Mnogima napasne jer smetaju pri jelu ili čak katkad i ubodu, ose su vrlo zanimljivi kukci.
Ose su kukci iz reda opnokrilaca, sa pčelama, bumbarima, mravima i drugima. Postoji jako velik broj vrsta osa, koje su često u vrlo složenim reproduktivnim obrascima ponašanja, mnoge su paraziti, odnosno njihove ličinke. Najpoznatije su nam žuto-crne ose iz rodova Polistes (papirnate ose) te ose iz roda Vespula. U rodu Polistes, najpoznatija galska osa (P. gallicus), no u Europi je zasad nabrojano 14 vrsta ovog roda. Teško je razlikovati pojedine vrste jer su izgledom vrlo slične. U Hrvatskoj najčešće su vrste iz ove porodice papirna osa, obična osa (Vespula vulgaris) i germanska osa (Vespula germanica), sve su prilično slične.
Crno-žute ose imaju dva para dugačkih i gotovo prozirnih krila od kojih je prvi par veći. Tijelo im je kao i u drugih kukaca podijeljeno na glavu, prsa i zadak. Zadak je vrlo sužen na jednome mjestu i razdvojen. Sve su vrste dugačke do oko 15 mm, jedino matica nekih vrsta naraste oko 20 mm. Na glavi imaju člankovita ticala te dva velika, složena oka, a na gornjoj strani i nekoliko jednostavnih malih oka (ocela). Tijelo im je, za razliku od onog u pčela, slabo dlakavo. Zadak je žutocrno isprugan, a prsa i posebice glava imaju velike žute površine. Noge su također žutocrne. Takvim obojenjem upozoravaju i odvraćaju moguću opasnost. Obrana im je žalac, odnosno preobražena leglica. Ženke osa mogu više puta ubosti jer nemaju kao pčele kukicu koja za sobom povlači i žalac i dio utrobe.
Ove ose vole nektar i druge slatke biljne sokove, a sve vrste vole i umjetne sokove, kolače i ostalu slatku hranu. Tada lete oko naših tanjura i znaju biti vrlo nesnosne. Ose su također i su grabežljive te love kukce, posebno ličinkama za hranu. Dobre su letačice i kad obilježe “žrtvu” svojim mirisom, na nju navali cijeli roj. Ove su ose socijalne i grade gnijezda – osinjake. Germanska osa (osa zemljarica) pak gradi podzemne osinjake. Papirne ose te obična osa grade male osinjake na biljkama ili ponekad uz stijene ako ih ima. Grizu drvo i onda od sažvakanih celuloznih vlakana grade gnijezdo koje podsjeća na papir. U ljudskim naseljima, ose mogu graditi nastambe na umjetnim građevinama.
Grade stanice koje spajaju u saće. Ako naprave više redova takvog saća, sve zajedno omataju lisnatom ovojnicom dok samo s donje strane ostavljaju mali otvor za ulaz. Ženka koja preživi zimu ispod kamenja ili lišća u proljeće osniva osinjak i sama podiže prvu generaciju potomstva – radilice. Njezini potomci kasnije grade i proširuju osinjak u kojem hrane ličinke. Tijekom ljeta javljaju se iz neoplođenih jaja i mužjaci. S vremenom kolonija naraste i na nekoliko tisuća jedinki. Zajednica traje godinu dana, a ugibaju sve ose osim matice.
Ose mogu biti nezgodne za ljude, a najviše je uboda zabilježeno u Dalmaciji. Ubod je relativno blag i osjeća se peckanje i svrbež, pa mjesto uboda treba pokriti hladnim oblogom, a zatim i upotrijebiti neku od krema ili masti protiv svrbeža. Moguća je i opasna alergijska reakcija, a u jako osjetljivih ljudi dovoljan je i jedan jedini ubod. Tada treba odmah otići liječniku.
O autoru
