Žabe su jedne od najčešćih životinja uz vlažna staništa, a poznate su po zanimljivom glasanju i boji.
Jedinstvene građe, žabe su vrlo prepoznatljive i nemoguće ih je zamijeniti za bilo koju drugu skupinu. Pripadaju vodozemcima – životinjama koje su dio života vezane za vodu, dok drugi dio borave na kopnu. Imaju tanku i vrlo propusnu kožu koja im između ostalog pomaže i u disanju. Imaju kratko tijelo bez repa, duge noge (većinom) koje su kod mnogih vrsta prilagođene za skakanje ili plivanje, te velike oči.
Iako je većina naših vrsta zelenkaste boje, u svijetu žabe dolaze u vrlo raznolikih varijantama; od jarko žute i narančaste, preko točkastog i prugastog uzorka na tijelu, sve do plavih i crvenih nijansi. Mužjaci smeđe močvarne žabe za vrijeme razmnožavanja poplave. Kao prvi kopneni organizmi, razvile su brojne prilagodbe na život u najrazličitijim uvjetima te žive svuda osim na polovima i u moru. Ipak, najbrojnije su na raznim vodenim staništima kao što su lokve i močvare, a najraznovrsnije su u tropskim krajevima. Danas je poznato preko 6300 vrsta, no to sigurno nije konačan broj jer se stalno otkrivaju nove vrste.
Razmnožavanje i životni ciklus
Vodozemci su dijelom svog životnog ciklusa vezani za vodu, bilo da žive u vodi ili na zraku gdje je vlažnost zraka gotovo 100%. U doba parenja, mužjak se najčešće prihvati za ženku i čvrsto ju drži te istovremeno ženka ispušta jaja dok mužjak preko njih izbacuje svoju sjemenu tekućinu kako bi ih oplodio. Kod većine žaba, ovo ujedno znači kraj njihove brige za potomstvo. Takva nakupina jaja obično je zaljepljena za vodene biljke, iako u tropima može biti i na lišću iznad vode, a postoje vrste koje svoja jaja nose na leđima i aktivno se brinu za njih.
Iz jaja se izliježu punoglavci, životinje koje više liče na ribe nego na žabe. Imaju veliku glavu i vrlo pokretan rep, te su po svemu sličniji ribama nego žabama. Kroz određeno vrijeme, polako im počinju rasti najprije stražnje, a potom i prednje noge te im polako nestaje rep. Kada poprime oblik odrasle žabe, većina vrsta napušta vodu i seli na kopno gdje će provesti ostatak života. U vodu će se vraćati samo radi razmnožavanja.
Tijekom razdoblja parenja kod žaba može se čuti glasanje koje omogućavaju rezonatori. To su posebni organi na tijelu mužjaka koji se mogu napuhati kao baloni i proizvoditi razne zvukove, što zovemo kreketanjem.
Žabe u Hrvatskoj
U Europskim okvirima, naša zemlja je bogata što se tiče broja vrsta žaba. Najmanja je gatalinka, no osim što je mala, ujedno je i naša najglasnija žaba. Jarko zelene je boje i na vršcima prstiju ima prijanjaljke koje joj služe za penjanje te ih se često može naći kako odmaraju na traci ili okolnom drveću.
Naše najčešće su zelene žabe koje s padaju u skupinu pravih žaba (Ranidae). Većinom ih se vidi uz stajaće vode, a mogu biti i smeđe boje. Iako su prije kod nas živjele dvije prave vrste i vrsta nastala njihovim križanjem, danas se zna da na nekim mjestima dolaze još dvije uvezene vrste i sve se međusobno križaju tako da je gotovo nemoguće odrediti o kojoj se vrsti radi.
Osim njih, u prave žabe spadaju i smeđe žabe; šumska, livadna, močvarna i lombardijska. Za šumsku je važno naglasiti da je naš najbolji skakač. Livadna je česta u hladnijim područjima. Mužjaci močvarne žabe u proljeće poplave kako bi privukli ženke na parenje. A lombardijska kod nas živi samo u istarskim šumama.
Žabe koje mnogi ne vole su krastače. Kod nas žive smeđa i zelena krastača. Smeđa krastača je česta u šumama i na proljeće migrira do lokvi za razmnožavanje te zbog toga često stradava pod kotačima automobila (za razliku od pravih žaba, krastače su vrlo spore i troje, te ne skaču već hodaju). Zelena krastača se prilagodila suživotu s ljudima te se često viđa po naseljima i vrtovima.
Najtajanstvenija naša žaba je češnjača. Kao što joj i samo ime kaže, miriši na češnjak. No ono po čemu je jedinstvena je njezin način života. Većinu vremena provodi pod zemljom, no živi samo na vrlo rahlim tlima, bogatim pijeskom, najčešće u blizini rijeka. Prepoznaje se po okomitim zjenicama i ostrugama na stražnjim nogama koje im služe za kopanje. Još jedna zanimljivost kod ove vrste su njeni punoglavci. Oni mogu biti dugacki i 10-ak cm, što je znatno više od odraslih jedinki.
Zadnje vrste prisutne kod nas su mukači. Kod nas žive crveni i žuti mukač, a razlikuju se po boji i uzorku na trbušnoj strani. Kod crvenog mukača dominira crna boja s crveno-narančastim flekama, dok je kod žutog dominantna žućkasta boja s crnim flekama. Obje vrste su otrovne za sitnije predatore te svoju otrovnost “oglašavaju” kada se osjete ugroženima na način da se izviju i pokazuju trbušnu stranu vrata, ruku i nogu u položaju koji se naziva Unkeov refleks.
Iako kod nas ne žive brojne egzotične vrste žaba koje su po mnogočemu jedinstvene, ni naše vrste se ne smije ignorirati i zapravo tek kad ih malo bolje upoznamo, možemo shvatiti koliko su i one posebne.
Tekst: Olga Jovanović Glavaš, Odjel za biologiju, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
O autoru
