Čak i onima koji ne vole kukce, bubamara ili božja ovčica (Coccinella septempunctata) vrlo je draga.
Svi prepoznaju njezino sitno, okruglasto tijelo crvene boje sa sedam crnih točaka. Na svakom su krilu po tri točke, a jedna je na sredini. Doduše, moguća su odstupanja u broju. Glava i prsa su joj crna, s dvjema većim bijeložutim mrljama s prednje strane. Ticala i noge su kratke i tek malo strše s tijela. Ako se previše približimo, bubamara će izvući prednja krila i poletjeti opnastim krilima. To obilježje dijeli s drugim kornjašima. Ipak, bubamara ne bježi uvijek i često će nam hodati po rukama i tijelu, na oduševljenje djece. Takva joj sigurnost dolazi od tekućine koju luči iz nožnih zglobova, kad se osjeti ugrožena. Ta “krv” sadržava vrlo neugodnu tvar (kokcinelin) koja odbija većinu ptica i mrava.
Unatoč svojoj dražesti, bubamara je proždrljiv grabežljivac. Hrani se lisnim ušima, sitnim kukcima koji sišu sok biljaka, a u danu ih pojede oko 90. Lisne su uši štetnici za kulture pa su bubamare korisne poljoprivrednicima. Dapače, lisnim se ušima hrane i ličinke bubamara koje u dva tjedna razvoja mogu pojesti 350 – 400 biljnih uši. Bubamare se pare u proljeće i ljeto, pa ženka polaže jaja u malim skupinama na peteljke listova blizu kolonija biljnih uši. Potom se zakukulje tako da se krajem tijela pričvrste na list ili grančicu, a stadij kukuljice traje nekoliko dana. Često prezimljuju na hladnim mjestima u kućama.
Sedmopjega bubamara najčešća je vrsta bubamare u našim krajevima, a ima još vrsta. Nažalost, sve se više širi harlekinska bubamara iz Azije koja istiskuje autohtone vrste. Ona je i uzročnik jesenskih najezda božjih ovčica.
O autoru
