Become a Patron!
Priroda Hrvatske

VODA

Voda je ključna za život, a nalazimo ju u svim živim bićima. Na sreću, Hrvatska je bogata vodom. Nalazimo je u rijekama i jezerima, podzemlju i dakako atmosferi.

Voda je osnova života, a prvi organizmi nastali su upravo u vodi. U to doba, prije nekoliko milijardi godina, kopnena površina Zemlje bila je izrazito negostoljubiva, s malo atmosfere koja bi štitila živa bića od utjecaja iz svemira. Također, udio kisika bio je malen. Međutim, voda je bila pogodna za prve reakcije koje su udružile jednostavne organske molekule u veću razinu organizacije – odnosno prvu pojavu života. Voda je medij koji ublažava okolišne fluktuacije, od temperature, kiselosti ili zračenja, pa je tako bila idealna za nježna prabića. To su u početku bile još nepoznate strukture, no prvi poznati oblici života bili su jednostanični organizmi. U stijenama plitkog mora Australije sačuvani su stromatoliti, najstariji fosilni ostaci cijanobakterija, u koncentričnim slojevima u obliku polukugle. Stari su otprilike 3,5 milijardi godina.

Prvi su poznati organizmi vrlo jednostavni, samo s jednom stanicom. To je i danas osnovna građevna jedinica života koju dijele svi današnji organizmi, od bakterije do slona. Stanica je zapravo vodena otopina organskih i anorganskih tvari odijeljena staničnom membranom od okoliša. Upravo je membrana ključna jer odjeljuje i koncentrira najvažnije spojeve. Najčešće je sačinjena od lipida, odnosno masnih tvari koje se odbijaju od vode i neprelazna je za većinu tih molekula, osim plinova i same vode. Zahvaljujući „pumpama“ i otvorima u membrani, stanica pasivno ili aktivno uz utrošak energije prima ili otpušta te tvari. U tome malenom prostoru stanice, u citoplazmi, događaju se sve najvažnije reakcije vezane za život – enzimi prerađuju tvari u sve moguće oblike koji nam trebaju. Mitohondriji su malene elektrane koje proizvode energiju, ribosomi pomoću DNK i RNK stvaraju proteine kao na tvorničkoj vrpci, u jezgri se čuva i dijeli DNK i još mnogi procesi. Sve to u vodenome mediju.

Voda nije samo otapalo već ima i ključnu ulogu u izmjeni energije i tvari, odnosno metabolizmu. Molekula vode odvaja se od većih molekula kad nastaju proteini ili škrob za skladištenje zaliha energije. S druge strane, u katabolizmu ona se dodaje kada se oni razgrađuju. U fotosintezi biljke se koriste energijom Sunca, fotoni razdvajaju molekulu vode – vodik se koristi za nastanak glukoze dok biljke ispuštaju kisik kao „višak“ koji je životinjama (kao uostalom i samim biljkama) potreban za disanje.

Voda također služi za transport, prenoseći kisik i hranjive tvari, a odnoseći štetne proizvode, bilo da je riječ o prijenosu unutar odnosno izvan stanica, kao i preko krvi i limfe na sve dijelove tijela.

S evolucijskim procesima organizmi su bivali sve složenijima, nastajali su višestanični organizmi. Mnoge su evolucijske linije zauvijek propale kao slijepe ulice, primjerice poznati trilobiti − oklopljeni beskralježnjaci nalik rakovima − no dio se njih održao. Alge su stvarale veliku količinu kisika kao nusproizvod fotosinteze, a višak kisika odlazio je u atmosferu i dosezao današnju razinu. Time su se stvarale prilike za naseljavanje kopna.

Također, organizmi su prelazili i u slatke vode, često i oni koji su se vraćali s kopna. Uvjeti su im bili nešto drukčiji jer je slatka voda obično manje koncentrirana od morske. Slatkovodna vodena staništa imaju manju raznolikost, ne samo zato što se samo dio organizama vratio s kopna i naselio iz mora već i zato što su uvjeti jednoličniji. I danas u moru nalazimo mnogo veću raznolikost nego u slatkim vodama.

Zbog svoje važnosti voda je glavni sastojak živih organizama. Na jednom kraju ljestvice, jedva nekoliko postotaka mase meduza nije voda. To se odnosi i na mnoga druga bića, posebice na plankton – grupu sitnih organizama različitih srodnosti koja pasivno pluta u vodi. No voda je glavni sastojak i kopnenih životinja. Jedna od važnijih prilagodbi koja je omogućila naseljavanje kopna jest učinkovita zaštita od isušivanja, odnosno gubitka vode. Gmazovi, prva prava kopnena skupina, imaju ljuske, kao i ptice, njihovi „evolucijski nasljednici“ kojima dodatno pomaže i perje. Sisavci, među kojima smo i mi ljudi, imaju keratinski sloj u koži. Slično je bilo s biljkama – sloj vodonepropusne kutikule i učinkovita regulacija transpiracije preko puči, sve to se pojavilo kod paprati, prvih pravih kopnenih biljaka.

U ljudi, voda čini 92 % krvi, 22 % kostiju, 75 % mozga i 75 % mišića. Između ostalog, svakim dahom izgubimo nešto vode pa moramo neprestano piti vodu, stoga bez hrane možemo preživjeti tjednima, ali bez vode svega nekoliko dana. Da bismo normalno funkcionirali, u prosjeku moramo svakodnevno popiti između 1,5 i 2,5 litara vode da bismo nadomjestili tjelesne tekućine koje tijelo prirodnim procesima gubi tijekom dana. U protivnom dolazi do dehidracije, kada naše tijelo ima manje vode nego što mu je potrebno. Sa samo 1 % manje vode od uobičajenih vrijednosti osjećamo vrlo veliku žeđ, ako imamo 5 % manje vode, osjećat ćemo laganu groznicu, a ako imamo 10 % manje vode u tijelu, poplavit ćemo i nećemo moći hodati!

Biljka će brzo uvenuti bez vode. Voda stvara turgor, tlak kojim drži napetu staničnu stijenku. Osim toga, uz pomoć cirkulacije vode biljka prenosi sve što joj je potrebno za život. Tako veliki hrast iz tla sustavom traheja („vodovodnih“ cijevi) u drvu crpi vodu s mineralnim hranjivim tvarima, a iz listova šećere koji nastaju fotosintezom preko sitastih cijevi u sve ostale dijelove, pa i do korijena. Riječ je o pasivnom transportu, bez utroška energije, na „lukav“ način. Lišće, naime, ima sitne otvore zvane puči, koje se mogu otvarati i zatvarati po potrebi. Kad su otvorene, voda izlazi i time poteže struju vode sve od tla, kojih tridesetak metara niže. U godini jedan hrast ovim procesom, koji zovemo transpiracija, može iz tla izvući 150 000 litara vode!