Priroda Hrvatske

PODZEMNA FAUNA

Hrvatska podzemna fauna, kao dio širega dinarskog područja, jedna je od najbogatijih u svijetu (hot spot). Zabilježeno je više od 500 vrsta, od kojih su gotovo dvije trećine endemi.

 

To bogatstvo zahvaljujemo brojnim speleološkim objektima, ponajprije špiljama (horizontalni) i jamama (vertikalni). Dosad ih je istraženo više od 7000, a smatra se da ih ima barem dvostruko više. Hrvatska je poznata i po dubokim jamama, a čak su tri dublje od 1000 metara (jamski sustav Lukina jama-Trojama, Slovačka jama i jamski sustav Velebita). Najduža hrvatska špilja, zapravo sustav Kita Gaćešina-Draženova puhaljka od 24,5 kilometara, nalazi se na Crnopcu, najjužnijem dijelu Velebita.

U krškim podzemnim staništima vlada vječna tama, no nužno ne i potpuna tišina. Voda često kapa, a nerijetko i curi. Podzemne rijeke i jezera mogu biti sezonski plavljeni, jer su stalno u doticaju s površinskim vodama, najčešće na krškim poljima. Temperatura je više-manje stalna, otprilike kao prosječna godišnja temperatura područja. U staništa ubrajamo i sitne pukotine, koje mogu biti na suhom ili ispunjene vodom i pod tlakom. Te pukotine čine krov podzemlja prema površinskom svijetu, odakle se voda cijedi. Organizmi su se stoga morali prilagoditi posebnim uvjetima koji vladaju u špiljama.

Organizmi milijunima godina evolucije gube pigmente, odnosno boju tijela, nepotrebni organi poput očiju kržljaju, a razvijaju se drugi, primjerice osjetila za miris i dodir. Produženi su im dijelovi tijela kojima pipkaju po mraku. Zbog nedostatka svjetla nema biljaka ni algi, pa ti organizmi ovise o dotoku organskih hranjivih tvari iz vidljiva svijeta. To su uglavnom male količine koje polako kapaju. Životni su procesi u njihovim tijelima stoga usporeni, a životni vijek im je produljen.

Budući da nema svjetla za fotosintezu, životinje i gljive gotovo su jedini stanovnici špilja. Dijelimo ih na prave podzemne životinje troglobionte i troglofile, koje mogu živjeti u podzemlju, ali i izvan njega te trogloksene, koje slučajno upadnu. Ulazni dio špilja nastanjuju životinje koje samo dio vremena provode u podzemlju, a životni su uvjeti još djelomice pod utjecajem vanjskog svijeta. Tu (a i dublje) danju spavaju šišmiši, ali i mnoge ostale vrste koje nalazimo na zidovima i stropovima. S druge strane, u tu prijelaznu zonu zalaze i prave špiljske životinje.

Dublje svjetlost više ne dolazi, a temperatura i vlaga su ujednačenije. Jedini izvor hrane dolazi izvana, primjerice naplavljeno lišće i druga organska tvar te zalutale životinje. Organizmi razlažu mrtvu organsku tvar, od najjednostavnijih bakterija, praživotinja i gljiva do beskralježnjaka. Velikih životinja nema, jer za njih nema dovoljno hrane. Važan izvor hrane je i izmet šišmiša zvan , čije su naslage mjestimice duboke i koji metar. U suhim dijelovima špilja najviše je člankonožaca. Kukci skokuni i jednakonožni rakovi važni su primarni razlagači organske tvari. Brojne su stonoge koje sa svojih mnogo pari nogu spretno gmižu po zidovima i tlu. U suhim dijelovima špilja nalazimo također puževe, grinje te druge organizme. Među špiljskim životinjama su i grabežljivci, posebno strige i kornjaši, koji sa svojim negrabežljivim srodnicima čine važan udio u vrstama, a mnogobrojni su endemi. Grabežljivi pauci i lažištipavci također su brojni, a nešto su rjeđi lažipauci.

Života ima i u vodenom dijelu špilje, od velikih jezera i vodotokova do malih lokvi te kamenica (plitka udubljenja nastala djelovanjem vode). Vlažni stropovi i zidovi špilja često su prekriveni cjevčicama dinarskoga špiljskog cjevaša. U vodama lebde planktonski račići veslonošci i ljuskari, koji se hrane sitnom organskom tvari. Od vodenih rakova tu su i jednakonožni rakovi, među kojima i velika grabežljiva vrsta – orijaška vodenbabura. Rakušci su brojem vrsta najvažnija vodena skupina životinja, posebice rod Niphargus, a u vodenim ekosustavima vrlo su važni u razgradnji detritusa, ali i kao grabežljivci. Od većih, desetonožnih rakova ovdje žive slatkovodne kozice roda Troglocaris. U podzemnim potopljenim špiljama nađeno je više od 50 vrsta. U podzemlju živi i špiljski žarnjak Velkovrhia enigmatica. Većina virnjaka, malih i vrlo jednostavnih organizama, ili su paraziti kozica ili se njima samo koriste za životni prostor. Najveći je grabežljivac u podzemnim vodama čovječja ribica.

Iako su izvan dosega izravnoga ljudskog djelovanja, kao na površini, podzemna staništa vrlo su osjetljiva. Glavni su uzroci ugroženosti onečišćenje podzemnih voda krutim otpadom i otpadnim vodama iz industrije, poljoprivrede i kućanstava. Problem je i skretanje podzemnih tokova i promjena razine podzemnih voda (npr. pri izgradnji hidroelektrana) te sprečavanje prirodnog plavljenja polja u kršu i prirodnog istjecanja poplavnih voda koje u podzemlje unose čestice organskog otpada, a kojima se hrane mnoge druge podzemne životinje.