijezdi u brdskim i planinskim šumama, pretežno u Dinaridima, ali je izolirana populacija zabilježena i na Papuku.
Mali djetlić (Dendrocopos minor)
Najmanji djetlić u regiji, veličine vrapca, kratkoga kljuna, s ispruganim donjim dijelovima i krilima. Mužjak ima crveno tjeme, a ženka nema uopće crvene boje. Zov mu je slabašan. U proljeće bubnja, iako slabije od Velikog djetlića. Nastanjuje otvorene listopadne i miješane šume, uglavnom u nizinama.
Troprsti djetlić (Picoides tridactylus)
Ptica koja pretežno nastanjuje sjevernu i istočnu Europu, ali i planinske dijelove srednje i južne Europe. Osim ženke malog djetlića, jedini je bez imalo crvene boje. Također, jedini je djetlić koji ima dvije crne pruge na licu i uglavnom crna krila. Tjeme mu je žute boje. Gnijezdi u crnogoričnim šumama, a na sjeveru također i među vrbama i brezama. U Hrvatskoj se može vidjeti u planinskim dijelovima (npr., Velebit).
Vijoglav (Jynx torquilla)
Djetlić koji se znatno razlikuje od ostalih djetlovki. Vrlo ga je lako previdjeti ili zamijeniti za neku manju pticu pjevicu i jedini je djetlić koji je redovita selica. Sivo-smeđe je boje i znatno isprugan. Ima prilično dugačak rep i puzi po drveću slično puzavcu. Također, često stoji na granama i boravi na tlu, tražeći svoju najdražu hranu – mrave. Jedini je djetlić koji ne pravi duplje, već naseljava postojeće. Vrlo će rado prihvatit i kućicu za ptice.
Siva žuna (Picus canus)
Manja je od crne žune i zelene žune, a nešto veća od ostalih djetlića. Glava i prednji dijelovi su izrazito sive boje, dok su krila, leđa i rep zelene boje. Oba spola imaju crni brk, dok mužjak ima malo crvenog na čelu. Brk je znatno tanji nego kod zelene žune. Zov je melodiozniji i polaganiji od zova Zelene žune, pri kraju se stišava, spušta i usporava, te djeluje tužnjikavo. Bubnja češće nego zelena žuna.
Zelena žuna (Picus viridis)
Prilično krupna ptica, iako značajno manja od crne žune. Kombinacijom sive i zelene boje na prvi je pogled podsjeća na sivu žunu. Oba spola imaju crveno tjeme i zatiljak, te crni obraz i brk. Mužjaci zelene žune imaju crno-crveni brk. Zov je glasno, snažno i prodorno vriskanje. Nastanjuje listopadne i miješane šume, otvorene predjele s raštrkanim drvećem, stare i napuštene voćnjake. Često se može vidjeti na tlu, tražeći mrave. Bubnja rijetko.
Crna žuna (Dryocopus martius)
Daleko najveća i najprepoznatljivija djetlovka u Hrvatskoj. Crne je boje, sa crvenim tjemenom (ženka ima manje crvenog, samo na zatiljku). Česta je u starim šumama sa starim i trulim stablima, posebice u starim bukovim šumama. U proljeće je jako glasna i lako se razlikuje od drugih djetlića, posebice po glasnom i dugom bubnjanju, poput rafala, u trajanju i do nekoliko sekundi. Pravi karakterističnu duplju ovalnog oblika. Unatoč svim karakterističnim obilježjima, češće se čuje nego viđa. Pročitajte više o crnoj žuni
Tekst i fotografije: Josip Ledinščak i Goran Šafarek
O autoru
